Đorđe Kadijević je ime koje široj publici i nije toliko poznato, ali sam pomen njegovog najpoznatijeg filma godinama ledi krv u žilama. Zbog „Leptirice“ se naš narod više plašio brašna nego kada je Đoković prestao jesti gluten.
Knjigom „Više od Istine – Kadijević o Kadijeviću“ Dejan Ognjanović pokušava već godinama ispraviti nepravdu zapostavljanja jednog od značajnijih domaćih autora. Borba je to koja je kulminirala najozbiljnijim poduhvatom do sada - knjigom.
Kako naslov sugeriše, a i sam Ognjanović napominje, ovo je knjiga Kadijevićevog osvrta na njegov život, karijeru i sve između toga dvoga. Ognjatović je moderator, on usmjerava razgovor. Ne treba potcijeniti obim posla koji je ovdje napravljen; ne treba potcijeniti entuzijazam jednog čovjeka i na tome mu hvala. Ovo je fascinantno sumiranje jedne karijere koja je samo do prije par godina bila na marginama zaborava, a to je pravi horor.
Pogledajte ponovo i "Sveto mesto" i "Leptiricu", ali pogledajte i "Praznik", "Pohod", "Štićenika", "Devičansku svirku", "Karađorđevu smrt".
Djelimičan razlog toga statusa se podvlači u uvodnim rečenicama knjige. Kadijević je na više polja balansirao po rubovima jaza.
Školovan kao istoričar umjetnosti nailazio je na negodovanje „pravih“ reditelja. Kao čovjek koji je ponajbolje dijelove svoga opusa stvarao na televiziji, nalazio se nesvrstan između dva medija.
Filmaši su ga gledali kao TV reditelja, daleko ispod njih na hijerarhijskom totemu bitnosti, dok su ga na televiziji često gledali kao intelektualnog snoba.
Pored filmske paralelno se razvijala i njegova likovna karijera koja je dodatno stvorila konfuziju one većine za koju sam Kadijević kaže da ima potrebu da etiketira sve, a nemogućnost toga stvara nelagodu.
Intelektualci su mu zamjerili spuštanje u blato, među prost svijet, pogotovo u prvim filmovima u kojima je demistifikovao idiličnog seljaka i otkrio mrak i prljavštinu koja se krije ispod nušićevske fasade koju smo svi usvojili kao referentnu.
To je oduvijek bila glavna preokupacija njegovih filmova i u tome leži naslov pomenute knjige, kao neka vrsta ličnog kreda. Govori Kadijević kako sama istina ne smije biti dovoljna i kako filmovi ne bi trebali izgledati kao reportaže. Ta nijansa iznad same istine je onaj prostor prema kome uvijek teži.
Godinama sam imao želju da pokrenem dokumentarnu emisiju u kojoj bi pokušao nagovoriti javne emitere da produkcijski stanu iza serijala o velikim rediteljima bivše nam države; one reditelje koji i nisu toliko eksponirani, poput onih koji nam prvi padnu na pamet.
Emisija bi približila novoj publici nesporive kvalitete koji iz godine u godinu padaju u zaborav, a ja bih imao priliku da upoznam i pružim ruku ljudima čiji mi je rad toliko značio. Kadijević mi je uvijek bio na prvom mjestu, kao primjer one obrnute proporcionalnosti kvaliteta i zastupljenosti, da ne kažem popularnosti.
Jedan od ključeva ove duge karijere su strahote kojima je mladi Kadijević prisustvovao za vrijeme Drugog svjetskog rata. Tražio je Kadijević način da svoje najveće breme pretvori u svoj najveći kapital. Našao je to kroz film.
Koliko god da su i prije ljudi koristili filmove, nakon velikih trauma i ratova kao neki vid pokušaja katarze izbacivanjem određanih stvari iz sebe, ovdje to nije slučaj. Postoje tačke nakon kojih nema nazad, događaji kojima se posvjedoči koji srastaju sa čovjekom i od koji se nikako ne može pobjeći. Kadijević ni ne pokušava bježati, već ih bezuslovno prihvata kao dio sebe i tu se možda nalazi taj višak istine.
Horor je uvijek smatran inferiornim u odnosu na tzv. ozbiljne žanrove. U ovom slučaju postoji intelektualca koji je veoma studiozno pristupio eksploatacijskom žanru, dekonstruisao ga, rekonstruisao ga i na koncu ga unaprijedio.
Kao što je Pekić svojevremeno napravio žanrovsku demonstraciju sile „Besnilom“, romanom niže vrijednosti, pokazavši po ko zna koji put da je jedina prava klasifikacija ona na dobar, loš ili u njegovom slučaju odličan roman.
Eksploatacijski reditelji obično od drveta ne vide šumu, dok intelektualci često robuju svojim dogmama. Na našu sreću, Đorđe Kadijević se našao na presjeku ova dva svijeta, obogativši pri tome oba.
Sa izlaskom knjige ''Više od Istine'' dobili smo povod da se prisjetimo i ponovo pogledamo neke od filmova ovog velikog autora. Većina filmova je dostupna u cijelosti na Youtubu.
Pogledajte ponovo i ''Sveto mesto'' i ''Leptiricu'', ali pogledajte i ''Praznik'', ''Pohod'', ''Štićenika'', ''Devičansku svirku'', ''Karađorđevu smrt''...
Ja možda nisam dobio svoj dokumentarac, ali sam dobio priliku da stisnem ruku jednom od najvećih.
(Nemanja Savanović za mondo.ba)