...
Kutije
Kartonske kutije na podu. „Oprez – lomljivo!“, „knjige“, „ljetnja garderoba“. Sad kad su sklonili slike, zidovi zjape ogromni. Treba pozvati majstore da okreče.
Strani diplomata Bendžamin i njegova žena Flora su već spakovali svoje svoje unikatno, lokalno posuđe. Ostalo je moje iz Ikee koje sam kupila posljednjim parama na računu, nakon što je baka prelomila da im izda stan. Nas dvije smo se preselile u garsonjeru pored. Nekad je čitav sprat bio njen.
Hodam prostorom u kojem su do danas živjeli odrasli ljudi, sa mašinama za suđe i odmorima na drugim kontinentima. „Samo mi je žao što mi, nakon Japana, nijedan nigiri više neće biti dovoljno dobar“, Florin glas je odjekivao prostorijom dok je akcentom sa američkog juga zavodila gledaoce koji su je okruživali. Potplatila sam djevojku iz keteringa kako bih umjesto nje, u crnoj haljini i bijeloj kecelji sa čipkom, posluživala kanapee sa kavijarom na žurci za zaposlenike ambasade. Florino čvrsto pilates tijelo obgrljeno metalik plavom asimetričnom haljinom iz dizajnerskog butika odmah pokraj Baščaršije je u centru pažnje dok joj Bendžamin lagano dodiruje struk. Bolja je od ostalih supruga.
Želim da ga pitam kako mu se sviđa ukus Florine pljuvačke i da li ga gleda u oči dok svršava.
Stan izgleda manji bez namještaja. Ništa se ne vidi kroz ogoljene prozore. Planine oko grada su prekrivene smećkastim smogom od izduvnih gasova prastarih auta i od uglja za loženje. Oni su imali centralno grijanje, ali svejedno bi zimi izgubili pogled.
Otvorila sam prozor kako bi kiseli vazduh malo ušao unutra. Na sims je sletio ogroman golub. Ili se bar takvim činio, obično ne viđam golubove ovako izbliza. Falila mu je lijeva noga. Mora da su mu je djeca iz komšiluka otkinula. Svima su im tate tukli mame subotom. Tad su krici najglasniji, jer se nedjeljom može spavati duže, a Amerikanci su van grada, otkrivaju skrivene ljepote Zapadnog Balkana. Zatvorila sam prozor da mi se ptičurina ne bi zaletila u lice i zabila mi kljun u oko.
I kičasti glomazni luster je spakovan za Najrobi. Slatko mi je njeno iskreno divljenje prema nečemu tako ružnom i nepraktičnom. Iznajmili su ovaj stan upravo zvog visokih stropova koji se u Sarajevu mogu jedino naći u pomalo oronulim, ali tako šarmantnim austrougarskim zgradama. Čula sam je jednom kako to spominje, dok sam brisala prašinu. Zamijenila sam u posljednji momenat njihovu čistačicu koja se otrovala hranom.
Nedostajeće mi miris indijske piletine vindalu. Stihovi Bob Dilana i škripanje parketa. Zvuk udaraca okvira kreveta od zid. Jecaji jer je još jedan pokušaj vještačke propao i šapati utjehe.
„Znate li koju supermoć žena dobije kad napuni četrdesetu? Postane nevidljiva“, Flora se našalila kad je malo više popila i održala rođendansku zdravicu samoj sebi. Niko se nije ni nasmiješio osim mene, ali ona to nije spazila.
Znam da je to veče njegov jezik bio dugo među njenim nogama i nije tražio ništa za uzvrat.
Ja sam postala superžena u dvadesetim. Imala sam sreće jer je kiselina pala samo na vrat i dekolte, a lice je ostalo netaknuto. Odležao je dva mjeseca. Od tada, pogledi prsti jezici me izbjegavaju. Od tada sam prozirna. Od tada mogu biti bilo gdje.
Navlačim na sebe Florinu jaknu iz Max Mare, toplu i laganu kao perce. Nadam se da će je ostaviti, jer okovratnik miriše na njeno udubljenje između vrata i ključne kosti...
Odjednom čujem ključ u vratima. Koraci. Tu su! Bacam jaknu u ormar. Krećem se na prstima. Približavaju se. Jedna prazna kutija. Ulijećem u nju. Motam se u fetus. Kao nekad u tatin kofer.
„Valjda neće zajebati ponovo“, čuo se Florin glas.
„Neće, svi su natpisi na BHS jeziku, sve je objašnjeno, znaće šta treba da rade sa kutijama“.
„I nakon tri godine, ti i dalje misliš da su u stanju da sa svojim minijaturnim mozgovima prate najjednostavnije instrukcije. Tvoj optimizam nekad zamara, Ben. I od momenta kad zatvorimo vrata, ne želim više nikad da čujem BHS jezik“, rekla je kroz smijeh.
Nastala je tišina isprekidana čvrstim poljupcima.
Ako me nađu, prepoznaće me. Objasniću im da sam došla da postavim zamke za pacove, da su se pojavili kod komšija. Možda neki i protrči pored.
„Vozač nas čeka“, prekinuo ju je Ben. „Kreni dole, ja ću samo provjeriti na brzaka je li sve isključeno.“
Otišla je. Grudi su mi se izduvale. Zaklopila sam oči.
Svjetlo je odjednom prodrlo u kutiju i Benova glava je visila iznad. Nije djelovao iznenađeno. Otvorila sam usta, ali suvoća nije dopustila riječima da izađu. Šta ako me izvuče, pljune, zadavi? Šta ako nastavi sa mnom ono što je započeo sa Florom? Ako mi poliže ožiljke i pomiluje po kosi?
Zatvorio je kutiju i napustio stan. Nije zaključao.
Iskobeljala sam se van, ukočena. Kao da mi tijelo više ne pripada. Hodala sam po dvjesto kvadrata i nigdje nisam našla ogledalo.
Olja Radlović, Banjaluka
(Priča "Kutije" uvrštena je u izbor najboljih priča na Mondo.ba konkursu "Priče iz komšiluka 5" i biće objavljena je u istoimenoj knjizi)