Osaćanski jezik ili izvorno rečeno banjački ili dunđerski govor, koji će biti kandidovan na Uneskovu listu nematerijalne baštine čovječanstva, koristili su graditelji-neimari /dunđeri/ sa područja Osat u srebreničkoj opštini.
Prema toponimu Osat, i govor je imenovan kao osaćanski, iako su ga neimari koji su nazivani "banjacima" zvali banjački govor.
Područje Osata u prošlom vijeku bilo je poznato po vrsnim graditeljima-dunđerima i specifčnim graditeljskim poduhvatima o čemu je pisao i Ivo Andrić u pripovijetki "Osatičani".
Brojne građevine na području Srbije, BiH i Srbije svjedoče o njihovom umijeću.
Oni su u proljeće napuštali svoje porodice i sela i upućivali se u "pečalbu", idući na razne strane da bi došli do posla i gradili, a u poznu jesen su se vraćali kućama.
Najčešće su pred jesen ugovarali poslove za iduću godinu pa su u proljeće ciljano išli u određena mjesta, gdje su ih "čekali" poslovi na izgradnji kuća, vjerskih i pomoćnih, ali i drugih objekata.
Radeći razne, veoma teške i odgovorne poslove u nepoznatim sredinama, "banjaci" su se koristili posebnim jezikom odnosno govorom i imali su potpuno drugačije, tajne izraze kojima su se međusobno sporazumijevali, što njihovi poslodavci i stanovnici tih mjesta nisu mogli razumjeti.
"Banjaci" su ljubomorno čuvali svoj jezik i čak ni njihove žene nisu znale zanačenja riječi i govora kada su dunđeri međusobno pričali o nekim pitanjima o kojima javnost nije trebalo da bude upoznata.
Dakle, banjački govor bio je čisto muški i skoro je izumro jer se broj graditelja iz Osata decenijama smanjivao, mnogi su umrli, veliki broj je odselio u druge krajeve i bave se drugim poslovima.
Veći broj ih je nastradao u posljednjem ratu, pa je ovo područje ostalo skoro nenaseljeno, a neimarske kuće su uništene jer su sva sela u tom području spaljena.
"Banjaci" su svoj tajni govor koristili u sporazumijevanju u pečalbi da bi ukazali na neke probleme, na eventualne greške u radu, na potrebe, želje i namjere, ali i da preduhitre određene prijetnje i opasnosti i prevare na koje su nailazili.
Oni su se sporazumijevali tim jezikom da ih gazda kod kojeg su radili ili neko ko im je sumnjiv ne bi razumio.
Osaćanski jezik nije imao svoje pismo niti gramatiku i neke jezičke norme. To je bio govor malog broja ljudi iz mikro sredine i jezički stručnjaci kažu da se ne može govoriti o jeziku nego o lokalnom govoru karakterističnom samo za muškarce koji su se bavili građevinom, po čemu je jedinstven u svijetu.
Ovaj govor je skoro izumro i mali broj ljudi zna veći broj riječi i značenja kojim su se "banjaci" služili.
Prema riječima Radomira Pavlovića, autora knjige "Priče naših banjaka", posljednji pravi poznavalac osaćanskog jezika bio je poznati neimar iz ovog kraja Jovo Mihajlović, koji se upokojio prije izvjesnog vremena.
Pavlović ističe da su nakon rata u Skelanima održana dva naučna skupa na kojima se govorilo o banjačkom govoru i jedinstvenosti osaćanske gradnje i govora.
"Sa tih skupova pokrenuta je inicijativa da se osaćanski jezik kao originalno, neobično, izuzetno nematerijalno nasljeđe upiše na Uneskovu listu i zaštiti od izumiranja. Nakon tih skupova napisano je i nekoliko radova o tom jeziku, životu i doživljajima osaćanskih `banjaka`", podsjeća Pavlović.
On kaže da je ostalo malo osaćanskih neimara koji poznaju banjački govor, koji nazivaju i dunđerskim, jer su se njime koristili neškolovani graditelji-neimari iz Osata.
"Tim govorom neimari su izražavali svoje mišljenje o domaćinu i domaćici, o hrani, isticali zadovoljstvo i nezadovoljstvo u odnosu sa mještanima i posebno poslodavcima, komentarisali izgled žena i ljubavne požude ili čežnju...
Njim su ukazivali na propuste u poslu, na potrebe i namjere i dogovarali kako da se osvete domaćinu koji ih je maltertirao ili im nije plaćao po dogovoru, te međusobno pričali o drugim potrebama", pojašnjava Pavlović.
On smatra da je potrebno stručno pristupiti očuvanju banjačkog jezika kao specifičnom i jedinstvenom nematerijalnom dobru ovog kraja, kao i srednjovjekovnih stećaka i tvrđava kojima obiluje područje opštine Srebrenica.
"Sa upisivanjem osaćanskog ili banjačkog jezika na Uneskovu reprezentativnu listu nematerijalne kulturne baštine skrenuće se pažnja i stvoriti uslovi da se on zaštiti od izumiranja", smatra Pavlović.
O nastanku i razvoju ovog jezika nema gotovo nikakvih pisanih tragova i smatra se da je on nastao iz nužde, razvijao se i prenosio s koljena na koljeno kao što se i neimarstvo prenosilo i praktično učilo i primjenjivalo.
BiH članica Komiteta Uneska
Primjeri banjačkih izraza i njihovih značenja na srpskom jeziku: fole - novci, hanovan - gladan, ckamno - ružno, rđavo, trajca - torba, šumulijer - krčmar, konobar, burać - trbuh, busa - zadnjica, vajza - djevojka, viza - voda, anež - jelo.
Ruša - vino, bukuljče - tele, galban - dukat, soganj - luk, tašanče - jaje, tranjati - spavati, tirita s fantare - kapa, usnići - brkovi, fantara - glava, tuz - so, trem - čovjek, tremka - žena.
Ovo su samo neki primjeri osaćanskih izraza i rečenica na banjačkom jeziku koji je u izumiranju i koji se uvršatavanjem na Uneskovu listu reprezentativne nematerijalne kulturne baštine nastoji sačuvati od nestajanja.
U Srebrenici se očekuje da će banjački govor nadživjeti neimarsku tradiciju Osaćana, koja je već nestala i da će on podsjećati na vrijeme kada je Osat bio izuzetno naseljen i kada su stotine neimara iz ovog kraja gradili objekte širom bivše Jugoslavije.
Početkom naredne godine trebalo bi da budu kandidovana tri nova elementa iz Srpske na Uneskovu listu, među kojima je osaćanski jezik kome prijeti izumiranje, Nevesinjska olimpijada i tradicionalni uzgoj konja lipicanera.
Na ovu listu uvršten je Zmijanjski vez, a nedavno i "Branje trave ive na Ozrenu" kao nematerijalno kulturno nasljeđe iz Srpske.