Nekada su opanci bili jedina obuća za većinu srpskog stanovništa, a danas ih kupuju samo turisti i kulturno-umjetnička društva.
Istražili smo kada su i zašto Srbi počeli da nose opanke, kako se prave i koliko koštaju.
"Kako bi zaštitili svoja stopala, ljudi su odavno počeli sami da prave obuću od goveđe, svinjske, jagnjeće ili teleće kože. Opančarski zanat u Srbiji počeo je da se razvija u drugoj polovini 19. vijeka, a opanke su, prije svega, nosili ljudi na selu. Oni u gradu su uglavnom nosili cipele", objasnio nam je beogradski opančar Vasilije Milosavljević, koga mušterije zovu čika Vasa.
Kako i zašto su Srbi počeli da nose opanke?
"Opanci su obuća koja se lako pravila, bila je pristupačna, lagana za hod, zbog čega su u Srbiji, kao i na cijelom Balkanskom poluostrvu, brzo postali popularni. Pravili su se od obrađene i takozvane 'prijesne' kože, ali su ovi drugi jedno vrijeme bili čak i zabranjeni, jer su zadržavali vlagu, a samim tim skupljali i prljavštinu sa zemlje", objasnila nam je viši kustos Etnografskog muzeja u Beogradu, Vera Šarac-Momčilović.
Da li je istina da se po opancima moglo znati u kom dijelu Srbije ko živi?
"Oblik opanka je bio različit u raznim dijelovima Srbije. U južnim i jugozapadnim krajevima nošeni su i izrađivani prijesni i vrnčani opanci, a u centralnoj, istočnoj i sjevernoj Srbiji đonovski i opanci kapičari", kaže kustos.
Gdje su se nosili oni sa "nosom"?
"Skoro svi opanci su imali takozani 'kljun', negdje veći, negdje manji, a nazivali su se 'šiljkani'. Zanimljivo je da su muški modeli imali duži vrh od ženskih, kao i da su opanci za svečane prilike takođe imali taj čudni 'nos'. Međutim, to nije srpski izum - najranija poznata obuća sa vrhom je iz Azerbejdžana iz 13. vijeka prije nove ere. U vizantijskom plemićkom kostimu vrh na obući je označavao pripadnost plemstvu", saznali smo u Etnografskom muzeju u Beogradu.
"Kom obojci, kom opanci" - šta znači ova narodna izreka, ko je tu bolje prošao?
"U panonskoj oblasti i sjevernim dijelovima istočne Srbije umjesto čarapa su nošeni obojci - pravougaoni komadi otkanog vunenog materijala kojim su uvijane noge, ili kalčine - suknene čarape. Obojak je komad sukna koji je stavljan u opanke kao podloga", piše u katalogu Etnografskog muzeja "Obuća u Srbiji". Dakle, narodna izreka vjerovatno potiče iz vremena kada je srpska vojska oskudijevala u opremi, pa je neko dobijao opanke, a neko obojke.
Vera Šarac-Momčilović kaže da je prosječan vijek trajanja opanaka od uštavljene kože bio svega nekoliko mjeseci, ali da ih je siromašno stanovništvo nosilo i godinu dana.
"Zato su se upotrebljavali različiti, dugotrajniji materijali. Opanci se kasnije prave od drveta, a od tridesetih godina prošlog vijeka i od gume".
"Srpski opanak je bolji od italijanskih cipela, kada je izrađen od kvalitetne i dobro obrađene kože", tvrdi Vasa, danas jedan od rijetkih opančara, kojih je samo u Užicu 1920. godine bilo 50! Od 2005. godine, opančarski zanat je pod zaštitom zakona, s obzirom na to da je danas ovih zanatlija na teritoriji cijele Srbije svega petnaestak.
"Pogledajte moju Knjigu utisaka - ovdje je upisano više od 1.500 zadovoljnih mušterija, među kojima su i pjevači, glumci, ambasadori, političari...", pohvalio nam se Vasa dok je nostalgično pričao o "vremenu kada su opančari bili cjenjeniji od ljekara".
Koliko mu treba vremena za izradu jednog para opanaka?
"Sve zavisi od toga koje je veličine opanak. Ja mogu da napravim tri, četiri para dnevno, ali ako pravim one male, za privjeske ili ukras, za njih mi treba i tri dana".
Može li danas da se živi od tog zanata?
"Za par opanaka nekada se mogao kupiti hektar imanja, a danas se cijene kreću od 1.500 do 2.000 dinara, mada mogu da koštaju i 5.000, u zavisnosti od kvaliteta", kaže Vasa.
Kako da prepoznamo dobar, kvalitetan opanak?
"Važna je, prije svega, obrada kože, ali i izrada. Gornji dio najfinijih opanaka pravi se od pseće kože, a o kvalitetu dosta govori i broj traka od kojih je ispleteno 'lice', odnosno gornji dio. Što je sitniji preplet i veći broj tih traka, to je opanak kvalitetniji. Najfiniji imali su i do stotinu traka u prepletu i često su nazivani tkanim opancima", objasnio nam je opančar.
Ko danas kupuje ovu obuću?
"Opanci se slabo prodaju, kupuju ih kulturno-umjetnička društva i poneki stranac kome opanak služi kao suvenir", kaže čika Vasa i dodaje da ipak neće prestati da pravi obuću koja predstavlja jedan od srpskih nacionalnih simbola.
(MONDO, Foto: MONDO/Nataša Petrović)