• Izdanje: Potvrdi
Čitaoci reporteri

ČITAOCI REPORTERI

Videli ste nešto zanimljivo?

Ubacite video ili foto

Možete da ubacite do 3 fotografije ili videa. Ne smije biti više od 25 MB.

Poruka uspješno poslata

Hvala što ste poslali vijest.

Dodatno
Izdanje: Potvrdi

Ukucajte željeni termin u pretragu i pritisnite ENTER

Kratka priča: Sanja Radulović - Pismo petkom

...

PriceIzKomsiluka 00019.jpg Izvor: Vedran Ševčuk/MONDO

Pismo petkom

Petak je. Dan počinjem čitanjem priče o japanskom mornaru koji je plutao po pučini četiri dana prije nego što se ubio. Našli su ga dvadest minuta kasnije, još je bio topao. Lutka mi pravi društvo. Moji roditelji su je nekada stavljali u izlog. Imali su butik ženske odjeće do moje druge godine. Onda su prodavnice prestale da postoje. Lutke su sačuvali zbog nostalgije, a kasnije i na moju inicijativu, jer sam zavoljela njihove priče.

Prije nekoliko dana otišla sam po nju u podrum. Trebalo mi je društvo. Po ulasku u stan, oprala sam je, dezinfikovala i postavila u ugao sobe pored balkonskih vrata. Oprosti, nije neki pogled, rekla sam joj: Mogla sam i ranije da te izvučem.

Možda će vas zanimati

Silazeći srela sam komšiju. Zastala. Klimunula glavom. Vizir je skliznuo. Podigla sam ga. Skafander je zašuštao. Napravio je korak unazad. Nisam znala šta da kažem. Nije vrijeme za lažnu utjehu. Želim da naučimo da živimo s ovim, zvuči ko novogodišnja floskula. Jer, čak i da naučimo, nećemo imati vremena da primjenimo znanje.

Ranije sam čitala priče o ljudima koji su znali kada će umrijeti. Oni su, sudeći po tim ispovijestima, bili mudri. Radili su ono što vole i provodili vrijeme s onima do kojih im je stalo. Nisam imala mnogo mogućnosti da slijedim njihov primjer; lutku, knjige, još tri boce vina, odjeću koja je u ormaru čekala posebne prilike, i porodični nakit. Zato sam oblačila i lutku i sebe u svečanu odjeću. Vezala nam ešarpe. Stavljala zeleni medaljon na dugom lancu, poklon od bake. Njoj je dobro pristajao, uz dugu crnu haljinu, da nisam htjela da ga nosim. Češljala sam kosu ispred ogledala žmureći. Sjećala sam se kako me je baka češljala dok sam bila djete. Pila sam vino i čitala naglas.

NERIJEŠENA BESKONAČNOST PETKA

Ruke mi se tresu. Palim cigaretu. Uvlačim dim do posljednje stanice tijela i zadržavam ga. Kad odlučim da ga pustim izađe stoti dio onoga što sam udahnuo. Jutro ne obećava svijetlu budućnost. Ne kaže da će dati sve od sebe. Slični smo.

Petak je, 26. juni. Godina 2020. Lako pamtljiva. Petkom dolazi poštar. Vozi motor i ne prestaje da se čudi kako sam prije deset godina, za malu lovu, kupio ovo blago. Zanima ga kako sam znao. Znao?, pitam i objašnjavam kupovinu kuće pukom srećom. Jednom sam ga pozvao na rakiju. Od tada svraća redovno. Prošli put mi je ostavio da uručim tri pisma kako on ne bi morao da vozi dublje u selo. Bacio sam ih čim je otišao. Na prvoj koverti rukopis je bio čitak. Na drugoj su slova bila različite veličine. Neurotična. Na trećoj je sve bio sterilno. Adresa otkucana pisaćom mašinom. Evo najbolje verzije sebe, pomislio sam, koja se ni po čemu ne razlikuje od miliona najboljih verzija sebe.

Osim čekanja poštara petkom nemam drugih obaveza. Zato na trijemu, zavaljen u stolicu, ostajem dok god mogu da podnesem glad. Poslije spavam. Sanjam da letim. Plivam. Trčim. Sve, i uvijek, u magli. Jedino vidim prugu. I čujem glas: Prati šine! Pojavljuju se na nevjerovatnih mjestima. Uvijek su mi iza leđa. Kreću se. Ja sam voz.

Kad god se probudim mračan sam. Bio bih zao da imam volje. A ja sam slina otkako sam umro prošle zime. Bio je petak. Noć prije sanjao sam nastavnika istorije. Govorio je zaneseno. Istorija je kvazi nauka, dobacio mu je neko. Ćutao sam. On je za tren izgubio fokus zatim se ponovo prepustio zanosu. Učiteljica života je kurva, ponovo se oglasio neko. On je nastavio da priča o Kajmakčalanu. Oblizivao se. Imao je šest prstiju na desnoj ruci. Izgubio sam apetit kad je obrisao naočare maramicom kojom je prvo obrisao nos. Od tada se osjećam kao ta slina. Sam sebe sam oslijepio. I umro od mraka.

Smrt je najbolja verzija mog života. Uživam da pišem o njoj. Poštar mi je rekao da ljudi žele da čitaju o ljubavi koja je pobijedila sve bolesti, o novcu koji je precijenjen. Poslije ovog, izvukao se na pijanstvo. I zbrisao. A ja sam se sjetio nastavnika istorije.

Mrtav sam!, rekao sam mu kad se javio na telefon. Zatim sam govorio stihove iz pjesme „Dva Brojgerova majmuna” nadahnuto, i glasno.

„Polažem iz istorije, ljudi.
Mucam i nastavljam dalje.
Majmun zagledan u mene ironično sluša...”

Rekao mi je: Pijan si. I poklopio slušalicu.

Prestala sam da čitam. Pokucala komšiji. Ideja da mu pročitam priču, iz zbirke Kratkovidi zapisi, javila se nakon posljednje čaše vina. Slučajno sam je odabrala. Nije mi se dopala, ali mislila sam, možda bi je razumio. On je u vrijeme kad je pisana bio poštar. Htjela sam da ga pitam vjeruje li u slučajnost, u mit o vječnom vraćanju.

Nije mi otvorio. Nisam čula korake po stanu.

Željela sam da još jednom nekom nešto kažem. Imala sam dvadeset minuta, dovoljno za pismo, i ctrež zmije koje jede svoj rep.

Sanja Radulović, Doboj

(Priča "Pismo petkom" uvrštena je u izbor najboljih priča na Mondo.ba konkursu "Priče iz komšiluka 5" i biće objavljena je u istoimenoj knjizi)

Priče iz komšiluka 5

Komentari 0

Vaš komentar je proslijeđen moderatorskom timu i biće vidljiv nakon odobrenja.

Slanje komentara nije uspjelo.

Nevalidna CAPTCHA

NAJNOVIJE

Dnevni horoskop