Senzualna dvanaestorka iz Portlanda nastupila je u četvrtak uveče pred beogradskom publikom i donijela duh i emociju nekog sasvim drugog vremena
Drugi put u posljednjih pet godina Beograd je imao priliku da čuje nesvakidašnje verzije holivudskih hitova iz četrdesetih, pedesetih i šezdesetih godina prošlog vijeka i ritmove sve od Brazila, pa do klasike i džeza, naravno, u njihovom specifičnom maniru, i sa toliko instrumenata da mi nismo uspjeli da ih prebrojimo.
Od 1994. godine, kada su nastali, Pink Martini osvojili su srca publike širom svijeta svojim senzualnim, a u isto vrijeme moćnim izvedbama nekih od najljepših melodija savremena muzike. To je izgleda slučaj i sa Beograđanima, koji su večeras punog srca dočekali goste iz Amerike koji nisu krili zadovoljstvo zbog ponovnog susreta sa našom publikom za koju kažu da je topla i srdačna.
Dvanaestočlani bend na scenu je izašao oko 20.30 časova, a klavijaturista se odmah na početku obratio publici na srpskom jeziku, i to ne kratko kako to obično biva – već podužim monologom, što je prisutine u sali oduševilo.
"Dobro veče, mi smo Pink Martini iz Portlanda. Po drugi put smo u Beogradu i jako nam je drago zbog toga, a još nam je draže što ste vi ovdje – hvala vam na tome. Molim vas da pozdravite našu pjevačicu…", i koncert je počeo pjesmom "Bolero".
Tek smo onda zaista zapazili pjevačicu koja je na binu izašla u nježnoj, romantičnoj crvenoj haljini, a njen glas, u potpunom 'neskaldu' sa njenom nježnom i krhkom pojavom, prolomio se Arenom, dok je publika oduševljeno aplaudirala. Ostavila ih je bez daha…
Već nakon prve pjesme pjevačica je zamolila publiku da priđe bliže: "Molim vas, priđite bliže, voljela bih da ste bliže nama", nakon čega je uslijedila balada na španskom jeziku, koja je, već na prve taktove, razgalila sve prisutne u Arena.
U publici su dominirali uglavnom zagrljeni parovi, ali se rijetko ko, bar na početku, usuđivao i da zapleše uz ritmove mambe, salse, džeza, romske i kubanske muzike…
Mijenjao se ritam, nije pjevačica, a ni bend koji je svirao maestralno i srce ostavio na sceni, dozvoljavao publici ni da se previše "razuzda" brzim ritmovima sambe, ali ni sa se previše "uljuljka" u balade koje srce paraju po šavovima – bez pretjerivanja.
Pink Martini kao da nas je vratio u neko drugo vrijeme, kao da smo se odjenom, nekim čudom, našli u jednom od starih dobrih holivudskih filmova, poput "Kraljeva mamba", ili "Bilo jednom u Americi" – dok su se na na bini smjenjivale solo dionice na instrumentima i ovacije iz publike nakon svake od njih. Falili su samo Arman Asante i Robert de Niro da povjerujemo da smo zaista tamo – u nekom starom, dobrom filmu.
Pjevalo se o ljubavi, sreću, bolu, patnji, na svim jezicima (to su one emocije koje u pjesmi prepoznate, pa maker ona bila i na japanskom)…a svaka pjesma bila je kao svijet za sebe, kao da je koncert počinjao iz početka, iznova i iznova.
Još nekoliko puta su se u toku koncerta na "trapavom" srpskom obratili publici, pravdajući se "da znaju da masakriraju srpski jezik", na šta je publika reagovala smijehom i gromoglasnim aplauzima.
Uslijedile su pjesme "Anna", "Midnight Bossa Nova", "And Then You’r Gone", "But Now I’m Back"….ali, tu čarobnu atmosferu i katarzu koji ima svako dobar koncert donijela je ona – pjesma "Eyes Full Of Sun", koju su pjevač i pjevačica otpjevali u duetu i donijeli publici jedni savršenu i čistu emociju koja ih je zakovala za sjedišta.
Pink Martini posebno su se zahvalili ambasadorima Japana i SAD-a koji su bili u publici, a onda nastavili sa jednakom energijom sve do posljednje pjesme "What I’ll Do", kojom su i zatvorili koncert.
Publika ih je, naravno vratila na bis, ali i oni su "vratili publiku". Uz pjesmu "Brazil" koju su ostavili za povratak na stejdž, pjevačica je na binu pozvala i publiku, koja je sa njom pjevala i igrala sve do posljednjeg takta.
Pink Martini u Areni bio je događaj za sve generacije, za sve oči, uši, srca i duše, i možemo samo sa žaljenjem da konstatujemo da je velika šteta što više ljudi nije došlo na koncert koji se sluša srcem, a ne ušima.
(MONDO, Maša Čavić)