Evo kako se gledalo i proživljavalo finale Svjetskog prvenstva između Srbije i Brazila i osvajanje titule svjetskog šampiona u porodičnoj kući banjalučkog "orlića" Srđana Babića. A onda i proslavila titula...
Reprezentativci Srbije u proteklih dvadesetak dana budili su nas sa odličnim vijestima iz Novog Zelanda. Njihove pobjede kako je takmičenje odmicalo mamile su sve više osmijeha na licima, ali i budile sve više navijača Srbije širom svijeta koji su pratili TV prenos.
Najvažnije i najljepše jutro uslijedilo je u subotu, na dan velikog finala između Srbije i Brazila.
Gledati borbu "orlića" i Brazilaca sigurno je bilo najteže porodicama mladih srpskih fudbalera, koji su već na početku karijere ispisali istoriju srpskog fudbala.
MONDO je u subotu bio u porodičnoj kući reprezentativca Srbije Srđana Babića u Banjaluci, gdje se vrlo emotivno proživljavao svaki trenutak finala.
Na vratima kuće u banjalučkom naselju Česma, dočekao nas je otac Milanko, ulazimo u dnevnu sobu, a tamo vrvi od ljudi. Porodica, rodbina, kumovi, prijatelji i komšije okupili su se da zajedno gledaju Srđana i ostale srpske mladiće u njihovom pohodu na svjetsko zlato.
Utakmica je počela, svi su već posluženi kafom uz koju se mora popiti i rakijica - "za pobjedu", a kum Goran, brat Nebojša i mali Strahinja su u prvom «redu» pred ekranom u dresovima reprezentacije Srbije sa brojem 6 – BABIĆ.
Svaki Srđanov potez na terenu se posebno prati, a poslije dobre intervencije ili pasa slijedi i poruka podrške, koju Srđan možda ne čuje, ali sigurno osjeti gdje god bio.
Porodicu je napustio sa 14 godina i otišao iz banjalučkog Borca u novosadsku Vojvodinu, gdje je malo po malo stigao do prvog tima, potom i startne postave, a uz to je nastupao za sve omladinske selekcije Srbije.
"Bravo sine", uzvikuje otac Milanko, koji je uz majku Vesnu i brata Nebojšu, najveća Srđanova podrška i vjerovatno najzaslužniji za Srđanov fudbalski put koji ga vodi ka vrhu.
Tu je i deda, kao i jedna baka. Druga, kako nam rekoše, nije imala snage da gleda.
Svi su uzbuđeni, pomalo i napeti, a atmosferu opušta šala i pominjanje starlete i njenog obećanja "orlićima" ako osvoje titulu.
"Joj, samo da nisu te neke iz Parova", uzvraća majka Vesna, a pažnja se ponovo vraća na teren stadiona na Novom Zelandu.
Brazil drži loptu, a kum Mladen dobacuje da će južnoamerička selekcija uskoro pasti jer nema snage. Naravno, u pitanju je šala, ali svi potajno priželjkuju da «orlići» sada malo stisnu protivnika na njihovoj polovini.
"Čovječe, sudija je zaboravio kartone", govori Srđanov mlađi brat Nebojša poslije jednog grubog starta nad Stanišom Mandićem. I Nebojša je fudbaler, takođe igra štopera, a na njemu je da krene bratovim stopama.
"Goooool", svi skaču, ali ipak su se Brazilci odbranili poslije kornera na isteku prvog dijela.
"Biće to dobro, bravo momci, bravo", čuje se, uz aplauz za "orliće" na pauzi između dva poluvremena.
Otac Milanko ponovo toči rakiju, otvara pivo, svi nazdravljaju – za pobjedu!
Na početku drugog dijela, ponovo aplauzi i osmijesi u kući Babića, razlog je odlična dobra Srđanova intervencija u odbrani, poslije koje je stigao i dedin komentar upućen brazilskom fudbaleru: "E udario si tamo gdje treba".
Nedugo zatim, nova prilika, svi su skamenjeni, ali Rajković nije savladan.
"Ima Boga! Bravo, odbranili smo se", viče Milanko.
Krenuli su "orlići" u napad, lopta dolazi do Mandića koji je šalje u mrežu za erupciju oduševljenja. "Srbija, Srbija, Srbija", ori se prostorijom, ali slavlje je kratko trajalo.
Brazilci su izjednačili, ali optimizam je i dalje tu. "Orlići" ne gube. Neriješeno je. Idemo dalje.
Posljednji trenuci regularnog dijela i ponovo drama. Umalo da Brazilci postignu pogodak, ali Rajković vadi loptu poslije "slobodnjaka" na oduševljenje svih u dnevnom boravku Babića, u kojem je sve više ljudi, jer rodbina i prijatelji i dalje pristižu. Stigla je i ona druga baka. Ovo se ipak ne propušta.
Ide se u produžetke, biće to još jedna dramatična završnica.
Kratku pauzu baka Vesna iskoristila je da nam pokaže dječije kopačke koje dotad pomalo neprimjetno stoje na stolu. "To su Srđanove prve kopačke", kaže.
Igraju se produžeci, još jedni za "orliće" na ovom prvenstvu, sluti na penale...
"Ja to ne mogu gledati. Ako budu penali ja neću da gledam, ja ću na balkon", kaže majka.
U 109. velika prilika za Srbiju, ali uzalud radovanje, nije gol.
Dve minute kasnije, nova prilika, Babić skače i šutira glavom, svi su oduševljeni, ali ponovo nema gola.
Neiskorištena prilika za Brazil, a onda LUDNICA!
Maksimović zabija poslije kontranapada, Srbija vodi 2:1!
Ostalo je malo do kraja. Svi čekaju posljednji zvižduk, Nebojša sa dresom preko glave. Kad će taj kraj?
A onda... Posljednji sudijski zvižduk! SRBIJA JE PRVAK SVIJETA!
"ALE ALE ALE ALE... Naš je Srđo svjetski šampion", pjevaju svi u kući Babića. San je ostvaren.
Majka, bake, rodbina, svi su u suzama. I muškarci plaču.
Izvana se već čuju petarde, a Nebojša maše srpskom trobojkom u dvorištu.
"Ja sam najponosniji otac na svijetu. Čestitke svima, svaka čast svim našim momcima. Nema dalje, ovo je nasrećniji dan u mom životu. Ne može se opisati ovo", kaže otac Milanko, a njegove riječi gotovo da ponavlja i Srđanova majka.
"Ja sam najponosnija majka na cijelom svijetu. Ne znam šta da kažem. Sine volim te najviše na svijetu, ljubi te tvoja majka i sve vas", kaže jedva suzdržavajući suze.
Srđanov brat Nebojša, jedva je dočekao posljednji sudijski zvižduk, a onda je eksplodirao od sreće.
"Presrećan sam, presrećan. Bila je preteška utakmica, igra živaca. Ostavio sam mjesta za medalju, nismo mislili će biti zlato, ali ipak je tu", kaže Nebojša. Na pitanje da li će on bratovim stopama kaže: "Trudiću se, ali postavio mi je ljestvicu visoko visoko".
Odmah po završetku utakmice veliki broj prijatelja i komšija došao je da im čestita, a slaviće se cijeli dan. Priprema se i ručak za svu rodbinu i prijatelje, svi su pozvani, veselje tek počinje...