Leo Martin: Nema više dobrih pjesama

"Glas me još nije izdao. Jeste da više ne održavam koncerte dan za danom, nego uvijek ostavim nekoliko dana za odmor. Šest godina, od početka ratnih sukoba na ovom prostoru, pa do njihovog okončanja, nisam mogao pjevati. Onda su me prijatelji nagovorili, moja supruga, Momo Kapor, Vojkan Borisavljević. Ni poslije glas nije izlazio iz mog grla, ali razlog je bio drugi. Imao sam karcinom na grlu. Sad živim svoj drugi život, dobro sam i pjevam", kaže u intervjuu za "Nezavisne" Leo Martin, koji je u subotu naveče održao koncert u sarajevskoj "Kolobari".

Gdje ste prvi put zapjevali nakon šest godina pauze?

LEO MARTIN: Napravili smo kompilaciju i jedan koncert. Ljudi su sve moje pjesme znali. Došli su ti mladi klinci koji znaju tekstove mojih pjesama bolje nego ja, podsjećaju me, ja zaboravljam tekstove. Skoro sam imao koncert u Tuzli i ja tim mladim ljudima kažem: "Primjetili ste da sam malo zaboravio tekst", a jedna mlada djevojka mi kaže: "Ništa se Vi ne brinite, znamo mi sve, mi ćemo Vas podsjetiti."

Ovim nastupom u Sarajevu sada obilježavate 40 godina svog umjetničkog rada.

LEO MARTIN: To je jedan ciklus koncerata kojima ja obilježavam 40 godina rada. Naravno, ja tih 40 godina obilježavam već četiri godine. I ja ću sigurno još godinama da slavim 40 godina. Radujem se uvijek pozivu u Sarajevo. Ovaj grad mnogo volim. Znao sam doći na dva dana da snimim nešto u Sarajevu, i onda bih s prijateljima ostajao po 12 dana.

Živite na relaciji Beograd - Sofija. Da li je teško?

LEO MARTIN: Ma, ne. To vam je šest sati puta. Ako imate dobar auto, nije teško. Moja supruga radi u Bugarskoj, tako da smo u Beogradu kad ona ima slobodno ili kad ja pjevam. Ne pjevam više mnogo. Fizički to ne mogu izdržati, mada poziva ima, ne mogu da kažem da nema, jer sam jedan od "posljednjih Mohikanaca", ali prihvatam onoliko koliko fizički mogu da izdržim.

Kažete da ste jedan od "posljednjih Mohikanaca". Koliko toga se u muzici promijenilo od vremena Vaših početaka i vrhunca Vaše karijere, pa do danas?

LEO MARTIN: Ma, danas je teško. Kriza je, a ta kriza je prvo uništila kulturu. Sve je palo u vodu. Kad počne kriza i ratovi, kultura prvo strada. Mnogi ljudi su prestali da pjevaju, neki su pomrli, neki su otišli iz države, iz ovog regiona. Prije je bilo drugačije, bilo je lijepih pjesama. Danas nema dobrih pjesama, autori trče samo za zaradom, a sve što je brzo to je u kuso, a tu nema kvaliteta.

Postoji li danas na muzičkoj sceni regije neko od mladih ljudi koji sviraju i pjevaju da biste ga Vi izdvojili?

LEO MARTIN: Ima mladih pjevača koji imaju dobar glas. Nema pjesama. To je osnovni problem. Zašto nema pjesama? Zato što je to valjda naložilo neko vrijeme, neka kriza koja je nastala. Hiperprodukcija je dovela do srozavanja kvaliteta. Kriminal je učinio svoje sa "sponzorušama" i danas je, za razliku od mog vremena, kada sam počinjao da pjevam, sve drugačije. Prije je postojalo mnogo filtera koje ste morali da prođete da biste počeli da pjevate, pojavljujete se na radiju, a posebno na televiziji. Danas svaka "šuša" može da pjeva na televiziji. Plati i idi pjevaj, nema veze što ta ili taj samo otvara usta i što neko drugi za njega, nju pjeva. Znači kriminal je učinio svoje. To zovem kriminal zato što to samo kriminalci mogu da sponzoriraju te neke "nepjevačice" da bi se one pojavljivale na TV-u kako bi taj rekao "evo moje ženske". Ne krivim ja te ljude što bacaju pare na nekvalitet, krivim urednike, jer urednik je taj koji kaže to ne može. I oni su potpali pod "mani, mani, mani". Oni moraju da potpadnu pod to kad imaju platu 300 evra. Tragedija u našoj muzici je to što je muzika počela da se gleda, a ne da se sluša. Zbog toga ja kažem da sam jedan od "posljednjih Mohikanaca". Ima nas nekoliko na bivšem YU prostoru, ali ja sam u Beogradu, definitivno, poslednji. Na cijelom prosotru bivše Jugoslavije ostali su još Kemo Monteno, Oliver i Arsen Dedić. Nama je teško, ali mi još pjevamo, jer mladi, ipak, vole dobru muziku i mi treba da ih učimo dobroj muzici.

Nemam ja potrebu da zaradim od pjevanja, jer ne živim od pjevanja, davno sam dovoljno zaradio da mogu da živim i da ne pjevam više, ali volim da pjevam.

Kažete nema dobrih pjesama. Kakva je situacija kod Vas, pjevate li Vi nove pjesme?

LEO MARTIN: Imam nekoliko novih pjesama, ali jako teško sam ih izabrao od gomile pjesama koje su mi nuđene i koje ne valjaju ništa. Mislim Frenk Sinatra je svojevremeno rekao kad su ga pitali: "Gospodine Sinatra, prošlo je nekoliko decenija odkad ste snimili poslednji hit 'Stranci u noći' i poslije ništa drugo niste snimali", a on kaže: "Nisam imao šta da snimam, nema pjesmama". Nekome se možda sviđa neka pjesma, ali pjevač ne može da pjeva pjesmu koja mu se ne sviđa, barem ja ne mogu, jer emotivno pjevam.

Ima li među mladima Vaših, Arsenovih, Keminih i Oliverovih nasljednika?

LEO MARTIN: Pa, eto, reci mi ti, misliš li da ima neko. Govore za Gibonnija, ali ja lično ne volim to što on pjeva, ja drugu muziku preferiram. On je OK. Dobrom muzikom se bavi Vlado Georgiev, međutim kod njega je problem što mu sve pjesme liče na prvu pjesmu. Kad uzmeš pet njegovih pjesama da slušaš, stalno imaš utisak da slušaš prvu, isti aranžman, fali ideje i pjesama fali, tekstova ima. Vlado mi je dobar. U Beogradu se pojavio Željko Vasić, jedan muzički obrazovan dečko, klavir svira i pjeva, ali pjeva isto kao Vlado Georgiev. I kažem mu ja: "To što ti radiš je nula". On pita: "Kako nula"? Ne vrijedi dve pare zato što 100 posto hoćeš da imitiraš Vladu Georgieva i od toga nema ništa, jer svako hoće orginal.
Imate Željka Joksimovića, koji je dobar, ali on je pobrkao 15 stilova, umiješao je sve živo, a to je uticaj turbo-folka, za koji niko ne zna šta je, jer kad ih pitaš šta je turbo-folk, niko to ne zna. Ja znam šta pjevam, pevam šlager i to je zabavna muzika.

Šta mislite danas o "Evroviziji"?

LEO MARTIN: Ne mislim uopšte, sve je palo, muzika je pala, ako se ne prepiše neki plagijat, ništa.
Nema ideja i onda ljudi prepisuju. Za svaku našu pjesmu na "Evroviziji" uvijek otkriju da je plagijat. Recimo, "Lane moje" kažu da je jermenska pjesma, onda "Molitva" je albanska pjesma... Otkriju ljudi to, to može kompjuterski da se otkrije. Sve je već izmišljeno, teško je izmisliti nešto novo. Zbog toga ne snimam, da snimim plagijat ili lošu pjesmu, pa da mi neko kaže, što mu je trebalo ovo, kao Zdravko Čolić. On je u poslednjih 11 godina snimio četiri albuma i nijedna mu pjesma ne valja paru. To je smiješno, a na koncertu pjeva stare pjesme. Rekao sam mu: "Nemoj da snimaš gluposti." Kaže mi: "Čuj, stari, moram". Ne moraš, toliko imaš u glavi, međutim, teraju ga menadžeri, pare, on mora da plati sve to i mora neko da uzme pare za sve to.

Biografija

Leo Martin rođen je 1943. godine u okolini Blaca kao Miloš Jović, ali su majka Mirjana i otac Božidar odlučili da je za njega i njegovog brata Milovana bolje da odrastaju u Beogradu. Već sa 13 godina pohađao je Srednju muzičku školu i svirao klarinet, a paralelno je išao i u matematičku gimnaziju. Pred maturu je imao bend koji se zvao "Veseli bendžo". Bio je to drugi diksilend bend u Beogradu poslije "Sedmorice mladih". Kaže, da kad je čuo Čarlsa Reja, shvatio je da je najbolji instrument glas, te se okušao i shvatio da zna da pjeva. U bivšoj Jugoslaviji je stekao popularnost šansonama kao što su "Odiseja" i "Ja te volim". Bio je pobjednik mnogih festivala. Oženjen je sa bugarskom rediteljkom Vasjom.

(MONDO)