"Kuća stare komšinice Dore je bila trošna i jako misteriozna, jer nikada nisam bio u njoj. Uvaljena u brdu, zaklonjena od sunčevih zraka je značilo da je voljela mir, samoću i mrak..." Interesantna priča iz Banjaluke
Dorine tajne
Brdovito gutanje Sunca i rađanje Mjeseca je označavalo paljenje seoske rasvjete koja je isijavala siromašnu svjetlost. Moljci, kukci i štokakve aždaje bi igrale kolo i oko najmanjeg izvora svjetlosti u rojskom zujanju. Imaginarni moljci bi mi ušli u glavu i stvarali nerealne slike raznih čudesa. To me je plašilo iako sam znao da umišljam.
Kao djeca smo vjerovali u čarobnjake, vještice i mnoga druga natprirodna bića. Skakali smo po drveću imitirajući Tarzana, dok bismo u bazenu imitirali sirene. Imao sam osjećaj da moja komšinica ima kontakte sa ovime svime. Nikada se o tome nije izjašnjavala već su se u dječijim krugovima razvijale mnoge teorije zavjere. Od toga da je bila vještica od 100 godina pa do vanzemaljca iz budućnosti... Zapravo ko bi još rekao da je vještica i da kuva žabe u dubokom kaznu? Niko! Sigurno se ne bi hvalila kako zna da leti na metli... To su bile velike tajne koje sam htio da otkrijem...
Roditelji su mi govorili da pazim šta pričam, jer su smatrali da pričam budaleštine. Oni su to smatrali budaleštinama, ali ne i ja!
Svaki dan bi mi komšinica prelazila put što me je jako nerviralo. Kada bi to uradila ja bih uradio brzi ritual kao i kada mi crna mačka pređe put. Možda sam bio previše sujeveran?
U svakodnevnim poslovima bismo je špijunirali, tražeći tragove magije. Na neki čudan način mi je i bila draga... U smislu da nam je osvježavala maštu od koje smo izmišljali nove teorije i priče. Par puta smo je pratili po šumi da bismo se uvjerili da se može pretvoriti u lisicu koja bi potom uskočila u naš stari kokošinjac i odnijela krupnu koku. Kokošinjac je bio središte nepozvanih gostiju koji su otimali koke.
Kuća stare komšinice Dore je bila trošna i jako misteriozna, jer nikada nisam bio u njoj. Uvaljena u brdu, zaklonjena od sunčevih zraka je značilo da je voljela mir, samoću i mrak. Pitanja sa "zašto" nisam postavljao sebi jer sam znao odgovor na to "zašto".
"Mama, komšinica Dora je vještica", rekao sam joj zadihano...
Vatreni šamar me je pogodio kao munja. U šoku sam se uhvatio za obraz koji je gorio od udarca. Mamina reakcija mi je bila zbunjujuća...
"Sine to je ružno. Ne smiješ to govoriti za odrasle", rekla je svoje obrazloženje...
Razočarano sam otrčao iz kuće kao da me je toalet dozivao. Uzeo sam bločić i na njemu crtao komšinicu Doru sa šiljatim šeširom, čarobnim štapićem i metlom. Dok sam u zanosu vršio inspirativno pražnjenje na papiru, opazio sam Doru. Užurbano se kretala sa šakama punih lišća, vjeorovatno je pripremala sastojke za nekakav napitak. Zamišljao sam kako bi taj recept izgledao...
Dva hrastova lista.
Jedna grančica zove.
Zmijin jezik.
Oko žabe krastače.
Par dlaka krtice.
Golubovo trulo jaje...
Osjećaj gađenja je polako rastao i završio se mlaznim povraćanjem.
Godine su prolazile dok je moje uhođenje komšinice Dore postajalo sve dosadnije. Vijest koja me je pogodila kao otrovna strijela je ta da je Dora umrla. Znao sam da je to zvaničan kraj za moju "čarobnu" maštu, a za komšinicu novi početak.
Prisustvovao sam sahrani... Pokopali su je... Sa njom i moju ljubav ka natprirodnom... i komšiluku...
Komšiluk više nije bio isti!
Doro... Laka ti zemlja!
Goran Kremenović
Banjaluka/Borkovići
...........
(Priča "Dorine tajne" učestvovala je na ovogodišnjem konkursu Mondo.ba portala "Priče iz komšiluka 2". Sve priče koje objavljujemo online možete pratiti i preko naše facebook stranice "Priče iz Komšiluka")