Ko je pogriješio kada roditelj na pitanje: "Pa dobro dijete, za koga ti učiš, za mene ili za sebe?", dobije odgovor od prvaka: "Pa, za tebe, mama!".
Predškolskoj djeci nudimo samo lekcije iz motorike: da nauče da hodaju, da trče, da sama jedu nožem i viljuškom, da vežu pertle, da nauče da voze bicikl, da plivaju...
Kada pođu u školu, svi navalimo da cijedimo i posljednji atom mentalne snage. Odjednom zabranjujemo im sve ono što su do tada naučili, a to je "da budu djeca i da se igraju". Pokušavamo, očekujemo, tražimo ili zahtjevamo "novo dijete" koje će preko noći zaboraviti na "svoje lekcije iz motorike" i početi da "uključuje vijuge", da misli, pamti, piše, zbraja... piše u uvodu knjige "Matematika, ale i bauci", Ranka i Vesne Vuković.
Roditelji vole svoju djecu, ali rečenica: "Pusti ga nek se igra, kad pođe u školu toga više nema", je mač koji siječe i roditelje i dijete. Zašto su škola, rad, učenje, disciplina... glavni "lopov" sreće naše djece? Sa polaskom u prvi razred, zbog ozbiljnosti sa kojom roditelji izvode rituale, ta naša "puštena" djeca se nađu u čudu. Sada odjednom treba da postanu ozbiljni, odgovorni, savjesni, pametni... a niko ih tome nije naučio.
Roditelji strepe, brinu, provjeravaju, kontrolišu domaći, a djeca su sve bljeđa i sa sve većim podočnjacima.
Za koga je škola "bauk" - za djecu ili za roditelje? Ko se tu plaši? Da li oni roditelji koji jure sa časova klavira, na časove engleskog, francuskog, treninge... oni koji djetetu "gurnu" olovku onog trenutka kada je samo pojelo tanjir supe, ili roditelji koji su i sami nespremni polazili u školu, koji su se plašili keca iz matematike, stidjeli se da pročitaju svoju pjesmu ili tugovali što "kod njihove učiteljice nema časova fizičkog"? Ili djeca, koja vide samo zabrinuta, preznojena ili roditeljska lica puna iščekivanja?
Ako su roditelju važne te petice u prvom, četvrtom, petom, osmom razredu, za dalje školovanje, u četvrtom gimnazije za fakultet, za život, zašto očekuju da im ih dijete i učiteljica poklone? Zato što je "rodio inteligentno dijete", zato što mu je obezbijedio "bezbrižno" djetinjstvo, zato što je "išlo i na more i na skijanje", zato što je svoj "život žrtvovao za njegovu sreću"...?
Šta kažu testovi
Istraživanja su pokazala da muzički nadarena djeca često podbacuju na testovima inteligencije, a da su "izuzetna" djeca samo za nijansu bolja od prosječne na testovima opštih sposobnosti.
Zaboravljamo da je škola maraton i da je naš zadatak da dijete "treniramo" da istrči tu distancu. Ne smijemo se ljutiti na dijete što ne može sa lakoćom da istrči tu "obaveznu dugu prugu" od osam razreda, sa preponama i jarkovima, a da ga nismo ni dana trenirali.
Božji miljenici su oni roditelji koji upišu dijete kod "dobre, ambiciozne" učiteljice, jer ona će pomoći da oblikujemo dijete u "pametnog, zdravog, odraslog čovjeka", koji će da ostvari sve naše ambicije, naše tajne želje i stremljenja, sve ono što mi sami nismo uspjeli, jer nam nisu dok smo bili djeca pokazali kako.
Ali... ovaj "ulazak u Raj" zavisi od jednog trenutka u životu djeteta. Ne, to nije trenutak rođenja, prvo "mama", prvi korak, razbijeno koljeno ... To je momenat kada vam, po prijavi za prvi razred, psiholog škole saopšti da je vaše dijete "normalno, i da je sposobno da pohađa redovnu školu". Sada ima nade za vas.
A čemu služe testiranja za upis u prvi razred obaveznog školovanja? Da raščistimo situaciju i dilemu: u koje dijete treba ulagati svoj rad, trud i znoj, a u koje dijete ne? Koliko dijete može da pruži? Da li onoliko koliko tražimo od njega ili koliko pokazuje test inteligencije? Ko to može da odredi? I da li se djeca, već na predškolskom uzrastu toliko razlikuju po inteligenciji, ili su to samo manje ili više edukovana djeca, djeca koja jesu ili nisu nešto "trenirala", vidjela, nešto naučila?
Ne tražite od djece ono što sami ne znate
Mali Perica je ušao u vic, a naše dijete neće ući u školu. Nemamo prava da tražimo od djeteta da zna nešto što ga nismo naučili! Ni mi sami sebi ne oduzimamo poene zato što ne znamo Teoriju relativiteta. Zašto bismo to radili našoj djeci?
Istraživanja su pokazala da muzički nadarena djeca često podbacuju na testovima inteligencije, a da su "izuzetna" djeca samo za nijansu bolja od prosječne na testovima opštih sposobnosti.
Princip za dodjelu "Nagradnog putovanja kroz redovnu školu" mora da bude: da li dijete može da uči i nauči, ili ne može? Mi tvrdimo da svako dijete može da uči i svako dijete može da nauči. Nije problem u djetetu čak i kada ima ozbiljne i objektivne teškoće. Problem je uvijek u onome ko uči, habilituje ili rehabilituje dijete.
Naravno, neko dijete će da nauči brže, neko kasnije, ali osnovne stvari, čitanje, pisanje i račun, sva djeca mogu i moraju da nauče. Za to je potreban "dobar" čovjek, "dobar" metod i dijete.
Roditelji ne treba da se plaše da uče svoju djecu, neće im oduzeti vrijeme i sreću, jer i učenje može da bude igra. Igrajte se škole sa svojom djecom dok ne pođe u školu, i vaše dijete će se igrati i uživati u školi.
Ako naučite dijete da kroz igru stiče znanje, da se igra dok uči, naučili ste ga najvažniju lekciju. Vaše dijete će ostati srećno, radoznalo, slobodno, sa znanjem da može da bira i odlučuje.
(MONDO)