Pošto su ostaci kralja Petra II, vraćeni u otadžbinu, sve je izvjesnije da će u porodičnu grobnicu biti prebačeni i ostali članovi kraljevskog doma.
Međutim, niko ne spominje još jednu liniju nasljednika Đorđa Petrovića. Naime, još kad je Petar I Karađorđević 1903. stigao u Beograd, objavljeno je da novi kralj ima troje djece, brata i sinovca. Ali četvorica Karađorđevića preskočena su u rodoslovu kraljevskog doma.
To su bila dva blizanca, koje je knezu Arsenu rodila njegova zakonita žena, kneginja Demidov di San Donato, a koje on nije priznao.
Druga dva Karađorđevića bili su kneževi Aleksije i Božidar, koji su predstavljali „stariju granu" Voždovog potomstva i kojima niko nije osporavao legitimnost. Oni su bili sinovi Đorđa Karađorđevića i Sare, ćerke kapetana Miše Anastasijevića.
Karađorđe je imao dva sina: starijeg, Aleksija, koji je bio ruski oficir, i mlađeg Aleksandra, koji je kao knez vladao Srbijom od 1842. do 1858. Aleksije je bio oženjen ćerkom slavnog ženevskog ljekara i ruskog plemića Tronhina. Ona mu je rodila sina Đorđa i uskoro umrla, a ubrzo je umro i on. Taj sin, Đorđe Karađorđević, bio je vaspitavan u Rusiji i postao je ruski oficir.
Kako je taj Đorđe bio sin starijeg Karađorđevog sina, kapetan Miša Anastasijević je riješio da njemu da svoju ćerku Saru, pa da onda svrgne kneza Aleksandra i za kneza postavi svoga zeta. Potrošio je 100.000 dukata da to sprovede u djelo, sazidao je za njih dvor, koji je docnije poklonio Beogradskom univerzitetu i koji i danas postoji kao spomen na tu neostvarenu ambiciju, piše "Politika".
Sara Karađorđević spada u red najzanimljivijih i najnesrećnijih žena koje je Srbija iznjedrila u devetnaestom vijeku. Njen otac bio je najbogatiji Srbin tog vremena, možda bogatiji i od samog kneza Miloša. Bila je smeđa, zelenkastih očiju, vižljasta, svirala violinu, govorila francuski i njemački. Donosila je miraz od 200.000 forinti godišnje rente.
Kad se udala za Đorđa Karađorđevića postala je ozbiljna žena, koja se strasno bavila samo politikom. Živjela je sve do Drugog svjetskog rata, doživljavajući razne promjene i lične nesreće. Prvo joj je umro muž, koga je voljela, a zatim kći, koju je obožavala. Ostala su joj dva sina - Aleksije i Božidar.
Poslije udaje nastanila se u Parizu, gdje je kupila kuću u blizini Bulonjske šume, i u salon primala sve srpske i ruske opozicionare, živo radeći na obaranju Obrenovića, u težnji da svog starijeg sina Aleksija dovede na srpski presto.
Međutim, sinovi joj nisu bili ni borbeni ni zatrovani politikom kao ona. Aleksije je bio „monden", koji je potrošio veliki dio materinog bogatstva. Imao je svoje uspone i padove, svoje „svijetle trenutke" i časove teške depresije – kad bi izgubio novac na trkama, za kartaškim stolom ili u društvu žena iz "Mulen ruža".
Božidar je bio boem i umjetnik. Imao je manire koji su ga kategorisali kao čudaka. Bavio se muzikom, pisao kritike, bavio se raznim umjetničkim zanatima... Aleksej i majka nalazili su se u večitom ratu, a vrhunac tog sukoba izbio je 29. maja 1903, kada su Obrenovići nestali sa istorijske scene, a on dao štampi izjavu da ga ne interesuje srpski presto.
Tada mu je knjeginja Sara opalila šamar pred gomilom novinara, urlajući: „Zar sam ja rodila ovakvog izroda i slabića?" Smjela, gruba i ratoborna, imala je strašan jezik i nije birala riječi. Kada su potrošene posljednje zalihe kapetan-Mišinog bogatstva, Aleksije se oženio jednom bogatom Amerikankom, koja mu je otplatila sve dugove pod uslovom da usvoji njenu kćer i da joj svoje ime i titulu.
Ovo je samo povećalo razdor između sina i majke, koja nije htjela da vidi ni tu snahu – princezu Darju, ni njenu kćer. Ona koja je razgovarala još s knezom Milošem, sretala Njegoša u Beču, svađala se s Vukom Karadžićem, prepirala s "matorim Garašaninom", igrala valcer s knezom Mihailom, znala caricu Evgeniju i Napoleona III, slušala Viktora Igoa, nije mogla da prihvati američku skorojevićku.
Aleksej i njegova kneginja Darja bili su u Srbiji kada je počeo Prvi svjetski rat. Princeza Darja vodila je 1914. i 1915. godine jednu bolnicu, a docnije je objavila knjigu o povlačenju srpske vojske kroz Albaniju.
Kralj Petar I je sinovcu Aleksiju dao pukovnički čin i Karađorđevu zvijezdu trećeg reda, zbog čega je Vladan Đorđević pisao o njemu kao o "jedinom Karađorđeviću III klase". Aleksije je umro za vrijeme epidemije španskog gripa 1920. godine u Ženevi.
Pred svoju smrt kneginja Sara je bila žrtva velike prevare. Novac koji je imala izvukao joj je neki naš čovjek. Kao izvršilac njenog testamenta, on je kupio za nju grobnicu na Per Lašezu u Parizu, ali ne na njeno, nego na svoje ime. Nekoliko dana poslije njene sahrane prodao je tu grobnicu i ovlastio grobljansku upravu da gospođu Saru bace u "opštu raku".
(MONDO)