Kratka priča: Zlatan Nezirović - Opel kadet

Vjerujem da je moj otac početkom 80-tih godina prvo dugo samo očijukao sa vozilom u izlogu Avtotehne u tadašnjoj sarajevskoj ulici Đure Đakovića. Zamišljam ga kako izloženog Opel kadeta prvo sedmicama stidljivo gleda iz daljine, potom mu prilazi bliže oprezno flertujući, i konačno, kada je mašinica dovoljno namotala najlon, udica ga čvrsto upecanog uvlači u radnju. U ta doba otac je vozio i veličao Renault 4 jer nas je odvezao na epsko putovanje do grčkog ljetovališta Paralia. Poput kakvih dvoličnjaka tepali smo mu kao članu porodice, a istovremeno jedva čekali golfa koji je prije više od godinu dana uplaćen u TAS-u. Umoran od čekanja i neuspješnih nastojanja da pronađe pouzdanu „štelu“ u Vogošći, moj otac je na kraju prodao uplatu za golfa i uzeo kadeta iz Avtotehne. Naknadno će pričati da je uplatu kupio neki Slovenac koji mu je velikodušno dao čak i nešto više novca nego što je tražio. Kada je poslije par godina golf konačno isporučen, otac je imao troškove koji su se, kako je ushićeno objašnjavao, u dinar poklopili sa dodatnim iznosom koji mu je vizionarski Slovenac ranije platio.
Osamdesete sam gledao u koloru sa zadnjeg sjedišta našeg crvenog Opel kadeta. Kasno nedjeljno poslijepodne, cijelo auto se osjeća na svježe ubrane planinske trave, cigarete i roštilj. Otac vozi kući sa nekog izleta, majka do njega, brat i ja sjedimo nazad oštro upozoreni da ne prljamo auto blatnjavim cipelama. Na radiju beskrajno depresivni fudbalski prenosi iz cijele Jugoslavije. Na trenutak se javlja Skoplje: ”Ringov pogodi gredata!“ - komentator će u mom sjećanju dugo žaliti za propuštenom šansom Vardara. Uglavnom u autu šutimo, otac kalemi cigarete jednu za drugom. Želim da je kući pun bojler tople vode samo za mene da sperem težinu nedjelje u kojoj više nema entuzijazma. Obrišem zamagljeni prozor, plavičasti sumrak nas stiže a kolona opijenih izletnika se kao roj metalnih mušica obrušava na svjetla grada.
A onda su došle devedesete.
Otac je na početku rata mislio da parkira auto ispred našeg nebodera, a ustvari ga je, kako će se kasnije pokazati, zapravo usidrio na tih par kvadratnih metara ispucanog koševskog asfalta. U Sarajevu je nestalo struje i mi smo iz našeg bezizlazno nasukanog vozila izvadili akumulator i auto radio čija žuta lampica će pored improvizirane lojanice biti jedino svjetlo u nadolazećem mraku. Tri puta hura za nezaboravne godine na ringršpilu straha, poniženja i neimaštine. Više i ne razmišljamo o duhu prošlosti ispuhanih guma na parkingu, nekim čudom Opel kadet će se provući kroz sva granatiranja na parkiralištu gotovo neokrznut. Svi negaražirani golfovi su pokradeni ili devastirani, naša zamjena za golfa ratnim šerifima i lopovima nije interesantna. Na samom kraju rata, kada moj brat već bude u Americi, otac će ga rezignirano prodati za par stotina njemačkih maraka. Zahrđalu ljušturu čitave decenije naših života će neki mršavi i grubi ljudi izrešetanim kombijem odšlepati prema nepoznatoj poslijeratnoj budućnosti. Moja porodica više nije motorizirana i to mi bezrazložno teško pada.
A onda saznajem da je, nekom nevjerojatnom koincidencijom, isti dan kada je kadet odvučen moj brat u Atlanti iskeširao svoje prvo auto. Zamišljajući američki cadillac ili chevrolet pitam ga šta je kupio. On mi kaže da je uzeo golfa i krug je zatvoren.