• Izdanje: Potvrdi
Čitaoci reporteri

ČITAOCI REPORTERI

Videli ste nešto zanimljivo?

Ubacite video ili foto

Možete da ubacite do 3 fotografije ili videa. Ne smije biti više od 25 MB.

Poruka uspješno poslata

Hvala što ste poslali vijest.

Dodatno
Izdanje: Potvrdi

Ukucajte željeni termin u pretragu i pritisnite ENTER

Kratka priča: Antonela Lekić - Aleja velikana

...

 Izvor: Mondo/Stefan Stojanović

Aleja velikana

Niko sa sigurnošću ne može reći kada se Momo Budiša izdvojio iz njihovog i okolnih sela kao organizator svih seoskih sijela, svečanosti i nadasve predizbornih skupova. Jedan kamion, uvijek pretjerano natovarenim nečim što naizgled podsjeća na hrpu starog gvožđa, Momo sa lakoćom pretvara u izuzetno izdržljivu binu i nije ga briga ko na njoj stoji, niti šta sa nje govori. Povučen i tih kao i uvijek, glave uvučene u ramena, ovih dana činio se još povučenijim i tišim. Slijedili su lokalni izbori. Inače, ovakvi dani bezbrižnosti, jela i pretjeranog pića u njihovim selima značili su isto što i vjernicima Vaskrs – odušak od svakodnevnog posta i uzdržavanja, pa i Momo je sam jedva čekao neke izbore, jer svi koji obećavaju seljacima boljitak i prosperitet moraju imati i binu s koje to govore. Momo je znao da, ako se narod polakomi za lepršavim i poletnim riječima političara, ili onih koji to tek žele biti, a natopljeni rakijom i masnom hranom, teško će ih moći zaustaviti ako i krenu prema bini. On ne voli promjene. Zbog toga nije ni volio to što su ga natjerali u rat prije nekoliko godina. Ne zato što nije mogao ili želio da brani ideale, za koje su mu rekli da ih brani, već mu je bilo teško da napusti (pa makar i za kratko) bezbrižni život poljoprivrednika. Zato je Momo iskoristio prvu priliku, pa je kao dezerter, prebjegavši u Srbiju, od nekog Bugarina kupio skelu za binu za sitne pare. To je bila nova stvarnost za Momu, kojoj eto sada nakon toliko godina nešto prijeti da je poremeti i izbaci iz kolosijeka.

***

Za sebe je Novica Mijić uvijek govorio: „Da sam se rodio u drugoj državi – bio bih ministar“. Novica se rodio, na njegovu žalost, u „bivšoj nam državi“, koja se raspala prije no što je mogao postati bilo šta. Koliko god za sebe smatrao da je bolji od drugih ljudi u selu, nikad nije otišao u tu izmaštanu drugu državu, a kamoli postao neki ministar. Ta mašta mu je, doduše, donijela elan da izgleda i ponaša se kao ministar. Svaki Novičin gest prilikom razgovora sa mještanima sela, u njima je budio čuđenje. Bio je uvijek u sitnom odijelu, taman za njegovu građu, koje se postepeno širilo kako je noga doticala tlo. To odijelo kao da je govorilo s njim, pa su se mještanima pričinjavala dvojica Novica, njima kojima je i jedan bio previše. Novica je od kvalifikacija, kao i svaki političar, imao jedino želju da jednog dana to i postane. Nedostatak obrazovanja i opšteg informisanja nadomjestio je sposobnošću brzog pamćenja i reprodukovanja. U razgovoru sa bilo kim, sa lakoćom bi zapamtio ključne izraze svog sagovornika i to kasnije nasumično ubacivao u svoja izlaganja. Ostvarenje ambicija sada je bilo bliže no ikad. Zato je Novica mahnito trčao gore-dole po selu, sve do groblja i nazad, prekidajući komšije u jesenjoj žetvi, nudeći im nešto što ni sam ne razumije šta je, a svejedno ponoseći se kako brzo može da izgovori te nove, neobične riječi. Seljaci bi ga malo poslušali, odmorivši se pritom od posla, stidljivo bi se češkali po glavi i taman kad bi potražili izgovor da napuste razgovor, Novica bi otrčao kod drugog.

***

Grob Save Preradovića obrastao je u nisko rastinje. Iz groba viri stari betonski krst na kome se naziru slova, koja poznavaocima ćiriličnog pisma tvore ime - Savo Preradović, a ispod, samo oni koji znaju šta je nekad umjesto kratkih poema pisalo na grobovima, naziru „rab božiji“ i godinu smrti – 1944. Ni sam Savo nije znao kada je rođen. Živio je skromno i mirno u svom selu od rođenja do iznenadne smrti od ciroze jetre, s proljeća te ratne godine. Kako nije imao nasljednika, mještani odlučiše da sami, o svom trošku i za svoj sevap duši, sahrane Savu na dnu starog seoskog groblja, mimo grobljanske parcele. Tako njegov grob postade usamljen i izdvojen. Po završetku posljednjeg rata, kada je bilo potrebno uspostaviti ustrojstvo nove državnosti, neko odluči da je za nacionalnu svijest od izuzetnog značaja da jedan grad ima i aleju velikana. Kako je gradsko groblje ionako bilo prenatrpano vojničkim izgubljenim životima, odlučiše da aleju naprave u sklopu seoskog groblja. Parcela koju su omeđili i odredili za najzaslužnije građane novog nacionalnog identiteta obuhvatila je i izdvojeni grob Save Preradovića.

***

Sa gromoglasnim pljeskom opijenih seljaka, Momo Budiša odahnu. Niko se nije pomamio da nasrne na govornike bine, pa ni na binu samu. Predizborni skup završio je kao i do sada, brzo i sa naznakom da će se piti i veseliti do duboko u noć. Novica Mijić bio je ponosan na oduševljenje seljaka koji su prihvatili njegovo izlaganje da se grob izuzetnog heroja, njihovog zemljaka – Save Preradovića obnovi i da dobije sjaj kakav zaslužuje. Živih koji se sjećaju običnog života Save Preradovića nije bilo, a mrtav Savo nije govorio.

Antonela Lekić, Banjaluka

(Priča "Aleja velikana" uvrštena je u izbor najboljih priča na Mondo.ba konkursu "Priče iz komšiluka 5" i biće objavljena je u istoimenoj knjizi)

Pročitajte i ovo

Komentari 0

Vaš komentar je proslijeđen moderatorskom timu i biće vidljiv nakon odobrenja.

Slanje komentara nije uspjelo.

Nevalidna CAPTCHA

NAJNOVIJE

Dnevni horoskop