...
Utroba, noga i sisa
Tetki su juče odsjekli nogu.
Zidovi u sobu iz koje je, kada bi na tren otvorila oči, mogla da vidi lijeni Lugomir bili su sivi. Ja mislim da je to njena duša.
Tetki su juče odsjekli nogu i to je nešto što nijednu tetku ne bi smjelo da snađe. Kako će se sada, kada je ona koja sve nevoljko čeka tu na treptaj života, susresti s njom na jednoj nozi. Pa da, stvarno joj to nije trebalo i sada sam jako ljuta jer se svaku noć budim i razmišljam o tome kako će na onaj svijet s jednom nogom.
Pogled na Lugomir je vraća na izvor. Gore u neka brda, odakle su je kao djevojčicu doveli u grad. Tim vijugavim putem je hodila i njena majka i baš u nekoj sobi do ove pričala kako su je natjerali da po snijegu ide pješice od sela do J. i da je tada dobila visoku temperaturu.
Tada nije vidjela Bogorodicu, ali jeste u toj podjednako sivoj bolničkoj sobi, kada ju je sa ivice smrti odgurnula žena sva u nečem dugačkom crnom i rekla joj da čeka svoj red. Ona je tada poželjela kamenom na Boga, jer kako će sad bez svoje kuće i svog sela i vinograda, ali se plašila njegove sile. Ućutala je i čekala svoj red.
Čekala je dugo, dok god su joj oči bile bistro plave. A to su, vjerujte, najbistrije plave oči koje biste ste vidjeli odavde do J.
Tetki, njenoj kćerki, su juče odsjekli nogu. Al' samo zbog toga da ih i dalje drže razdvojene, što i jeste i nije u redu. Oni to mogu, jer se njih štošta pita među tim zidovima. Tako je i tetka odlučila da je bolje da njih pita, jer da je na vrijeme slušala, sada bi sve možda bilo drugačije. Što i jeste i nije u redu, ako pitate tetku, jer njenu majku više ne možete.
A ispričala bi vam ona, samo da može, kako su je kao siroče, jednog kišnog dana, doveli u susjedno selo i rekli joj da je to sad njena nova kuća, a ovo njen muž. I da je njen posao da mijesi hljeb, čuva stoku i rađa djecu. O ljubavi joj ništa nisu govorili, jer tad se o ljubavi ništa nije ni govorilo. Okopavala je turski karanflić, koji uopšte nije mirisao na žensku utrobu koju su joj kasnije iskopali.
Tetka Bogorodicu još nije vidjela, al' to je sigurno zato jer nema djecu. Jednom je umalo imala, ali joj je beba prerano iskliznula iz nematerice, sama od sebe. Ona nije ni pomišljala na ofinger ili užaren komad metala, kojim bi već njena majka, da je mogla, plod odvojila sama. I onda ne bi bilo one koja je mene rodila.
Zajedno su, kasnije kada su im majku natjerali da ih se odrekne, odrastale na suvim koskama i zalogajima uzajmne ljubavi. Od krišom pojedene pomorandže do crvenog kaputa, prešle su preko pruge u J. mnogo toga zajedno.
Sve dok tetki juče nisu odsjekli nogu. Sada više ne idu nigdje zajedno, jer tetka na jednoj nozi ne može ni do Lugomira.
Na to je pomislila i mama, njena sestra, dok je ultrazvuk kopao po njenoj desnoj polutki. Možda bi, ipak, mogle zajedno, bez jedne noge i jedne sise.
Nebo iznad Lugomira je gubilo obrise. Obalom je koračala žena u nečem dugačkom crnom. Ćutke se spustila vijugavim putem od samog izvora, noseći jednu utrobu, jednu nogu i jednu sisu. Za njom je ostajao miris karanfilića.
Tetki su juče odsjekli nogu i počele su da padaju krupne kapi kiše.
Bogorodica je na sivom zidu. Mama ne želi da gleda u nju.
Jelena Pralica, Kozarska Dubica/Banjaluka
(Priča "Utroba, noga i sisa" uvrštena je u izbor najboljih priča na Mondo.ba konkursu "Priče iz komšiluka 5" i biće objavljena je u istoimenoj knjizi)