Nakon godinu dana rada od kuće i bezbroj virtuelnih konferencija naš mozak je pod ozbiljnim stresom
VIše od godinu dana je prošlo od početka COVID-19 pandemije, što za veliki broj zaposlenih znači kontinuirani rad od kuće. U prevodu, ovo znači veliki deo dana ispred ekrana, često sa Zoom i Skype konferencijama. Ne treba ići dalje od činjenice da je broj zaposlenih u kompaniji Zoom porastao za skoro 500%.
Pitanje koje su postavili istraživači Stanford univerziteta je:
Koliko novi rad od kuće utiče na naš mozak?
Da bi otkrili odgovor na ovo pitanje, sprovedena je ozbiljna analiza koja objašnjava četiri različita slučaja "zamora mozga".
Bori se ili bježi, urođeni instinkt
Ovaj urođeni instinkt ima svaki čovjek i on nam je u davna vremena pomagao da izvučemo živu glavu iz opasnih situacija. Ovaj instinkt koji pokreće fiziološke i mentalne promjene kod čovjeka, primijećen je kod učesnika Zoom sastanaka, često i od samog jutra. Problem je mreža lica koji gledaju u vas tokom sastanka, koje mozak nesvjesno percipira kao konfrontaciju u malom prostoru. Sličan primjer je lift. U uskom prostoru većina saputnika gleda u pod i izbjegava direktne poglede i konfrontaciju. U Zoom konferencijama imate utisak da svi učesnici gledaju u vas, dok oni gledaju u kameru, što kod vas može pokrenuti pomenuti instinkt.
Ako napomenemo da Bori se ili bježi instinkt pokreće adrenalinske žlijezde i reakcije kao što su proširene zenice, ubrzan rad srca, znojavi dlanovi, bljedilo ili rumenilo lica i nekontrolisano trešenje, jasno je da ne želite da vam se ovako nešto desi tokom Zoom konferencije, čak ni u blažoj meri.
Neverbalni internet gestovi
Jedan bitan dio ljudske komunikacije su neverbalni gestovi, koje mi često koristimo nesvjesno. Socijalizacija u virtuelnom prostoru i virtuelni neverbalni znaci komunikacije nisu nam prirodni, pa nam je ponekad teško da ih razaznamo. Pored toga, taj osjećaj daljine kada gledate nekoga u virtuelnom prostoru kod nas izaziva nesvjesne reakcije poput glasnijeg govora i izraženije gestikulacije nego što bismo to radili uživo.
Ogledalo i samo-evaluacija
Zamislite da gdje god da idete, stalno imate asistenta koji vas prati i imitira sve što vi radite. Kako biste se osjećali? Zoom upravo to i radi. Jedna od kućica u koju gledate kada ste na konferenciji ste vi. To je nesvjesno, kao i reakcija da se pogledate kada prođete pored izloga. Na ovo ne treba gledati kao na nascisoidnost, i nešto neuobičajeno, svi to radimo.
Loša strana stalnog gledanja sebe i procjenivanja izgleda, gestova i postupaka može da izazove stres, a prema riječima naučnika, ovo je izraženije kod žena nego kod muškaraca. Profesor Džeremi Bailenson sa Stanford univerziteta je pomenuo zaključke odvojenog istraživanja koji navode da dugi periodi samo-evaluacije kod žena mogu da izazovu depresiju.
Zaključani u kutiji
Zoom opterećenje stvara pritisak i osjećaj skučenosti koji ljudima nije prirodan i koji im ne prija. Ova ograničenja često imaju za posljedicu ograničene mentalne sposobnosti. Stalno sjedenje u mjestu tako da ne izađemo iz kadra utiče na to da mozak percipira prostor drugačije nego kada se krećemo i pomeramo.
Znate izraz "razmišljati drugačije", on u originalu glasi "Think outside the box", odnosno "Razmišljaj van kutije". E pa zum sastanci upravo prave kutiju oko nas, ograničavajući nam mentalne sposobnosti. Dobro je poznato da ljudi koji se šetaju, čak i unutra, češće dobijaju kreativne ideje, od onih koji sjede. Zbog toga nas, navodi ApaOpen.org, ovakve konferencije bukvalno onemogućavaju da razmišljamo drugačije/van kutije.
I šta sad?
Pandemija je tu, i neće otići skoro, kao ni Zoom konferencije. Šta možemo da uradimo kako bi naš mozak bio manje pod stresom? Profesor Bailenson kaže da je najbolje da u video konferencijama isključimo kvadratić sa našom kamerom, kako bismo skinuli dio opterećenja sa pleća. Korišćenje eksterne web kamere ili telefonskih razgovora umjesto video poziva može takođe pomoći, bar da možete da razmišljate van Zoom kutije.