Pogledajte dva potresna filma, oba nastala po istinitim pričama.
Dolazak ljeta i generalno lijepog vremena uvijek se reflektuje i u bioskopima kojim dominiraju holivudski blokbasteri. Jasno je, godinama već u tom domenu vladaju superherojski, naučno-fantastični, avanturistički filmovi pravljeni i plasirani uz pomoć ogromnih budžeta i agresivnih i vidnih reklamnih kampanja, ali iza sjajnih bilborda i plakata uvijek se može pronaći i nešto što izlazi iz uobičajene rutine. Povratak decembarskog vremena i iščekivanje Spajdermena, kao i maksimalna neprivlačnost trenutne ''ljetnje'' ponude, natjerali su me da malo dublje zaronim u repertoar naših bioskopa i pozabavim se naslovima koji, na prvi pogled, ne otkrivaju mnogo toga.
FILOMENA
Philomena (2013)
Režija: Stiven Frirs
Uloge: Džudi Denč, Stiv Kugan
Distributer: MCF
''Filomena'' je odličan film koji bi svakako trebalo pogledati u bioskopu, ali iskreno, ovom filmu i nije mjesto u multipleks dvoranama i šoping centrima.
U najnovijem filmu Stivena Frirsa, Martin (Stiv Kugan) je novinar koji nakon profesionalnog debakla koji doživljava u radu sa vladom i politikom uopšte, odlučuje da se posveti mirnijem životu i pisanju knjiga o ruskoj istoriji. Međutim, kada slučajno nabasa na Filomenin slučaj, on odlučuje da novinarski isprati ovu naizgled tužnu i bolnu ljudsku priču o ženi koja je još kao djevojka u katoličkom samostanu bila prinuđena da svoju tek rođenu bebu prepusti crkvi koja će organizovati njeno usvajanje. Pedeset godina kasnije, Filomena (Džudi Denč) je očajna žena koja na svaki način pokušava da dođe do bilo kakvog podatka koji bi joj otkrio gdje se sada nalazi njen davno izgubljeni sin. Crkva ne želi da otkrije nikakve podatke, ali ovaj neobični tandem zaklete katolkinje i još zakletijeg ateiste nekako uspijeva da pronađe trag. Put ih vodi u Ameriku i tek tamo ova priča dobija svoj konačni oblik.
Iako ova drama odiše tugom i nesrećom, Frirs uspijeva da pronađe recept kako da se priča ispriča na lagan i zabavan način. Zaista, sve izgleda kao da gledamo neobaveznu proceduralnu (novinarsko-detektivsku) priču o potrazi za izgubljenim čovjekom i to od strane tandema koji, naizgled, nema nikakvih međusobnih dodirnih tačaka. I ne samo to; nakon završetka filma i konačnog raspleta, salu ne napuštate u suzama ili u bijesu, već sa osjećajem da ste odgledali simpatičnu romantičnu komediju sa dvoje briljantnih glumaca i duhovitim scenarijom. I otud nas u stvari Filomenina tragedija tako snažno pogodi na kraju balade. Neko će reći da je Frirs napravio film u kojem je sve svoje otrovne strijele odapeo u pravcu katolika i republikanaca, ali Filomena, centralna figura ovog filma, ne misli tako. Ona i pored svog bola koji doživljava, uspijeva da i sebe i Martina, ali i svakog gledaoca ovog filma, ostavi u dobrom, optimističkom raspoloženju u kojem svako može da pronađe sopstvene razloge za takav osjećaj.
Ocena: ****1/2
JEDINI PREŽIVJELI
Lone Survivor (2013)
Režija: Piter Berg
Uloge: Mark Valberg, Tejlor Kič
Potpuno je drugačiji film ''Jedini preživjeli'', takođe nastao prema istinitoj priči. I ovog puta protagonisti (njih četvoro) kreću u svojevrsnu potragu, ali za ozloglašenim talibanskim teroristom Ahmadom Šahom. Uz podršku komande sve djeluje glatko i organizovano, ali čim naši junaci izgube kontakt sa centralom, stvari počinju da se kreću ne samo nepredviđenim, već i zaista sumanutim tokovima.
Uvijek se trudim da sačuvam čitaoce od detalja koji ozbiljno mogu da pokvare gledanje filma, ali ovog puta titulu spojler šampiona dobijaju producenti ovog filma koji su nam već ovako tupavim naslovom otkrili šta sve možemo da očekujemo dok se sa četvoricom marinaca probijamo kroz avganistanske gudure. Naravno, kasting u kojem dominira Mark Valberg dodatno nam ''pomaže'' da unaprijed saznamo sve što je bitno, ali bez obzira na to, kao i na pamfletskih posljednjih 10-ak minuta filma, reditelj Piter Berg uspijeva da napravi vrlo uzbudljiv i napet film. Nakon uvodnih pripremnih radnji, kada logistika zakaže, kreće akcija koja po intenzitetu ne zaostaje čak ni za onim beskrajnim i spektakularnim obračunom u filmu ''Black Hawk Down'' Ridlija Skota.
Naravno, ovdje nema urbanog okruženja Mogadiša, ali svejedno, razmjena vatre i bezizlaznost opkoljenih marinaca proizvode sličan efekat. Intenzitet borbi je apsolutno nevjerovatan i središnjih sat vremena filma se gledaju u nevjerici. U rijetkim trenucima predaha, likovi su nam neobično bliski i simpatični, a tome pomažu i glumci koji, slično junacima iz ''Filomene'', svoje likove ne prikazuju kao stereotipe (u ovom slučaju grube, jednodimenzionalne specijalce), već kao obične ljude koji su se našli u neobičnoj situaciji.
Iako su ideali i politika dobrim dijelom filma potisnuti u neki drugi plan, agresivni patriotizam (prije svega oličen u ovde tako očiglednoj egzekuciji američke spoljne politike) glavnih junaka kao da nas sve vrijeme podsjeća upravo na politiku. Ipak, fundamentalni nedostaci u scenariju i razvoju likova, kada se sve sabere i oduzme, brzo se zaboravljaju pred naletom borbi i talibanske agresije na malobrojne marince. Ovakvi filmovi se gledaju cijelim tijelom, od ramena naniže.
(Miško Bilbija, MONDO, Foto: Promo)