Koloplet naizgled nepovezanih ljudi, mjesta i događaja doveo je do toga da se baš 1. januara najveći dio čovječanstva raduje dolasku Nove godine.
Rimski legionari su na Iberijsko poluostrvo čvrsto zakoračili 206. godine prije n. e. predvođeni Scipionom Afrikancem, pobjednikom dugotrajnog rata koji je Republika vodila protiv slavnog kartaginskog vojskovođe Hanibala Barke.
Scipionova pobjeda u bici kod Ilipe označila je, međutim, tek početak niza ratova koji će potrajati skoro dvije stotine godina, koliko je legijama trebalo da pokore borbene stanovnike Iberije.
Marko Tulije Ciceron pronicljivo je zaključio da je ova borba vođena „između smrtnih neprijatelja, ne da bi se odredilo ko je od njih snažniji, nego ko će je preživjeti".
Napredujući dolinom rijeke Ebro rimske legije počele su osvajanje unutrašnjosti poluostrva pokoravajući keltiberska plemena koja su naseljevala obližnje Iberske i Pirinejske planine. Zahvaljujući sporazumu koji je 179. godine prije n. e. starosjedeocima nametnuo rimski vojskovođa Tit Sempronije Grah, zavladao je prividan mir.
Sporazum je rimskoj Republici donio brojne koristi, od naplate danka do korišćenja velikih rudnih bogatstava. Međutim, želja za slobodom među pokorenim plemenima nije utihnula, naprotiv, postajala je sve snažnija.
DODATNO VRIJEME
Prva se na otpor odvažila Segeda, prijestonica naroda Bela (lat. Belli). Nakon što su godinama bezuspješno pokušavali da rimski Senat uvjere u nepravednost nametnutih obaveza, građani Segede odlučili su da se suprotstave Rimu.
Da bi što spremnije dočekali očekivani rimski odgovor, oni su 154. godine prije n. e. počeli obnovu gradskih zidina. Za taj obiman posao zatražili su i dobili pomoć od stanovnika manjih susjednih naselja, kojima su zauzvrat ponudili utočište.
Umjesto odgovora, rimski senatori naredili su građanima Segede da odmah prekinu sve radove na gradskim zidinama. Istovremeno je zahtijevana i neodložna isplata danka nametnutog sporazumom.
Uz to, Senat je zahtijevao da se određeni broj ratnika Segede priključi rimskoj vojsci kao saveznik. Odgovor Segeđana bio je nedvosmislen, a zabilježio ga je istoričar Apijan Aleksandrijski: „Što se zidina tiče, odgovorili su Keltiberi, Grahovim sporazumom zabranjeno je podizanje novih utvrđenja, ali ne i obnova postojećih. Što se danka i slanja savezničkih trupa tiče, rekoše da su ih sami Rimljani naknadno oslobodili ovih nameta."
To su bile istinite tvrdnje, pisao je Apijan, i dodao: „...kada je Senat darivao izuzeća od obaveza, uvijek je dopisivano da će ona trajati samo onoliko koliko to Rimljanima bude odgovaralo".
Rat je bio na pomolu a Rimljani su to uvijek najozbiljnije shvatali. U prethodnim sukobima sa Keltiberima rimska strana učestvovala je sa prilično malim vojskama, od 10.000 do najviše 15.000 ratnika predvođenih pretorima.
Ovoga puta vrhovno zapovjedništvo povjereno je nastupajućem konzulu Kvintu Fulviju Nobilioru, sinu vojskovođe Marka Fulvija koji je ranije uspješno ratovao baš u Iberiji.
Njemu je na raspolaganje stavljena velika vojska – dvije legije rimskih građana, odnosno, 10.000 legionara, isti broj italskih saveznika, i oko 2400 konjanika. Snaga rimske vojske svjedočila je da se Senat odlučio za svobuhvatan ratni pohod koji je prevazilazio prvobitni cilj – kažnjavanje Segeđana.
Od Nobiliora se očekivalo, ne samo da umiri pobunjena plemena, nego i da osvoji nove oblasti i stavi ih pod vlast Republike.
MJESEC MART NA RIMSKOM MOZAIKU
Novi konzul mogao je da okupi vojsku tek nakon svog izbora. Organizovanje ovako velike pohodne vojske zahtijevalo je i vrijeme, i trud. To je značilo da Nobilior ne bi stigao u Iberiju prije početka ljeta 153. godine prije n. e. Rimljani ne bi imali dovoljno vremena za ostvarenje planiranog vojnog cilja jer je jesen rano stizala u planinska područja, pa je već u septembru bilo gotovo nemoguće nastaviti ratne operacije. Vojske Rimljana ranije su zbog ovog pretrpjele sramne poraze. Zato je Nobilioru bio neophodan još jedan važan strateški činilac – dodatno vrijeme.
DVA DRAGOCENA MJESECA
Novi konzuli u Rimu birani su na martovske Ide, odnosno, 15. marta. Toga dana istovremeno je zvanično počinjala nova godina. Sveštenici predvođeni prvosveštenikom boga Jupitera prinosili su, tokom duge svečanosti, žrtve vrhovnom božanstvu rimskog Panteona. Običan narod veselio se slaveći dolazak Nove godine uz obilje hrane i pića. Izbor konzula, vjerske svečanosti i svetkovine bili su dio viševjekovnog običaja vezanog za ovaj dan.
Jedan od sačuvanih fragmenta 47. knjige istorijskog djela „Od osnivanja Grada" rimskog istoričara Tita Livija rječit je svjedok nove i značajne promjene: „Konzuli su od pet stotina i devedeset osme godine od osnivanja Grada stupali na dužnost na januarske Kalende (1. januara). Uzrok za promjenu datuma izbora bila je pobuna u Hispaniji".
Ovaj kratak zapis potvrđuje da je prilikom izbora Kvinta Fulvija Nobiliora i njegovog kolege Tita Anija Luska došlo do pomjeranja datuma početka zvanične rimske kalendarske godine. Nobilior je dobio dva dragocjena mjeseca više da bi na vrijeme okupio vojsku, otpremio je u Iberiju i tamo uspješno okončao vojni pohod. Niko od onih koji su o tome odlučivali nije ni slutio kakve dalekosežne posledice nosi ova promućurna administrativna odluka. Pojedini istoričari vjeruju da rimskom Senatu, jednako kao i stanovnicima malog pobunjenog grada na Iberijskom poluostrvu, možemo da zahvalimo za datum kada proslavljamo početak Nove godine.
Kvint Fulvije Nobilior najvjerovatnije je početkom aprila 153. godine prije n. e. uplovio u luku Tarako, današnju Taragonu, gdje ga je čekalo oko 7.000 iberskih saveznika. Ne gubeći vrijeme, krenuo je prema Segedi predvodeći moćnu vojsku koja je brojala 30.000 ratnika. Obnova gradskih zidina nije bila završena, što je prisililo Segeđane da bez borbe grad prepuste neprijatelju.
Predvođeni vojskovođom Karom, uputili su se prema snažnom utvrđenju Numanciji gdje su pronašli utočište i dobili nove saveznike. Nobilior je razrušio Segedu kao primjer i upozorenje šta čeka one koji se pobune protiv vlasti Rima. Ubrzo nakon toga primio je poslanstvo iz Numancije. Izaslanici su pokušali da posreduju u korist Segeđana, ali su bili nadmeno odbijeni. Nobilior je zahtijevao da i jedni i drugi predaju oružje ili će biti kažnjeni. Numantinci nisu prihvatili ultimatum, te su se neobavljena posla vratili u svoj grad.
KAD SLONOVI POBIJESNE
Iako je prvobitan cilj pohoda postignut, bilo je očigledno da je protivnik ostao neporažen. Nobilior je zato poveo vojsku ka Numanciji putem koji je jednim dijelom prolazio kroz gustu i nepreglednu šumu. Tu je Kar postavio zasjedu, predvodeći savezničku vojsku Segedije i Numancije koja je brojala više od 20.000 ratnika. Rimljani su bili potpuno zatečeni.
U žestokom okršaju poginulo je 6.000 legionara. Disciplinovani rimski vojnici ipak su uspjeli da se probiju izvan šume gdje su pružili snažan otpor, ublažiši tako potpuni poraz. Brojno nadmoćnija rimska konjica zaustavila je i odbacila Keltibere.
U konjičkom okršaju poginuo je hrabri vojskovođa Kar. Njegova smrt i dolazak noći okončali su bitku. „Ova nesreća desila se na dan kada Rimljani proslavljaju praznik boga Vulkana (23. avgust)," precizno je zabilježio Apijan i nastavio: „Od tada nijedan (rimski) vojskovođa nije počinjao bitku tog dana, osim ako je na to bio primoran".
Rimljani su dan u kojem se dogodila nekakva velika nesreća ili neočekivani vojni poraz zvali dies ater – crni dan. Danas se ovaj izraz u engleskom i francuskom jeziku koristi za nesreću ili katastrofu (engl. disaster, franc. désastre).
Poraz nije pokolebao upornog rimskog konzula. Tri dana nakon bitke podigao je veliki utvrđeni logor u koji su ubrzo pristigla pojačanja – deset bojnih afričkih slonova i 300 konjanika koje je poslao Masinisa, kralj Numidije i saveznik Rima. Posebno ohrabren dolaskom slonova, Nobilior je odlučio da bez oklijevanja napadne Numanciju.
S pravom je očekivao da će ove zastrašujeće životinje pojavom izazvati pometnju u redovima protivnika. Numantinci su u međuvremenu izabrali nove vojskovođe, Amba i Leuka, koji su postrojili ratnike na padini ispred gradskih zidina.
Nobilior je slonove postavio iza legija i tako ih sakrio od pogleda neprijatelja. Pošto je bitka ravnopravnih protivnika trajala neko vrijeme, u pogodnom trenutku rimski legionari razmakli su redove i propustili slonove naprijed.
Ratno lukavstvo rimskog konzula u potpunosti je uspjelo. Apijan je zapisao: „Keltiberi i njihovi konji, koji nikada prije toga nisu vidjeli slonove, bili su kao munjom pogođeni i u velikom strahu pobjegli su prema gradu". Izgledalo je da su hrabrost i sreća potpuno napustili branioce, te da je bilo samo pitanje vremena kada će rimski legionari nahrupiti kroz gradske kapije.
Tada se iznenada desio neobičan događaj koji je preokrenuo tok bitke. Slon koji se najviše približio zidinama bio je pogođen velikim kamenom u glavu. Životinja se, gotovo poludjela od bola, okrenula i počela da gazi kroz redove nastupajućih rimskih legionara.
Uznemireni trubljenjem svoga sadruga i ostali slonovi krenuli su u bijeg pobjesnjelo gazeći i bacajući u vazduh sve pred sobom. „Tako je to uvijek sa slonovima kada se razjare," rezignirano je zaključio Apijan: „Kada su takvi svuda vide protivnika; zato neki misle da su oni svakome neprijatelji zbog svoje prevrtljivosti". Videvši rasulo u rimskoj vojsci, Numantinci su jurnuli iz grada. U gonjenju su ubili tri slona i više od 4.000 legionara. Bitka se tako, potpuno neočekivano, završila novim rimskim porazom.
DO OLTARA MIRA
Nobilior se nije odmah povukao iz okoline Numancije. Nastavio je da napada okolna mjesta koja su pružala pomoć pobunjenom gradu, ali sa malo uspjeha. U jednom od okršaja poginuo je i rimski zapovjednik konjice, izvesni Biesije.
Uspjeh Numantinaca naveo je neka keltiberska plemena, nevoljne saveznike Rima, da priđu pobunjenicima. Legionari su zbog toga dočekali oštru ibersku zimu potpuno izolovani.
Mnogi su stradali, što od ruke neprijatelja dok su prikupljali ogrijev i namirnice van logora, što od hladnoće i nestašica u samom logoru. Tako se neslavno završio pohod Kvinta Fulvija Nobiliora na pobunjene Keltibere.
Ovo je bio prvi u nizu neuspješnih pokušaja rimske Republike da pokori hrabre stanovnike Numancije. Punih dvadeset godina trajao je rat moćnog Rima i malog grada u vrletima Iberijskih planina. Apijan je zabilježio: „Već umoran od ovog Numantinskog rata, koji je bio težak i razvukao se preko svakog očekivanja, rimski narod izabrao je Publija Kornelija Scipiona Emilijana, osvajača Kartagine, vjerujući da je on jedini čovjek koji može da pokori Numantince". Tako je i bilo. Numancija se predala u ljeto 133. godine prije. n. e. poslije opsade kakva do tada nije bila zabilježena u vojnoj istoriji.
Scipion Emilijan podigao je oko cijelog grada osam logora i utvrđenja koje je povezao rovovima i palisadom dugačkom gotovo devet kilometara, potpuno onemogućivši prilaz Numanciji. Stanovnici grada, izmoreni glađu i stalnim rimskim napadima, bili su „zahvaćeni najstrašnijim bijesom, odlučni da sebi oduzmu živote, uništavajući i svoje najbliže i svoje domove, oružjem, otrovom i požarima koje su podmetali svuda.
"Tek kada su svu čovjeku svojstvenu hrabrost istrošili (malobrojni) odlučiše da se predaju," zapisao je, ne bez divljenja, rimski istoričar Flor. Scipion je zatražio da predaju cjelokupno oružje na dogovorenom mjestu. Numantinci su za to zaražili još jedan dan, što im je odobreno. Mnogi su tog dana, skrhani očajem, digli ruku na sebe radije nego da dožive predaju grada. Nakon svega, Numancija je do temelja razrušena.
Pad Numancije nije označio kraj borbe Keltibera protiv rimske prevlasti. Okršaji su vođeni dugi niz godina nakon toga. Rimski istoričar Tit Livije ponudio je sledeće obrazloženje:
„Hispanija je, po prirodi zemljišta i karakteru svojih stanovnika, bila najbolje prilagođena od svih mjesta na svijetu za ozbiljno nanošenje gubitaka i neprestano obnavljanje neprijateljstava. To su razlozi zašto je Hispanija, iako je bila prva kopnena provincija u koju su Rimljani ušli, takođe bila i poslednja koju su osvojili; istrajavajući sve do našeg vremena, kada je napokon bila pokorena pod vođstvom i dobrom srećom Avgusta Cezara".
SNIMAK IZ VAZDUHA ARHEOLOŠKIH OSTATAKA
Tako je tek prvi rimski car 19. godine prije n. e. s neskrivenim ponosom mogao da kaže da je poslije dva vijeka ratova pokorio cijelo Iberijsko poluostrvo i prisajedinio ga Carstvu. Oktavijan Avgust je na čelu Senata u čast mira, koji je konačno zavladao rimskim svijetom, 13. godine prije n. e. osveštao veličanstveni spomenik – Oltar mira (lat. Ara Pacis) koji i danas svjedoči o nevjerovatnoj upornosti Rimljana da nametnu svoje viđenje „mira" svima koji su pokušali da im se suprotstave.
ZIMSKE VRUĆINE
Kalendar koji su ustanovili stari Rimljani i danas je, gotovo neizmijenjen, u svakodnevnoj upotrebi. Njihov najstariji kalendar imao je samo deset mjeseci. Mart (lat. Martius), prvi mjesec u godini, nosio je ime boga Marsa. Za drugi mjesec, april (lat. Aprilis) nije sigurno utvrđeno poreklo imena. Dok jedni smatraju da je ovaj mjesec dobio ime prema boginji Afroditi, odnosno Veneri, drugi vjeruju da naziv potiče od latinske riječi aperio u značenju otvoriti, jer se tokom ovog mjeseca priroda budi, odnosno otvara.
Porijeklo naziva za treći i četvrti mjesec takođe nije sa sigurnošću utvrđeno. Maj je najvjerovatnije dobio ime prema Maji, boginji rasta i plodnosti, dok je jun nosio ime boginje Junone, zaštitnice braka i Jupiterove supruge. Pjesnik Ovidije nudi nešto drugačije objašnjenje. Po njemu maj je dobio ime prema precima, starima, (lat. maiores) dok je nasuprot njemu jun bio posvećen mladima (lat. iuniores).
Peti i šesti mjesec nosili su imena prema rednim brojevima: kvintilis (lat. Quintilis), peti i sekstilis (lat. Sextilis), šesti mjesec. Potom su ih slijedili septembar (lat. September), odnosno sedmi, oktobar (lat. October), osmi, i novembar (lat.November), kao deveti mjesec.
Godina se završavala u decembru (lat. December). Naš dvanaesti mjesec nosi tako pomalo neuobičajeno ime – deseti. Ova godina imala je samo 304 dana, što je Rimljanima moralo stvarati velike probleme.
Kao potvrdu za ovu pretpostavku Makrobije je u svom djelu „Saturnalije" zapisao i sledeće:
„Povremeno se dešavalo da ciča zima zapadne u ljetnje mjesece i suprotno tome, velike vrućine zavladaju u zimskim mjesecima. Kada se tako nešto dogodilo, bilo je dozvoljeno da se pridoda određeni broj dana, a da se ne pominje ime mjeseca, tako da se doba godine prilagodi pojavama na nebu koje su bile odgovarajuće za tekući mjesec."
Zbog nepraktičnosti ovakvog kalendara pojedini naučnici smatraju da je rimska godina uvijek imala dvanaest mjeseci. Istorijski izvori pripisuju legendarnom osnivaču Rima, Romulu i njegovom nasledniku Numi Pompiliju, stvaranje takvog kalendara. Prema predanju oni su dodali još dva mjeseca – januar (lat. Ianuarius) i februar (lat. Februarius).
Januar je bio posvećen bogu sa dva lica Janusu, božanstvu početka i promjene, dok se porijeklo imena februara vezuje za kult pročišćenja (lat. Februatio). Čini se da su ova dva mjeseca prvobitno pridodata na kraj godine, ali su kasnije pomjerena na njen početak, prenosi "Zabavnik".
(MONDO)