• Izdanje: Potvrdi
Čitaoci reporteri

ČITAOCI REPORTERI

Videli ste nešto zanimljivo?

Ubacite video ili foto

Možete da ubacite do 3 fotografije ili videa. Ne smije biti više od 25 MB.

Poruka uspješno poslata

Hvala što ste poslali vijest.

Dodatno
Izdanje: Potvrdi

Ukucajte željeni termin u pretragu i pritisnite ENTER

Kratka priča: Zoran Plavšić - Pismo

...

 Izvor: Shutterstock

Pismo

S nevjericom sam primio vijest da na tajnoj lokaciji radi škola za pisanje pisama s polaznicima iz cijelog svijeta. Još više me je zbunjivala informacija da rade na pismima koja će promijeniti sve. Svaki polaznik treba da napiše pismo koje će da pronađe pravu adresu, uputi pravo značenje i što je najvažnije da u svako od njih niko ne unese ni najmanji dijelić sebe.

„Glupost“, kako ne unijeti ni dijelić sebe.

Nemoguće je. Kako pobjeći od sebe, spustiti se kroz ponore boli i nesreće koja nas je okruživala i neošamućeni i zbunjeni se vratiti istim putem?

Jedna novembarska slika zagolica sjećanje.

Možda će vas zanimati

Hladno jutro. Kasarna. S vojnim ruksacima i torbama, s nešto presvlačila, hrane i duvana stajalo je nas desetak. Čekali smo raspored u nove jedinice. Pocijepanih pješadijskih čizama čekao sam poput ostalih i posmatrao ljude oko sebe. Izmiješanih osjećanja koja su se jasno čitala s lica zastao sam na jednom od njih.

„Dezerter“, pomislih dok sam ga gledao. Osim vreće za spavanje, kakve su dobijali rezervisti regularne JNA početkom rata, nije nosio ništa. Prljavu odjeću, ćebad ostavio je iza sebe, gmižući poput zmije i izgubio se poput mnogih u nepreglednim kolonama migrirajućeg stanovništva.

Sumnju su mi pojačavali vojni policajci koji su ispod oka posmatrali cijelu skupinu. To me obeshrabri. Nisam bio od tih. Nisam bježao.

Ugojeni oficir u sjajnoj maskirnoj uniformi raspoređivao nas je bespotrebno unoseći sebe.

„Ti čupavi. Ti, ti. Ti ćeš mi pravo pred topove, ali prije toga na šišanje. Mršavi, za tebe jasno ko dan. Na čisti vazduh, prva linija i puna činija“, govorio je svima nama koji smo na sve ličili osim na agresora u zločinačkom poduhvatu.

Trenutak kasnije gutali smo prašinu pod ceradom vojnog kamiona. Dezerter s vrećom za spavanje raspoređen je sa mnom u istu jedinicu. Oblak prašine zasipao nas je čitavim putem. Ravnodušno sam pustio da pada po meni, ne čineći ništa da je skinem sa sebe. Zadubljeni u sebe, pomireni s tim svi smo gledali u njega kako dlanom pokušava da odagna prašinu sa sebe i vreće. Pogledom sam tražio podršku od ostalih. Na moj osmijeh nije stigao niti jedan odgovor. Svi su bili zabavljeni sobom.

„Koliko još ima?, upita me.

„Čega?, Prašine, puta, kuršuma?“, pomislih za sebe.

„Ima još. Dovoljno“, odgovorih više za sebe kroz prašnjave usne koje su hrskale pod zubima.

Nismo dalje pričali. Gledao sam u njegovu vreću za spavanje.

Kamion bi povremeno zastajao. Oficir bi izvodio jednog po jednog i raspoređivao po jedinicama i položajima.

Ostadosmo nas dvojica, naše oružje i sva naša imovina. Moj ruksak sa rezervnom košuljom, donjim vešom i nešto slanine i njegova vreća za spavanje.

Kamion se zaustavio. Komandir čete nas je sačekao, zabacio pušku na rame i pozvao uz strminu obraslu šumom gdje su se nalazili naši položaji.

Kad sam se okrenuo, oblak prašine sakrio je kamion koji je nestao iz vidokruga. Ipred nas je odmicao komandir u dobroogoljenoj šumi, što od jeseni, što od rata. Naboranoj i neispavanoj od pijanog dozivanja sukobljenih strana, teških noćnih razgovora često presijecanim reskim rafalima i sirovim psovkama.

Vedran, momak s vrećom bio je u rovu do mene. Nekoliko dana kasnije uspostavili smo kakav takav kontakt. Kao najmlađi u rovu, sretali smo se prilikom preuzimanja hrane i odlaska po vodu. Nismo mnogo pričali. Nestalo je neke nelagode koju je njegova pojava izazivala kod mene.

Prilikom odlaska na odmor i povratka u jedinicu uvijek je sa sobom vukao vreću za spavanje. Ništa manje, ali i ništa više od toga.

Narator iz njegovog rova nije mnogo više znao reći o njemu. Hvalio je njegovu odgovornost za preuzete obaveze. „Kao zmija, kad bi sve obaveze posavršavao zavlačio bi se u vreću, navlačio je na glavu. Živio je svoj paralelni život omeđen takaninom i ciferšlusom. Ne uzimajući ni vazduh koji dijelimo u rovu“.

Vremenom bi progovorili poneku riječ.

Nisu to bili rafali.

Bili su to pucnji.

Odjeci.

Sticajem okolnosti putevi su nam se razišli pred sam kraj rata. Bez mnogo emocija, tuge, oproštaja. Baš kao na početku.

Podozrivi pogledi s jedne strane i prazan pogled s druge strane.

Nije se tu imalo šta reći.

Pratio sam ga na jednoj dionici puta prema Komandi. Nije nosio ništa drugo do vreću za spavanje. Onu istu koju je čitav rat vukao sa sobom kao ronilac vreću sa kiseonikom.

„Kad sve ovo prođe,..“, umjesto završetka rečenice pružio mi je ruku. Pismo.

Nisam rekao ništa, stisnuo sam usne, kimnuo glavom i rukovao se s njim. Ubrzo se njegova silueta stopila sa šumom. Toliko toga o njemu nisam nikad saznao, a toliko toga je rekao. Iza njega nije ostalo ništa, osim priče o njegovoj vreći za spavanje. Blago bih se nasmijao bez želje da ikome objašnjavam temelje, tvrđave i krovišta. Pogotovo nama gologlavim pod nebeskim svodom.

On je ispunio misiju. Pismo je stiglo na adresu.

U njega nije unio sebe. Ništa nije ni odnio.

Izašao je čist.

Zoran Plavšić, Novi Grad

(Priča "Pismo" uvrštena je u izbor najboljih priča na Mondo.ba konkursu "Priče iz komšiluka 5" i biće objavljena je u istoimenoj knjizi)

Priče iz komšiluka 5

Komentari 0

Vaš komentar je proslijeđen moderatorskom timu i biće vidljiv nakon odobrenja.

Slanje komentara nije uspjelo.

Nevalidna CAPTCHA

NAJNOVIJE

Dnevni horoskop