...
Gregor Vitez
Dobro se sjećao kad ga je prvi put obuzeo bijes. Tek je krenuo u školu, razdvojenost od majke teško mu je pala. Njihao se naprijed nazad u prvoj klupi do učiteljice, ponavljajući stihove „U desetom selu živi Antuntun. U njega je malko neobičan um. U desetom selu živi Antuntun. U njega je malko neobičan um. U desetom selu…“. Poslije ispred škole djeca su u njega upirala prstom i kreveljila se – Bebač Gregač, Bebač Gregač. Mrzio je svoje ime, a tog je trenutka zaključio i da mrzi ljude, djecu pogotovo. Zbacio je sa sebe krutu školsku torbu, pognuo se poput zvijeri, zagrmio neartikulirano i glavom se zaletio ravno u trbuh izazivača. Ovaj je pao na pod, ispovraćao se i plačući zazvao mamu. Doma ga je prvo otac istukao, a onda kasnije u sobi mati milovala po kosi. Glasom koji mu je bio topao poput podgrijanog mlijeka recitirala je Antuntuna. (S autorom je dijelio plemenito prezime, majka je htjela i da ime nose isto – silno je voljela književnost – ali pogrešno su ga zaveli u maticu rođenih pa je tako ostao Gregor.) U ušima mu je još uvijek odzvanjalo Bebač Gregač. Zamišljao je da ima oštre rogove na glavi kad se zabija u želudac svog neprijatelja. Nekoliko dana iza toga u šumi ponad sela naišao je na čitavu lubanju životinje s uvijenim rogovima – zaključio je ovnove! Shvatio je to kao znak da mu je u životu dodijeljena čast da se bori protiv ljudske gluposti, zlobe i nepravde. Ta je li on Vitez ili nije?!
„Bilo je neko zlo i hladno proleće, koje nije nikako dalo letu da grane“, ponavljao je ispod brade dok je jutros stupao Froudeovom ulicom, s vrećicom iz Konzuma u klatećoj ruci. Kiša je uporno padala već deveti dan zaredom, iako je svibanj trebao biti sunčan. Bilo mu je hladno i jedva se probudio iz teškog sna u koji ga je sinoć još jednom prevalio silovit bijes. U večernjoj ophodnji svjedočio je kako se jedan sivonja, samodopadan, a zapravo jalan, namjerio na nejaku djevu i nevinu životinju pored nje. Siva mu je bila i koža na licu. Opna zamućena od sušte zlobe koja već predugo kola ispod nje.
- Je li se to Vaš pas upravo popišao ovdje na travu?
- Mo-molim?
- Da, čuli ste što Vam govorim. Je li se to Vaš pas upravo popišao na travu?
- Pa to je samo trava. I drugi psi… trava nije Vaša.
- Samo malo, kako nije? Ovo je moja zgrada, trava ispred joj pripada i nemojte da Vas više vidim da ovdje dolazite s psom.
Sivonja se sve više približavao djevi i Gregor ga je prepoznao kao ono što stvarno jest; sablast, niti živa niti mrtva, zlo koje se sakriva u ljudskoj formi zbog kojeg je kao dječak pomislio da mrzi ljude.
Djeva je ustrašeno priznala poraz, okrenula se od zla i povukla svoju životinju sa sobom. Uočio je da se kutak tankih, neživih usta sablasti izvio u zlokoban smiješak.
- Samo malo. Nismo još gotovi. Gdje Vi živite? Otkud Vam pravo da dođete ovdje na moju travu…?
U Gregoru je rastao bijes dok je gledao Sivonju kako se hvasta i grabi za sebe moć koja mu ne pripada. Odjednom se djeva stisnutih zubi obrati zlu i uzdrhtala glasa zatraži da se makne od nje. Njezine oči ispune se suzama. Gregor više nije mogao čekati, osobito jer je sada namirisao i nasladu iza sive, blijede opne. Prodere se u znak juriša i glavom se zabije Sivonji u bok.
- Majku ti tvoju, šta radiš? … Gregor, to si ti? Odi doma, ne luduj.
Još se neko vrijeme tresao od bijesa, vrijeme koje je djevi bilo dovoljno da pobjegne. Krenuo je svom domu nakon obavljene misije, kad je iza sebe začuo – Gregač, da te više nisam vidio da se miješaš u ono što te se ne tiče.
Nije se mogao smiriti sve dok nije zaspao. Njihao se naprijed nazad za stolom na kojem je držao knjige i računalo. Na štednjaku iza njega zakipjelo je mlijeko. Dok ga je san uzimao, donio je odluku kako mora osvetiti djevu, obraniti svoju čast i dekapitirati zmaja.
„Bilo je neko zlo i hladno proleće, koje nije nikako dalo letu da grane. Bilo je neko zlo i hladno proleće, koje nije nikako dalo letu da grane“ – u ruci je nosio vrećicu iz Konzuma sa zapakiranom kremšnitom koju je tamo kupio i onda u nju sakrio žilet i čavle. Došao je do neprijateljeva brloga, ušuljao se unutra. Sricao je prezimena na vratima stanova, a kad je pronašao ona na kojima piše „Sivonja“, spustio je kremšnitu na prag, pozvonio i pohitao prema izlazu. Volio bi vidjeti kako odnosi pobjedu nad zlom, no zaključio je da bi to bila naslada. A naslada je nečasna i ne dolikuje vitezu njegova kova.
Tea Sertić Rogić, Zagreb
(Priča "Gregor Vitez" uvrštena je u izbor najboljih priča na Mondo.ba konkursu "Priče iz komšiluka 5" i biće objavljena je u istoimenoj knjizi)