• Izdanje: Potvrdi
Čitaoci reporteri

ČITAOCI REPORTERI

Videli ste nešto zanimljivo?

Ubacite video ili foto

Možete da ubacite do 3 fotografije ili videa. Ne smije biti više od 25 MB.

Poruka uspješno poslata

Hvala što ste poslali vijest.

Dodatno
Izdanje: Potvrdi

Ukucajte željeni termin u pretragu i pritisnite ENTER

Kratka priča: Milja Mimić - Marija, možda...

...

Buvljak_26.JPG Izvor: MONDO/Vedran Ševčuk

Marija, možda...

Sjećam se jedne scene iz prošlosti, sebe i nepoznate djevojčice ispred zgrade tete Ate na Starčevici. Ljutim se na sebe što joj ime nisam upamtila. Marija možda. Visoka, pravog držanja kao da je cijelo djetinjstvo nosila dasku prišivenu za leđa, crne kose i još crnjeg pogleda. Stajale smo taj dan kao da se čitavu vječnost znamo, ona odavno siroče iz kraja, ja upravo postala dijete bez doma. Vidjele smo se nekoliko puta tog proljeća, stidljivo i bez mnogo riječi. Taj prvi put bio je poseban, dvije djevojčice sa dva kraja svijeta razgovaraju o životu, o snalaženju i pripadanju; teške riječi za jednu takvu mladost. Proljeće ‘96. moralo je biti sunčano i toplo, bile smo samo djeca, a rane se ne liječe kišom i hladnoćom.

Ispred zgrade na poljani dječaci su igrali fudbal. Stajala je i gledala ih pogledom punim tuge i prkosa. Igrala je sa njima, a onda joj više nisu dali. Gdje djevojčica da igra bolje od njih! A bila je bolja.

Rekla mi je da su ona i starija braća siročad, da ih baka čuva. I braća su je držala na odstojanju, bila je dosta mlađa od njih; slučajno rođena, ne svojom krivicom. "Bolja sam od njih!", viknula bi, a ja sam znala da je u pravu. Godine, na našoj strani, nisu stigle da nam slome duh. Da sam se samo sjetila tog dana očeve "pametan piše, budala pamti", zapisala bih cijeli naš razgovor. A nisam.

Godine se ne broje, već slažu, hronološki, precizno, sloj po sloj, sa tek ponekim urušavanjem i preklapanjem. Iza robne kuće "Boska" stajale su improvizovane kartonske tezge, svaka je svoje mjesto imala. Nije se tolerisalo "ko prvi djevojci..." ili "ko rano rani...", šakama se branilo to pola kvadrata.

Jedne godine, milenijum tek načet, opet neko proljeće, a za jednom od tih tezgi ugledala sam i Mariju - prodavala je šibice i kuhinjske spužve. Obradovali su me poznato lice, prava leđa i pogled, sada već i prkosan i ponosan. Prišla sam joj i jedva objasnila odakle je znam. Pohvalila se kako može da zaradi dovoljno i za hranu i za pivo braći. Još nekoliko rečenica i osmjesi na rastanku, a meni na jeziku ostade i jedan nepozvani gorki bajam pride.

Nekoliko proljeća kasnije i ko zna koje po redu izlizane čizme dovele su me ponovo u Banjaluku. Ne razmišljam mnogo dok prolazim kroz "Bosku”, gledam da što prije izađem na zadnji izlaz, sjurim se niz stepenice preko "Tržnice", preko gradskog mosta malko usporim da bih namignula Vrbasu i odjurim na Mejdan gdje me čekaju brat i sestra. Na istih pola kvadrata ugledam djevojku, visoku ali pogurenu, prosijede kose i ugašenog pogleda. Umjesto kartonske tezge jedan od onih izletničkih stolića, sad već prepun kojekakvih stvari. Stajala sam nekoliko trenutaka, dok se nevjerica pretapala u tugu. Ovaj put nisam prišla da joj uzbuđeno objašnjavam odakle je znam. Znala sam da me neće prepoznati. Taj put sam i ja bila neko drugi, a ona neko ko odavno nije djevojčica sa tugom i prkosom u očima.

Nemir mi se zavukao pod kožu. Prolazila sam tih dana istom stazom više puta. Pomislih, i dalje u nevjerici, oči me uporno, besramno lažu! Bila sam naivno pomislila da će je neko u školi posavjetovati i pogurati ka kakvom sportu. Zaista je bila odlična sa loptom! Ali nije. Riješena da joj priđem, jednog od tih dana ponovo prođem istim putem. Marija nije bila tu. Pitam ženu (koja se raskomotila i preko njenih pola kvadrata) gdje je djevojka koja obično stoji pored nje. "A gdje će biti, kotkuće jadna! Rekla sam joj da ne pije..." Usta sad već prepunih gorkih bajama, zahvalila sam se i nisam ostavila pozdrav. Nisam mogla, nije trebalo, ne znam... Ali i dalje se sjećam jedne scene iz prošlosti, sebe i nepoznate djevojčice ispred zgrade tete Ate na Starčevici. Bilo je proljeće, sunčano i toplo, pa rane nismo liječili kišom i hladnoćom.

Marija, možda.

Milja Mimić, Beograd

(Priča "Marija, možda..." uvrštena je u izbor najboljih priča na Mondo.ba konkursu "Priče iz komšiluka 5" i biće objavljena je u istoimenoj knjizi)

Komentari 0

Vaš komentar je proslijeđen moderatorskom timu i biće vidljiv nakon odobrenja.

Slanje komentara nije uspjelo.

Nevalidna CAPTCHA

NAJNOVIJE

Dnevni horoskop