U Hašanima, rodnom mjestu Branka Ćopića, danas je obilježena 41 godina od tragične smrti velikog srpskog pisca.
Tim povodom položeni su vijenci kod biste Branka Ćopića i održan književni čas.
Načelnik opštine Krupa na Uni Gojko Kličković rekao je da je Ćopićevo djelo monumentalno kao Grmeč i da je on na najbolji način opisao svoj kraj i ljude.
"Sjećanje na Ćopića živi kroz njegova djela i kroz naša okupljanja njemu u čast. Ćopić je ovjekovječio ovaj kraj i na najbolji način opisao dušu ljudi koji ovdje žive", istakao je Kličković.
On je dodao da Ćopić zaslužuje da manifestacije koje se organizuju njemu u čast budu dostojne njegovog značaja.
Dušanka Dakić, predsjednik Zavičajnog društva "Branko Ćopić", rekla je da ovo društvo njeguje sjećanje na najpoznatijeg mještanina Hašana.
"Kao dugogodišnja učiteljica u školi koju je pohađao Branko Ćopić, ja sam danas najtužnija učiteljica u penziji. Ove godine škola u Hašanima je ostala bez đaka i prestala sa radom", navela je Dakićeva.
Ona je izrazila nadu da će sjećanje na Ćopića i dalje biti snaga koje će okupljti ljude u Hašanima, mjestu koje može biti najljepša čitaonica za učenike.
Mirjana Stojisavljević, predsjednik Fondacije "Branko Ćopić", rekla je da se ove godine navršava 110 godina od Ćopićevog rođenja.
"Mi, njegovi brižni biografi znamo da je Ćopić rođen krajem 1914. godine, a da je njegov djed Rade za datum rođenja upisao 1. januar 1915. godine", rekla je ona.
Stojisavljevićeva je navela da je Branko Ćopić 26. marta 1984. godine svojom javnom smrti poručio - "dovde može, dalje ne može!".
"Bio je to kraj samoubijanja koje je trajalo od 1950. godine. Shvatio je da nema gdje da pobjegne", rekla je ona.
Nakon polaganja vijenaca kod Ćopićeve biste u spomen- školi "Branko Ćopić" u Hašanima održan je književni čas.
Uz učenike Osnovne škole "Branko Ćopić" Donji Dubovik, o životu i djelu Branka Ćopića govorili su književnici Ranko Pavlović, Mihajlo Orlović, Jovan Šekerović, Borislav Tešić i Slavko Tanasić.
Branko Ćopić 26. marta 1984. godine izvršio je samoubistvo, skokom sa mosta na Savi u Beogradu.
Prvu književnu nagradu dobio je 1938. godine od Akademije sedam umjetnosti za kratku priču, 1939. godine dobio je Rakićevu nagradu, a zatim i nagradu Srpske kraljevske akademije 1940. godine.
NJegova antologijska zbirka pripovjedaka "Bašta sljezove boje" osvojila je NJegoševu nagradu 1972. godine, a NIN-ovu nagradu za najbolji roman dobio je 1958. godine za roman "Ne tuguj, bronzana stražo".
Od 1968. godine bio je član Srpske akademije nauka i umjetnosti.
Drugi svjetski rat podstakao ga je da napiše romane "Prolom", "Gluvi barut", "Ne tuguj bronzana stražo" i "Osma ofanziva", zatim pripovijetke "Rosa na bajonetima", "Surova škola", "LJubav i smrt", "Doživljaji Nikoletine Bursaća", "Gorki med", "Sveti magarac", "LJudi s repom" i zbirke pjesama "Ognjeno rađanje domovine" i "Ratnikovo proljeće".
Napisao je i romane za djecu "Orlovi rano lete", "Slavno vojevanje" i "Bitka u zlatnoj dolini" /poznate kao "Pionirska trilogija"/ i "Magareće godine", zbirke priča "Priče partizanke", "Vratolomne priče", "Priče ispod zmajevih krila" i "Doživljaje mačka Toše", zbirke pjesama "Čarobna šuma", "Armija odbrana tvoja", "Partizanske tužne bajke", "Večernje priče", "Djeda Trišin mlin" i "Nestašni dječaci".
(Srna)