• Izdanje: Potvrdi
Čitaoci reporteri

ČITAOCI REPORTERI

Videli ste nešto zanimljivo?

Ubacite video ili foto

Možete da ubacite do 3 fotografije ili videa. Ne smije biti više od 25 MB.

Poruka uspješno poslata

Hvala što ste poslali vijest.

Dodatno
Izdanje: Potvrdi

Ukucajte željeni termin u pretragu i pritisnite ENTER

Kratka priča: Fedor Marjanović - Potres sa neba

...

 Izvor: Vedran Ševčuk /MONDO

Potres sa neba

Zemlja se trese iznad glave. Drhtaji se spuštaju do mozga. Ko bi rekao da sićušna stopala mogu stvoriti takve potrese.
Nekoliko puta sam željela da zamolim komšinicu da ih smiri. Nisam se nikad usudila.
– Prestanite, kreteni, mater vam vašu – grmio je njen glas. Pratio bi ga plač ili tišina. Ukoliko bi zemljotres nastavio, glas majke je bio još snažniji.
– Kako ste komšinice – smijala bi mi se ljubazno.

Priče iz komšiluka 5

Dok smo stajale, pričala je i milovala djevojčicinu glavu, naslonjenu na njeno rame.

Kako su je ruke milovale tako ju je glas tukao. Kao da gledam jednu, a slušam drugu ženu.
– Nije ta mala sva svoja – govorila je gospođa iz prizemlja. Njoj se moralo vjerovati. Znala je sve šta se dešava u zgradi, pa čak i kad spava.
– Vidite je kako samo gleda u prazno.
Nije lagala. Samo, meni je djelovalo kao da te krupne mlade oči gledaju neki drugi svijet.
Dječak je uvijek držao stariju sestru za ruku.
– Što se ta ludača stalno vuče za nama?! – čula sam jednog dječaka kako vrišti. Potom sam čula kako plače. Pogledala sam kroz prozor. Ležao je, dok mu je brat djevojčice sjedio na stomaku i tukao ga nemilosrdnim šačicama.
– Nije luda – vikao je. – Izvini se, seljačino!
– Više nikad da nisi tukao drugu djecu, majmune retardirani – vrištala je mama.
Plač odozgo je bio snažniji od onog koji sam čula s ulice.
Zemlja iznad moje glave se ipak nastavila tresti. Počela sam po zvuku i drhtaju prepoznavati njihove nožice. Onaj tupi odjek koji je dugo podrhtavao bio je od djevojčice. Dječak je pravio sitnije i brže, ali jače potrese.
Ležala sam, a tutnjava s neba je bila neumorna. Navikla sam se. Nikada se nisam požalila njihovoj majci. Ko zna šta se dešavalo iznad mene. Možda je strašni zmaj oteo prekrasnu princezu i hrabri princ ju je spašavao. Možda je zla vještica zarobila malog brata i sada sestra treba da je nadmudri i spasi ga. Nevidljiva predstava se izvodila iznad moje glave i nisam imala prava da je prekidam.
– Alo, budale – označio bi majčin glas kraj izvođenja.
Stopala su rasla, a s njima i udarci. I onda su počeli zamirati.
Pogledala sam kroz prozor. Dječak više nije držao sestru za ruku.
Skoro ih više nisam ni čula.
Dječaka sam često viđala sa drugovima iz škole. Sestra je rijetko bila s njim.
Godine su prolazile.
– Čula sam da mali puši. Upao u loše društvo – govorila je gospođa iz prizemlja.
– Jadna mati. Nema kako nije pokušala da ga izvuče, ali džaba, komšinice. Ovi narkomani ga sačekaju na odmoru kod škole. Pola nastave provede s njima.
Njen sveznajući glas bio je neumoljivo istinit.
– Šta sam bogu zgriješila kad sam te rodila! Je li ti nije žao mene i jadne sestre, narkomančino!
Nikada nisam čula odgovor.
Ali noću se ponekad čuo neki tih dječiji plač. Nikada nisam saznala čiji.
Zemljotresa odavno nije bilo. Pozorište se ugasilo, glumačka trupa raspustila. Svako je otišao svojim putem. Ponekad bih se sjetila kako je moja soba vibrirala od snage dječijih pokreta. Žao mi je što više ne mogu da budem nevidljivi posmatrač njihove igre.
Onda se jednog dana ponovo čuo potres. Ovo nisu bile noge. Nešto veliko je palo na zemlju iznad moje glave. Potom su se raširili bezbrojni trzaji kao da se neka ogromna riba koprca. Čuo se i nečiji vrisak. Pa hitna pomoć. Užurbani koraci su se penjali na sprat iznad mene, a potom spuštali teži nego što su bili.
– Rekla sam da nije sve u redu sa tom malom – kaže gospođa iz prizemlja.

***

– Kako ste, komšinice? Poznajete li me?
Dugo se nismo vidjeli, ali još ga prepoznajem. Oronuli muškarac u prljavoj i pocijepanoj odjeći ispred mene je nekada bio dječak sa sprata iznad. Prepoznala sam ga po očima. Iste sestrine. Kao da gledaju u neki drugi svijet.
– Naravno. Kako si?
– A, evo nekako se držim.
– Kako ti je sestra?
– Umrla…
– Stvarno?! Kada?
– Prije mjesec dana. Epi napad. Ovaj bio prejak.
– Nisam znala. Primi moje saučešće. Ne mogu ti opisati koliko mi je žao.
– Hvala.
– Kako ti je majka.
– Nije dobro. Oboljela. Skupljam joj za ljekove.
– Tako mi ja žao zbog svega.
– Mogu li Vas zamoliti? Treba mi stvarno da joj ljekove kupim…
Dala sam mu nešto novca.
Razišli smo se. Svako je otišao svojim putem.
Ipak sam malo zastala.
Ispod vedra neba, a kao da i dalje jasno čujem onaj zemljotres iznad glave.
Osvrnula sam se i vidjela kako izlazi iz trgovine sa dvolitrom u ruci.

Fedor Marjanović, Banjaluka

(Priča "Potres sa neba" uvrštena je u izbor najboljih priča na Mondo.ba konkursu "Priče iz komšiluka 5" i biće objavljena je u istoimenoj knjizi)

Priče iz komšiluka 5

Komentari 0

Vaš komentar je proslijeđen moderatorskom timu i biće vidljiv nakon odobrenja.

Slanje komentara nije uspjelo.

Nevalidna CAPTCHA

NAJNOVIJE

Dnevni horoskop