Sa umjetnikom Aleksandrom Škorićem pričali smo njegovom multikulturnom iskustvu i zanimljivim projektima, inspiraciji…
Aleksandar Saša Škorić je svestrani umjetnik i grafički dizajner, koji je pokrenuo svoju liniju ručno oslikanih majica i drugih interesantnih odjevnih predmeta. Kreira i jedinstvene maske i objekte od papira, te održava radionice.
Rođen si u Sarajevu, živio u Kanadi i Japanu, sad si u Beogradu. Kako si otišao u Kanadu?
"U maju 95. godine sam otišao za Kanadu gdje sam završio studije na Koledžu za umjetnost i dizajn,(Alberta College of Art and Design) i živio do 2004. kada sam otišao za Japan. U Japanu sam proveo sedam godina radeći sa djecom uzrasta od 5 pa do 19 godina i naravno imao svoj mali dizajn studio gdje sam radio na velikom broju projekata, što personalnih tako i komercijalnih. U Japanu sam ostao do 2010. Moje odluke su većinom bile trezvene, ljudi bi mi govorili `pa nećeš ti tamo moći, niko tebe ne čeka, nećeš naći posao`, što je najvažnije nisam ih slušao, jer su se moje odluke uvijek bile emotivne, kao i odlazak za Kanadu, gdje sam pukom slučajnošću popunio aplikaciju za odlazak.”
Kako si stigao do Japana i zašto si odlučio da se vratiš na naše prostore?
“Japan se desio na sličan način, radeći u Kanadi, dolazeći do pozicije kreativnog direktora u VC Design studiju shvatio sam da dalje ne postoji osim da postanem vlasnik kompanije, a to nije bilo izvodljivo niti sam to želio. Žudio sam za nečim novim, nekom drugačijom realnošću i bila mi je važna dalja evolucija mene kao čovjeka. Japan je bio objektivna odluka a sve sam odlučio u roku od dva dana i poradio na sređivanju dokumentacije. Posao nisam imao, ali kad sam mogao sa 20 da dođem sam u Kanadu, Japan nije predstavljao problem. Povratak na naše prostore je bio uslovljen porodicom i željom da budem bliže svojim roditeljima, što se ispostavilo kao jednom od najboljih odluka koje sam ikad napravio. Uvijek tvrdim da se sve dešava sa razlogom tako i moje vraćanje ovdje. Sad je pitanje gdje ću dalje?”
Radiš neobične maske, koja se priča krije iza toga?
“Prošle godine na našim prostorima je boravio jedan Kanađanin, komičarkoji je na svom Facebook profilu napisao nešto što me je pomjerilo. Ja to nisam kapirao dok nisam čuo od nekog drugog, objektivnijeg. A rekao je da nikad nije upoznao toliko interesantnih i pametnih ljudi koji se toliko boje šta će drugi ljudi da kažu o njima`.“
Tako da od Japana, jedne komformističke zemlje, gdje se povinujete grupi kao pojedinac, do ove naše zemlje za koju shvatam da je sličan sistem, moje maske imaju tu kritičku podlogu. One kritikuju izvještačenu moralnost. Kritikuju maskiranje i grupno razmišljanje, u kome jedinke ćute iz straha. Zbog toga se ovdje promjene ne dešavaju tako brzo. Kroz nekoliko predavanja koje sam imao, ljudima sam govorio da su samo oni ti koji mogu da promijene svoju zemlju.
Jedan je bio Tesla, Pupin, Zmaj, Vuk, Desanka. Potrebno je da samo jedan od nas ustane i kaže: "Dosta je”, pa da se stvari promijene na bolje.. Sve dok se svi povinuju grupi i ćute i trpe, nikome neće biti bolje. Moje maske pričaju tu priču da se razodijenete, skinete masku i budete to što ste uvijek željeli ali niste imali hrabrosti. Ako ljudima ovo zvuči utopijski onda neka nastave da trpe.”
Radiš i na drugim projektima, kao što je ručno oslikavanje majica, omote albuma, održavanje radionica. Reci nam nešto više o tome?
“Oslikavanjem majica sam počeo da se bavim u Tokiju zbog malog prostora a i želeći da se malo odvojim od kompjutera. Do sada sam uradio ne znam ni sam koliko majica, ljudi mogu da pogledaju na nekom od mojih sajtova. A upravo prije par nedjelja jedna od mojih maski se našla na licu Rafe, muzičara iz Brazila koji izdaje novi album. Što se tiče radionica, ja nastavljam da radim sa KidsPatch kolektivom iz Beograda i super ekipom koja je okrenuta ka klincima i radom sa najmlađima, a moram da se pohvalim da smo 2013. za najkreativnije radionice dobili nagradu "Zlatna zvezda grada Beograda".”
Jedan japanski glumac je nosio tvoju majicu na premijeri filma. Za koga si još od poznatih imao priliku kreirati i možeš li nekog posebno izdvojiti?
“Takashi Yamanaka je japanski glumac koji ima mojih par majica i baš prije par nedjelja se javio, bio je na japanskoj televiziji i nosio je moju majicu, koju je kupio u radnji u Japanu. Pored njega radio sam sa Kikuci Rinko, ona je nominovana za Oskar za film "Babel" sa Bredom Pitom, Novak Đoković, Dan Snaith is benda "Caribou"…
Prije nekoliko dana je predstavljen i neobičan kalendar na kojem si radio. O čemu je riječ?
Kalendar je koncipiran kao saradnja između jednog beogradskog frizerskog salona, fotografa Milice Mrvić i mene i mojih maski. Želja mi je bila da se pozicioniramo na svjetskoj kreativnoj sceni kao ljudi koji rade nešto drugačije, razigrano, čudnovato. Imamo i mi kreativce koji rokaju super stvari.
Inače, radi se o 13 mjeseci, od januara 2014 do januara 2015, maske su napravljene od papira a rezane su laserom i onda kroz konstrukciju postavljene na lica 13 drugova i drugarica koje smo izabrali samo za ovaj projekat."
Jako si svestran, odakle inspiracija?
“Pa iskreno ja sebe ne vidim kao dobrog dizajnera, i ja sam sasvim ok sa tom činjenicom, niti likovnim umjetnikom što u stvari i jesam završio u Kanadi, ali moja snaga je u komunikaciji sa ljudima, konstantnoj proizvodnji i idejama kojih je toliko a sve proističe iz gledanja, čitanja, putovanja, upoznavanja super ljudi, slušanja njihovih priča, dobre i loše strane, odlazak na selo, kao npr. u Župu kod Banja Luke, koje odmori dušu. To vam je ono, kad shvatite da je ljutnja preduboka i da konstatnim konfliktom ne rješavate ništa, znajte da je vrijeme za odlazak na selo.”
Gdje se sve mogu kupiti tvoji radovi?
"Majice se mogu kupiti u Mikser Shopu u Beogradu, Much & Little radnja u Vankuveru i Lade Store u Japanu."
Kakvo mišljenje imaš o mladim dizajnerima i konzumerizmu koji vlada?
"Ne mogu da generalizujem, jer naravno ne znam sve, ali kao i svugdje ima dobrih i loših. O mladim dizajnerima sa kojima radim i koje poznajem mogu da kažem najbolje, kao što su Milica Mrvić i Marijana Maja Gligić. Dvije fotografkinje sa kojima sam sarađivao i nastavljam i dalje da radim, a obje su jake i kao grafički dizajneri. Kod njih može da se vidi da talenat prati rad, jer je to jedini način da završite projekte. Ako je obratno onda je to problem, jer ovdje je veliki broj mladih dizajnera koji stasavaju uz roditeljski novčanik, a serviraju zahtjeve što je apsurdno.
Konzumerizam koji vlada me malo smara, kao sad smo svi odjednom u šoping transu, a sjećam se da smo kao klinci u Sarajevu ludili za levisicama, čaplin cipelama, martins cokulama, đubretarcima. To je uvijek postojalo, samo sada imamo medije kroz koje to možemo da gledamo mnogo više i ta priča se mnogo više forsira, kao ova kvazi elita koja po televizijama samo priča šta su gdje kupili. To je nedostatak suštine u životima tih ljudi, koji ništa drugo nemaju osim da sebe grade kroz ono što su kupili.
Poručio bih im da ugase televizore i bave se svojim životima, izađu u pozorište, izvedu klince u galerije, muzeje, parkove, a ne u šoping centre. Tada ćete uvidjeti da postoji druga strana života. Sa novcem ljudi misle da kontrolišu svoje i tuđe živote ali je u stvari suprotno.”
Budući planovi?
"Nastavljam da radim na svojim projektima, od majica do maski, do rada sa klincima, kreativne radionice. I dalje radim na povezivanju ljudi koji su za rad, a ne beskonačno kafenisanje. Znači rad, rad, rad.”
(Dragana Božić/MONDO)