Dobitnik NIN-ove nagrade za najbolji roman napisan na srpskom jeziku 2023. godine Stevo Grabovac jedna je od ličnosti iz nemale plejade pisaca i pjesnika koji su rođeni ili su živjeli u Brodu, gradu na Savi.
"Nekad u davno doba
preko dalekih gora
prvo je ovamo došla
šarena ptica roda
Dugo je kružila sama
iznad ove ravnice
između Vučjaka i gore Motajice..."
(D. Trifunović, Balada o ravnici)
Postoje oni ljupki, slikoviti gradovi u pojedinim krajevima Evrope. Vidjećete ih u Italiji, na obali Mediterana, zadesićete se jednom na obali jezera u zelenoj i čistoj Sloveniji, ili svratiti na pivo u lokalnu gostionu ušuškanu u malom gradiću među Alpama u Švajcarskoj.
U takvim gradovima se ne rađaju pisci.
Ravna ali mala Posavina, široka i spora Sava i obližnja Rafinerija nafte u Brodu monotona su scenografija i nije neobično da je Stevo Grabovac ime prvog romana "Mulat albino komarac" pozajmio od pokojnog Kurta Kobejna.
Grandž verzija rokenrol muzike i sve njene (po aktere destruktivne) prateće pojave nikle su i iskazane kroz glasove autora sa periferije, na sjeverezopadanoj obali Sjedinjenih Američkih Država.
U Brodu nema okeana, ali je sve bilo kudikamo gore za Grabovčevu generaciju (izgubljenu, kako krste bar jednu generaciju u svakom ratu). Tinejdžerske godine istovremeno su bile i ratne i sve je bilo mnogo jednostavije, ali na mnogo gori i opipljiviji način nego u hitovima Nirvane.
Blizu Broda nalazi se selo Sijekovac u kojem se 26. marta 1992. godine dogodio prvi zločin nad civilima u Bosni i Hercegovini. Pripadnici Hrvatske vojske, dobrovoljaca i drugih jedinica (HVO, ZNG i HOS) ubili su devet srpskih civila u Sijekovcu, a zapaljeno je 50 kuća.
U Sijekovcu se tih dana kada Brod kontrolišu hrvatske vojne snage, događa i nikad razjašnjen zločin nad nekoliko desetina Roma, koji su kroz ovo područje putovali u Hrvatsku i dalje prema Evropi, o kojem Grabovac piše u svom romanu.
Ali Sijekovac, nad čijim imenom od devedesetih pluta sijenka stradanja i Brod, bili su i još su poznati po jednom izuzetno popularnom pjesniku i autoru nekoliko najpoznatijih pjesama iz jugoslovenske pop-kulture.
Tu se 1933. godine rodio Duško Trifunović (1933-2006).
Šetalište uz Savu u Brodu, ulica, kulturno-umjetničko društvo, škola, zovu se po autoru stihova koji su proslavili rok-grupu Bijelo dugme u onoj njihovoj prvoj fazi: "Ima neka tajna veza, za sve ljude zakon krut, njome čovjek sebe veže..."
Veza postoji između biografija dva autora. Trifunović je radio u Rafineriji u Brodu istoj onoj gdje je nekoliko godina staž u knjižicu upisivao i Stevo Grabovac. Kao i Grabovca, Duška Trifunovića u djetinjstu je zadesio rat.
"I moji stričevi su bili majstori ložači u Rafineriji nafte u Bosanskom Brodu... Mi smo iz Sijekovca. Sijekovac je kod Bosanskog Broda, četiri i po kilometra od grada. Tu nisi ni seljak, niti radnik, dok se ne zaposliš. Kada si dečak, onda nisi ništa. Imaš samo školu i učitelja, koji je strog i koga se bojiš. I na sve to takvo stanje – posebno u razmišljanjima šta ću biti i šta će biti sa mnom – počeo je rat", ispričao je Duško Trifunović Milošu Jeftiću na Radio Beogradu 1997. godine.
Osim Grabovca i Trifunovića, Brod je grad iz kojeg potiče nekoliko imena iz svijeta pisane riječi. U Brodu je rođen Voja Čolanović (1922 - 2014), pisac, prevodilac i novinar koji je 1987. godine takođe dobio NIN-ovu nagradu za roman "Zebnja na rasklapanje". Čolanović je dobio i "Andrićevu nagradu", nagradu "Borisav Stanković", "Stevan Sremac" i "Danko Popović", a ove potonje tri za knjigu "Oda manjem zlu".
U užem izboru za NIN-ovu nagradu 2013. godine našao se roman "Tiši od vode", još jednog rođenog Brođanina, Berislava Blagojevića koji kao i Stevo Grabovac živi i stvara u Banjaluci.
Blagojević nam skreće pažnju na druge članove "književne mafije" iz Broda, kako ih je nazvala Ena Mitrovska u podkast-intervjuu "Knjige narodu".
U maju prošle godine drugu nagradu na književnom konkursu "Zlatna sova" Zavoda za udžbenike i nastavna sredstva RS dobio je mladi književnik Branko Jovičić iz Broda za neobjavljeni roman "Otisci prošlosti". Njemu je ovo druga po redu nagrada iz edicije "Zlatna sova".
Sa rodnim listom iz Broda, a adresom u Banjaluci radi i stvara Miroslav Gojković, pisac, izdavač i vlasnik antikvarijata "Ramajana". Ni njemu ne nedostaje nagrada i priznanja.
Gojković, Grabovac i Goran Vukojević, pjesnik i profesor u gimnaziji u Brodu 2021. godine izdali su zajedničku zbirku pjesama "Ljubav, samoća, tišina".
Blagojević daje kratak odgovor na pitanje kakva je to tajna veza pisanja i grada na granici i na rijeci Savi.
"Do vode je. I do rafinerijskog vazduha. A najviše do trauma koje smo preživjeli i o kojima mahom pišemo".
O Brodu je napisao da iz njega dolaze ili iz njega nose nasljeđe glasovi romanopisaca, pjesnika, kratkopričaša, kolumnista, a u njegovom romanu "Bumerang" (godišnja nagrada Udruženja književnika RS za najbolju knjigu 2017. godine) grad Brod je jedan od junaka.
"Sredinom rijeke pruža se nevidljivi limes koji je, čini mi se, oduvijek tu. Granicu je nemoguće opipati, na nju se ne može staviti prst i reći eto, to je to, ali svejedno znam da je tu. Osjećam je, ona je dio mene. Ona je rođenjem stečeni melanom koji sporo ali sigurno burgija u dubinu tkiva", piše Blagojević u "Bumerangu" o Brodu, gradu na granici.
Osim industrije, rijeke i granice postoji još jedna tipično brođanska odrednica: željeznica.
Ovuda prolazi pruga i Brod je oduvijek bio mjesto ulaska u Bosnu u jednom dijelu istorije. Kao što su to poslije postali Gradiška, Rača, i kao što će biti Svilaj na Savi, bliže Šamcu kada se spoje mreže autoputeva
"Bosanski Brod je bio čuvena raskrsnica, veliko železničko čvorište. U Brod su mogli da dođu i vozovi širokog, normalnog koloseka, koji su išli za Budimpeštu, za Beograd i za Beč. Mi smo imali i brze vozove: Bosanski Brod – Vien, Beč. Mi smo to sve znali čitati na vagonima.U Brodu se presedalo iz širokog voza u naš, uski, koji je posle jurio prema Sarajevu. Odatle se išlo ćirom za Bosnu...", u ranije pomenutom intervjuu ispričao je Duško Trifunović.
Mistiku Broda kao raskrsnice carstva i razdjelnice svijetova i geografija u maglovitoj ravnici, čvorišta na šinama, ovjekovječio je i Ivo Andrić. U priči "Pismo iz 1920. godine" godine narator na stanici, doduše u Slavonskom Brodu, sreće svog prijatelja iz Sarajeva koji mu kasnije šalje čuveno pismo, dubinsku analizu o problemu mržnje u BiH.
Stanicu u Brodu na bosanskoj strani, velelepnu građevinu čiji je izgled zabilježen na starim fotografijama i danas izaziva čuđenje, bombardovali su Saveznici 1945. godine i teško je oštetili.
Blagojević i Gojković, hroničari i istraživači istorije svoga grada, o ovoj stanici i spomeniku austrijskom caru Franji Josifu koji je stajao u Brodu izdali su reprint knjige Mehmeda Hafiza Hodžića "Spomenik Njegova Veličanstva Cara i kralja Franje Josipa I. u Bos. Brodu" (Ramajana, 2021.).
Vratimo se u Sijekovac.
Nedavno preminuli srpski književnik i akademik Goran Petrović (1961-2024) u nagrađivanom romanu "Opsada crkve Svetog Spasa" u pretposljednjem poglavlju "Tridesetdeveti dan" citira izvještaj iz dnevnog list "Politika", a preuzet iz danas ugašenog dobojskog nedjeljnika "Svitanja".
"U poslednjih godinu dana na području opštine Srpski Brod, na severu Republike Srpske, kao posledica dejstva NATO avijacije narušen je ekološki sistem, piše dobojski nedeljnik „Svitanja”. Primetno je smanjen broj svih vrsta ptica, neke od njih su potpuno nestale, a na rubnim delovima grada uočen je veći broj uginulih, tek izleglih ptića... Svitanja navode i da je oko 1000 kilograma veoma opasnog otrova deponovano u neposrednoj blizine bivše baze Ifora u Sijekovcu, ublizini nekadašnjeg pontonskog mosta, uz put prema Derventi".
Između Vučjaka i Motajice nema, kako rekosmo, jednog Positana i Portofina, Bleda niti Lauterbrunena, slikovitih gradića u koje se pisci nekad sele da uživaju u penziji. Ako je imaju.
Do tada, u Brodu čekaju nove knjige i nove pisce i pjevaju zvaničnu gradsku himnu, Baladu o ravnici Duška Trifunovića.
...
"Džinovske rasle šume
bujala barska trava,
pričala bajke o svijetu
velika mutna Sava
Slušali bajke ljudi
nošeni letom ptice
između Vučjaka i gore Motajice"
(MONDO/Ž.S.)