...
Truba
U zapuštenom uglu našeg dvorišta, u hladu ogromnog samoniklog oraha, smjestilo se, ili bolje rečeno nakrivilo se, boravište Jove - Korpara, dođoša iz nekoga posavskoga mjesta, nama nepoznata, a od njega već davno zaboravljena, koga niti on ikada pomenu, niti ga mi o njemu pitasmo. Dvorišna kućica od dva sobička, oronule fasade i oguljene boje vrata i prozorskih okvira, sa ulegnutim krovom i ruševnim dimnjakom, kao da je još samo iz inata tamo pod orahom stajala, poduprta na jednom uglu sa dvije hrastove grede, pomoću kojih joj je Jovo još malo digniteta krova nad glavom podario. Taj neugladan, polusrušen kućerak i sitna i zapuštena Jovina figura nekakvom su čudnom igrom slučaja, ili nerazumna prkosa, među našim betonskim kutijetinama bili neplanirano zaboravljeni. Jednostavno su bili tu, nikom na smetnji, nikom na putu.
Jovo je, uz muklu izbjegličku tugu, donio sa sobom i svoju vještinu pletenja korpi i svega što se od pruća moglo isplesti. Hljebne naćve brojnih posavskih porodica, čiji su majstori uz puteve ova mala remek djela budzašto nudili. U nekoliko korita, uredno poredanih ispod oraha, potapao je naš Jovo vrbovo pruće, čineći ga tako savitljivim i gotovo nesalomivim, onakvim kako to korparsko umjeće traži i majstorima korparima i najzahtjevnije zamisli pletenjem ispunjava. Stalna vlaga korita za pruće i teški hlad oraha tjerala su Jovu da i ljeti preko pletarske kecelje navuče prsluk od čohe i cjelodnevno pogrbljen na tronošcu vješto prepliće pruće, kao da to sa svojom sopstvenom sudbinom čini. Rijetko bi u svom poslu zastao, nekuda pogledao, kao da sam u sebe gleda, pa brzo plesti nastavljao, kao da će svijet stati, ako njegovi brzi prsti stanu.
Sem Žuće, uboga psa mješanca, koji se nekako i neznano kada nađe uz Jovu, nije imao nikoga, niti se sa kim družio, niti je kuda išao. Bio je jednostavno tu, kao kakav podsjetnik na sav čemer nekoga, koji jedva da je i postojao. Nekoliko puta nedeljno nekako bi se upristojio, obukao bi plavu košulju ruske kragne i crne somotne pantalone, te obuo dobro očuvane i besprekorno uglancane cipele i uputio bi se neznano kuda sa već ostarjelim Žućom, koji bi ga hramajući pratio i hramajući se za njim za neko vrijeme pod orah vraćao. Kuda su ova dva Božija, vremenom potrošena i neugledna stvora iz dvorišta nestajala, nismo znali, a nismo nismo ni pitali, poštujući Jovinu, njegovom velikom mukom građenu ćutnju.
Jednog proljeća, oko Vaskrsa razigranog novom travom i procvalim voćkama, kada nam u vindjaknama postane prevruće, a u majcama prehladno, nagovorih familiju na gradsku šetnju, među sve one šarene proljetne haljine i u teretanama napumpane momačke torzoe, ne bismo li zimu nepovratno za sobom ostavili i novog vazduha sa onim neponovljivim i prepozantljivim mirisom proljeća nadisali. Korak po korak, zastajkujući da se pozdravimo sa poznatima i manje poznatima, da o zimskim nevoljama pokoju izmjenimo, dospjesmo do u blizu Gradskog parka, obaveznog odredišta proljetnjih šetnji i razmatranja dobra, koje će nam novodošlo proljeće i nastupajuće ljeto pokloniti. I u toj disharmoniji damskih mekanih i maznih glasova, grubog brundanja testosteronaca i dječije cike, iz muzičkog paviljona u parku čuh izvanredan, tremolima obojen solo trube, koga bi, možda, samo anđeoske harfe mogle ispratiti. Moradoh vidjeti tog nebeskog trubača, čiji me solo gotovo za tren okameni. Odvojih se od družine, pa počeh pristojno razmicati proljetne toalete i lake sakoe, ne bih li što prije do paviljona došao i majstora svirača vidio i upoznao.
Stadoh kao ukopan. Ispred orkestra, na mjestu predviđenom za solistu, stajao je sa podignutom zlatnom trubom, u svečanoj plavo-crvenoj uniformi vatrogasnog orkestra, zlatnim dugmetima do vrata zakopčanim i kapom na desnu stranu momački nakrivljenom, gotovo neprepoznatljiv naš Jovo – Korpar, svirajući u svoju trubu, kao da je Jarilov zlaćani vjesnik proljeća i majskoga Đuđevdana bio. Da bješe to onaj pogrblejni, ćutljivi uvijek od pruća crnih prstiju, usukani Jovo, koji je samo sa svojim Žućom pokoju progovarao i samo sa njim svoju muku dijelio i vjerovatno na probe ovog suncem obasjajnog orkestra odlazio. I sad se pitam dragi moji, ne nosi li svako od nas zlatnu trubu pod miškom, kojom će nas jednoga dana probuditi i sve naše predrasude, nedoumice i strepnje jednim božanskim solom iznenaditi, kao što to Jovo-Korpar meni učini?
Kamenko Kašiković, Banjaluka
(Priča "Truba" uvrštena je u izbor najboljih priča na Mondo.ba konkursu "Priče iz komšiluka 5" i biće objavljena je u istoimenoj knjizi)