Nekada je glavna osobina koja se očekivala od političara bila smrtna ozbiljnost, koja je značila da se razumiju sve te složene stvari oko vođenja države, uz duboku zabrinutost nad sudbinom naroda.
Nekako se podrazumijevalo još od careva i kraljeva, da su političari nedostupni običnom narodu i da iz te udaljenosti raste poštovanje sa kojim ih „obični“ gledaju.
Ne morate biti pretjerano stari da se prisjetite kako je tekla promjena: Neka ozbiljna lica su prvo „sišla u narod“ i počela da maze krave i štipaju djecu za obraze. Potom su pokušavali da pokažu kako su obični ljudi koji igraju fudbal i košarku, znaju da sviraju gitaru. Onda su došli još mlađi koji su se predstavljali na društvenim mrežama, a političke poruke objašnjavali kroz metaforične performanse. Na kraju, u mnogim zemljama su se u politici pojavili ljudi koji su prosto ili ''samo'' poznati, medijske ličnosti iz svijeta glume, sporta ili muzike.
Ne govorimo ovde ni o Ronaldu Reganu ili Bati Živojinoviću, koje su kao glumce kandidovale etablirane stranke. Sve je više zabavljača koji su ostvarili značajne uspjehe na izborima. Stranka „Pet zvijezda“ u Italiji nastala je kao prateći ansambl komičaru Bepeu Grilu, koji je punio sale ljudima koji su htjeli da čuju njegove političke viceve.
Kritika je zapravo bila program.
Zelenski, sluga naroda
Na višem produkcijskom nivou je sve uradio Vladimir Zelenski, koji je snimio seriju koja kritikuje političke i društvene anomalije kroz priču o profesoru istorije koji skoro pa slučajno postaje predsjednik Ukrajine. I zapravo je to postao i Zelenski, a serija je bila izborna platforma, a njeno ime „Sluga naroda“ je poslužilo za ime stranke koja je praktično pomela sve ostale na izborima.
Iz regiona nam dolaze jedan poznat i manje poznat primjer muzičara u politici. Miroslava Škorusmo upoznali kao predvodnika talasa nove hrvatske tamburaške muzike, protežirane sa namjerom da bude umivena zamjena za srpske „cajke“. A Škoro je kasnije kroz pjesme (i spotove) o Gotovini, domovini, iseljavanju iz zemlje i profiterima, postao prepoznat kao politički angažovan.
Na predsjedničkim izborima je ostvario zapažen rezultat, potom je njegov pokret isto ponovio na parlamentarnim izborima, da bi ih sasjekla unutrašnja oluja uzrokovana pronevjerama stranački para.
Slavi Trifonov je bugarski pjevač, muzičar, producent, voditelj, a na kraju i političar. Učestvovao je na protestima, bio dio kampanje za referendum o izmjeni izbornog zakona, a 2019. je pokrenuo inicijativu pod imenom „Nema takve države“ a ime stranke koja je kasnije nastupila na izborima „Ima takav narod“ pojavljuje se i kao ime jednog od njegovih albuma.
Tokom 2021. u Bugarskoj su građani tri puta izlazili na izbore, a rezultati su bili takvi da se nije mogla formirati vlast. „Ima takav narod“ je u aprilu bio drugoplasirana, u julu prvoplasirana stranka, a zbog upornosti da se vlast formira po njihovim uslovima i pojavom novih učesnika na političkoj sceni, u novembru su bili peti.
Kampanje liče na ''talent šou"
U ovih nekoliko primjera vidljivo je da živimo u vremenu kad je obična prepoznatljivost, u kombinaciji sa „političkom neukaljanošću“ značajan kapital na izborima.
"Mnogo je faktora za sve ovo i štreberski ću ih pobrojati. Sa jedne strane pad povjerenja u politiku i političare, zatim medijalizacija i personalizacija politike. Sa druge strane promjene u samim medijima i medijskim navikama birača, kao što su rijaliti koncept i tabloidizacija, te povećana uloga interneta i uticaj društvenih mreža, kroz hiperprodukciju sadržaja uz manjak suštinske informisanosti, polarizacija kojoj doprinose algoritmi koji guraju ljude u krajnosti itd…", kaže politikolog Jelena Vujanović, koja se u više naučnih radova bavila temama komunikacije i političkih poruka.
Navodi i šta je razlog tome da političari često u kampanjama izgledaju kao u „talent šou“ gdje pokazuju osobine koje ih čine običnim ljudima.
Počinjemo živjeti u svijetu u kome je čovjek sve teže u stanju da prepozna koji procesi se (stvarno) odvijaju u najširoj zajednici
"Pokušaj da se istovremeno odgovori na nepovjerenje i apstinenciju birača i na istraživanja koja pokazuju da se više gleda zabavni program od dnevnika, te da na društvenim mrežama bolje prolaze „influenseri“, lične priče i fotografije iz života od političkih poruka i stranačkih fotografija dovodi nas do političara koji sviraju, igraju, učestvuju u Amidži šou i slično, i do kandidata „antipolitičara“ i šoumena koji žele privući razočarane svojim autoritetom javnih ličnosti", dodaje ona.
Politika je pozornica spektakla
Bilećanin Obrad Samardžić, univerzitetski profesor sociologije u Nikšiću, slaže se sa tezom da je predstavljanje političara u formi „rijalitija“ svakako povezano sa smanjivanjem uvjerenja da su političari otuđeni od naroda. Jedan od razloga, po njemu, može biti i preduga vlast jedne partije, gdje vodećeg političara ulagivanje saradnika udaljava od stvarnosti.
"Što je duža vladavina i veće ulagivanje njegovih najbližih saradnika, to je manja kopča sa realnošću i problemima „običnog svijeta“. Kako bi se ta provalija otuđenosti nekako premostila, nerijetko se pribjegava se različitim medijskim nastupima, kako bi se vođa i otuđena elita „zbližili“ ", započinje Samardžić, koji dodaje da savremeni mediji i njihove lažne slike mogu uspješno ovladati mišljenjima ljudi, do mjere da počinjemo živjeti u svijetu u kome je čovjek sve teže u stanju da prepozna koji procesi se odvijaju u najširoj zajednici.
"Zahvaljujući razvoju savremenih medija, uobličavanje svijesti kod ljudi postaje sve fluidnije, jer živimo u svijetu u kojem je svaka politička poruka „na klik miša“ udaljena od recepijenta. Sljedstveno tome, i mogućnost dobijanja glasova uz pomoć „rijaliti politike“ je znatno osnažena, posebno, ako imamo u vidu da je medijska moć skoncentrisana u rukama malog broja ljudi koji su ili direktni politički akteri, ili su blisko povezani s njima".
Postoji dosta primjera rijaliti „glumatanja“ koji su rezultirali velikim političim uspjehom. Najupečatljiviji primjer takvog djelovanja u našem okruženju jeste rijaliti „gladovanje“ bivšeg predsjednika SNS-a Tomislava Nikolića, prije 11 godina.
Sjetimo se Belog Preletačevića i njegove predsjedničke kampanje u Srbiji 2017. godine koja je bila parodija i antipolitika
Samardžić podsjeća da se shvatanje politike promijenilo od antičke ideje da najmudriji građani polisa prepoznaju „opšte dobro građana“, do kasnijih koncepata gdje je politika pretvorena u puku vještinu vladanja, u čemu je, kao i do dolaženja do te pozicije dozvoljeno skoro sve.
"Ova matrica na kojoj je izgrađen savremeni pojam politike i političkog angažmana predstavlja temelj na kome se ne samo definišu politički ciljevi, već i određuju odgovarajuća sredstva za njihovo ostvarenje. Sljedstveno tome, i političke kampanje postaju svojevrsne pozornice spektakla; pozornice na kojima glumci/političari nastoje sebe predstaviti kroz različite vidove nepolitičkih aktivnosti, kako bi preko tih otisnutih medijskih silueta ostvarili konkretni politički cilj", smatra Samardžić.
Odluke koje zavise od lajkova i rejtinga
Koliko smo daleko od toga da imamo zabavljača u politici? Da li su političari tu ulogu već preuzeli, jer mi drugih zvijezda odavno ni nemamo? Pjevačkih i sličnih selebritija ovdje nema, ali političari su se često hvatali mikrofona ili izvodili performanse koji su privlačili regionalnu pažnju.
"Kada pričamo o Srbiji i Srpskoj rekla bih da smo već imali i imamo nešto slično. Sjetimo se Belog Preletačevića i njegove predsjedničke kampanje u Srbiji 2017. godine koja je bila parodija i antipolitika.U Republici Srpskoj odavno imamo Milorada Dodika koji se predstavlja kao „čovjek iz naroda“, pjeva pod šatorom i ne libi se da pokaže srednji prst.Takođe smo imali potpuno medijalizovanu kampanju aktuelnog gradonačelnika Banjaluke, Draška Stanivukovića, i imamo senzacionalistički stil komunikacije i nastupa poslanika Nebojše Vukanovića koji igra na kartu nepovjerenja birača u političare, koristi tabloidne naslove na svom blogu i povremeno rijaliti pristup na svojim snimcima".
Zaključak je da će ključno pitanje u budućnosti biti da li smo došli do toga da se važne političke odluke donose na osnovu toga koliko su privlačne za publiku na društvenim mrežama i novim medijima odnosno da li će i u kojoj mjeri na takve odluke uticati lajkovi i rejtinzi.
