U drugoj polovini osamdesetih bio je najplaćeniji igrač crno-bijelih, a na terenu je znojem natopio svaki dinar i dao veliki doprinos osvajanju tri titule. Pročitajte priču Admira Smajića o sjajnoj karijeri u rubrici Nebojše Petrovića "Mojih Top 11".
(autor: Neša Petrović)
Sale je odigrao najviše Derbija, Moca najviše utakmica, Hasanagić postigao najviše golova… ali ima jedan igrač kome brojke nikada nisu bile prioritet, a ostavio je sličan trag u srcima navijača Partizana.
"Kad god je bilo teško, ajde Smajo… to sam čuo od Ljube Radanovića, Rojevića, Ješića… ’ajmo Smajo, danas mora, danas je bitno…’. Kad su male utakmice, može bilo ko… kad dođu ove velike ‘ajde Smajo’. I ja se nisam povlačio. Uvijek sam bio najbolji na terenu".
Stara dobra vremena. Fudbal se igrao iz strasti i za dušu navijača.
"U Partizan i Zvezdu se dolazilo radi slave i afirmacije, ne radi novca. Uvijek sam se vodio devizom - da bi nešto dobio, prvo moraš da daš. Sada klinci uglavnom razmišljaju o tome šta će da uzmu, ne zanima ih čime su doprinijeli i da li su sve to zaslužili. Ja sam ponosan na svoju karijeru, ali sam još ponosniji na svoje tri kćerke koje sam izveo na pravi put. Ponosan sam zbog njihovog načina razmišljanja, ophođenja, ponašanja. Najstarija radi advokatski ispit, doktorira sportsko pravo. To su stvari koje jednog čovjeka čine srećnim i privilegovanim. Ima nešto važnije od fudbala".
Dobrodošli u ’Mojih TOP 11’ sa Admirom Smajićem, jedinim fudbalerom u istoriji Partizana kome je Duško Radović posvetio poemu i učinio ga besmrtnim.
PARTIZAN (1979 – 1988)
Kandidati iz Partizana:
Golmani: Radmilo Ivančević, Rade Zalad, Ranko Stojić, Fahrudin Omerović, Darko Belojević, Branislav Đukanović
Odbrana: Borislav Đurović, Nikica Klinčarski, Rešad Kunovac, Sead Mašić, Miodrag Radović, Nenad Stojković, Dragi Kaličanin, Ljuba Radanović, Slobodan Rojević, Vlada Vermezović, Miodrag Bajović, Vlado Čapljić, Bajro Župić, Aleksandar Đorđević, Srećko Katanec, Darko Milanič, Đija, Borče Sredojević
Vezni red: Jusuf Hatunić, Miodrag Ješić, Slobodan Pavković, Dževad Prekazi, Aleksandar Trifunović, Moca Vukotić, Zvonko Živković, Zoran Dimitrijević, Kujtim Šalja, Goran Stevanović, Jovica Kolb, Goran Bogdanović, Milinko Pantić, Isa Sadiju, Milorad Bajović
Napad: Miloš Đelmaš, Pavle Grubješić, Slobodan Santrač, Zvonko Varga, Ilija Zavišić, Dragan Mance, Slobodan Krčmarević, Milonja Đukić, Slađan Šćepović, Nebojša Vučićević, Milko Đurovski, Fadilj Vokri, Zoran Batrović, Vladislav Đukić, Liju, Predrag Mijatović
Ljubav između Smajića i Partizana počinje davne 1979. godine.
"Igrao sam u Radniku iz Bijeljine i našao sam se odjednom u situaciji da biram gdje ću nastaviti karijeri. Stizale su ponude Dinama, Sarajeva, Želje… ali ja sam od malih nogu veliki Partizanovac i nisam imao nikakvu dilemu. Moja familija je oduvijek bila jugoslavenski orijentisana, deda mi je bio nosilac Partizanske spomenice i svi smo od rođenja odgajani u duhu bratstva i jedinstva. Odabrao sam Partizan, poklonio mu najljepši period svog života i proveo predivnih devet godina u Humskoj. Borio sam se uvijek do posljednjeg atoma snage, nekad je to bilo dovoljno za pobjedu, nekad ne… bože moj, porazi su takođe sastavni dio sporta. Ali ne postoji navijač crno-bijelih koji može da kaže da je Admir Smajić u bilo kom trenutku bilo koje utakmice štedio sebe i igrao ispod svojih mogućnosti. To je činjenica koja me čini ponosnim i daje mi za pravo da sebe smatram jednim od najborbenijih igrača u istoriji Partizana“.
Peđa Mijatović je u ovoj istoj rubrici rekao da ne postoji igrač na svijetu koji se ne sjeća svakog detalja svoje debitantske utakmice u seniorskom timu.
"Meni je prvi nastup za Partizan bio revijalnog karaktera, igrali smo protiv reprezentacije Bugarske na stadionu JNA. Sjećam se svega, imao sam nepunih 17 godina i to je bio moj prvi dolazak u glavni grad Jugoslavije. Odigrao sam solidno, Mića Duvančić je ubrzo otišao sa klupe i ustupio mjesto Tomi Kaloperoviću. Partizan je poslije one dvije titule osvojene sredinom sedamdesetih zapao u veliku krizu. Svi su pričali o golu Bjekovića u Ljubljani u 90 i nekom minutu… Zvezdaši u šali kažu da se ta utakmica igra još uvijek, da nikada nije ni završena. Uglavnom, titula je uzeta, dvije sezone kasnije još jedna i ja stižem u trenutku kada je ekipa već bila pod teretom godina… Moca, Santrač, Ivanča, Aca Trifunović, Kunovac, Kozić… spremala se smjena generacija… već se pričalo o dolasku Mancea, prekomandi Čave Dimitrijevića iz juniorskog tima… bilo je tu i mlađih poput Varge i Živkovića… Fino sam se uklopio i vrlo brzo dobio šansu".
Posle nezvanične protiv Bugara, usledila je i prva zvanična utakmica u dresu Partizana…
"… i nije prošla kako sam želeo. Igrali smo na Poljudu, ja sam ušao u finišu meča, a Hajduk je slavio sa 4:0. Bio sam još uvek dete, na kraju drugog razreda srednje škole i nisam imao pravo da potpišem profesionalni ugovor. Uprkos porazu, mnogi detalji sa utakmice u Splitu ostali su mi zauvek u sećanju i prate me kroz ceo život. Sećam se svoje ushićenosti uoči meča, obukao sam dres Partizana i stajao pola sata ispred ogledala. Za mene je to bilo ispunjenje dečačkih snova. Zbog fudbala sam napustio školu i tek naknadno završio dva razreda srednjeg obrazovanja. Za razliku od Hajduka, Dinamo je bio moja redovna mušterija. Svi su znali, kad dođu Modri, to Smaja rešava".
A ostali…
"Sloboda je bila nezgodan rival, ali samo u Tuzli. U Beogradu nikada nismo imali problema, a kako odemo u Tušanj to je potpuno druga ekipa. Imali su te takozvane domaćinske igrače koji su se pred svojom publikom pretvarali u zveri. Sarajevo je takođe bilo tvrda ekipa, uvek sastavljena od kvalitetnih fudbalera, često i skupljih od igrača koji su branili boje klubova Velike četvorke. Željezničar je imao drugačiji stil, voljeli su da se nadigravaju i zato su mi izuzetno odgovarali kao protivnici. Znate kako, bilo je daleko lakše igrati za Velež, Čelik, Vardar, Radnički… jer niste primorani da svakog vikenda idete na pobjedu. Ja sam devet godina karijere bio pod stalnim pritiskom rezultata i svjestan činjenice da će eventualni kiks izazvati lavinu kritika. Teško je u takvim okolnostima igrati konstantno na visokom nivou".
Tri šampionske titule u vrijeme kada su Zvezda, Dinamo i Hajduk gospodarili jugoslovenskim fudbalom imaju veću težinu od većine onih koje su osvojene poslije raspada Titove države.
"Mi smo rasli i razvijali se u doba kada je naša liga bila jedna od najjačih u Evropi. Naša pripadnost klubu zasnivala se na maksimi za Partizan se ne navija, Partizan se voli. I to nije nikakva floskula, to je zaista tako. Vjerujte mi, čovjek mora da doživi bar jednu utakmicu u crno-bijelom dresu da bi znao o čemu govorim. Ja sam jedan od retkih igrača u istoriji Partizana koji se može pohvaliti sa tri šampionska slavlja. Osvajač sam olimpijske medalje, zaslužni sportista SFRJ, dobitnik Novembarske nagrade grada Beograda… ali ništa mi nije draže od činjenice da je moj doprinos u pohodu na sve tri titule bio enorman. Kako da zaboravim antologijsku utakmicu protiv Dinama, direktan duel za prvo mjesto poslije iscrpljujuće trke prsa u prsa tokom cijelog prvenstva. Oni na vrhuncu moći… brane titulu, Ćiro na klupi, strašna ekipa… Mlinarić, Kranjčar, Zajec, Cerin, Bora Cvetković… Mi sedam dana u karantinu na Avali, odveo nas Miloš Milutinović da nas skloni od javnosti".
Nije to bio ovaj savremeni karantin…
"… lako je danas sa telefonima i lap-topovima. Mi smo bili zatvoreni u četiri zida. Pri tom, saznajemo da se utakmica ne igra na JNA, nego na Marakani. Bilo je 107.000 ljudi, od toga 106.990 navijača Partizana i desetak Dinamovih. Meč odluke, ko pobijedi uzima titulu. Evo, sada sam se naježio. Završava se prvo poluvrijeme, 2:0 za Dinamo. Muk. U glavama masakr, haos… to je strašno. Miloš ulazi u svlačionicu i kaže vratite se na teren i radite šta hoćete, ne interesuje me. Mi u onim katakombama na Zvezdinom stadionu, ne znamo šta nas je snašlo. Kreće drugo poluvrijeme, smanjujemo na 2:1 i pred kraj Mance na moj centaršut postiže gol na drugoj stativi za 2:2… na tribinama ludnica. Ne bih da zvučim neskromno, ali sam to drugo poluvrijeme odigrao briljantno. Proradio je inat i ništa nije moglo da me zaustavi. Navijači su me poslije utakmice nosili na ramenima do stadiona Partizana. Miloš je pred svim igračima rekao ’Admir je taj koji nam je donio titulu’".
Lovor iz ’83 zauzima posebno mjesto u srcima navijača Partizana, tim pre što su naredne dvije titule ostale u sjenci administrativnih zavrzlama i sentenci Suda udruženog rada.
"Sramota šta je Šajber uradio. Niko me ne može ubijediti da su u pitanju bili samo sportski razlozi, ali da ne otvaramo Pandorinu kutiju. Mi smo u to vrijeme imali fenomenalnu ekipu, jednu od najjačih u Evropi. Na čelo kluba je došao Žarko Zečević, čovjek sa vizijom i idejom. Osoba koja je udarila temelje savremenog Partizana. Doveo je Vokrija, Milka Đurovskog, Čapljića, Kataneca… on je lično izmislio Kataneca, koji u Dinamu ništa nije igrao. Mi sa Bjekovićem na klupi osvajamo dvije titule i nikada neću prežaliti što nije osvojena i treća. Odgovorno tvrdim da su u sezoni 1987/88 neke stvari unutar kluba učinjene namerno da Partizan ne prođe prvi kroz cilj. Dovedeni su svjesno neki ljudi koji nisu bili sposobni da se bore za najveće domete. To je u fudbalu česta pojava, kao što imate igrače koji ne znaju da rade sa velikim trenerima, tako imate i trenere koji nisu kadri da sarađuju sa velikim igračima. Ne bih o imenima, svi znaju o kome pričam. Za Zečevića garantujem da je svim srcem želio da se osvoji i treća titula".
U dvije šampionske sezone, Smajić je pet puta strijelac za Partizan. Protiv Slobode je sa Đukićem i Manceom tvorac ubjedljive pobjede od 3:0 na startu šampionata 1985/86, a protiv Dinama iz Vinkovaca postiže gol u remiju 2:2. Godinu dana kasnije, trese mreže Čelika, Crvene zvezde i Prištine. Kada ga pitate za najdraži gol, bira onaj koji iz birokratskih razloga nikada nije priznat u analima jugoslovenskog fudbala.
"Taj protiv Želje u posljednjem kolu koje je Šajber poništio i naredio odigravanje novih utakmica. Zvezda je na Koševu već vodila sa 4:0 i da nisam dao gol, titula bi završila na Marakani. Ja nisam bio tip igrača koji je često ulazio u šanse, ali se dešavalo da tokom prvenstva namjestim preko 20 golova. Meni je bilo draže da se Mance upiše u strijelce… isto tako Vokri, Đelmaš… nego ja da ga dam. Ja sam imao neke druge obaveze u igri. Ostavljao sam srce na terenu, zatvarao bekove i centarhalfove, vraćao se nazad… ponekad nemate ni snage da uđete u protivnički šesnaesterac, jer ste morali da pozavršavate mnoge stvari pozadi da bi sve bilo kako treba. Da pojasnim nešto mlađim generacijama… mi smo kod pojedinih trenera bili toliko fizički iscrpljeni na treninzima da smo molili boga da počne utakmica kako bismo se odmorili. Baš te sezone kada nije osvojena titula, ekipa je bila totalno uništena. Ne sjećam se više ni koji smo završili… drugi, treći… potpuno svejedno, ako nisi prvi. Bar sam ja tako razmišljao tokom karijere".
"Admir je fini, ponos prvaka, pametne glave, driblinga laka, što dobro uči i vredno šljaka — vole ga svaka, i sestra i baka, ne samo one iz Teočaka", stihovi su pjesme Duška Radovića o Admiru Smajiću
Prestiž sa Crvenom zvezdom je često bio važniji i od same titule…
"Ljudi stalno pričaju o derbiju Reala i Barselone, ali oni ne žive u istom gradu… ne sreću se svaki dan na ulici. Rivalitet Zvezde i Partizana je nešto specifično… nema čak sličnosti ni sa onim milanskim derbijem, jer su Inter i Milan imali oscilacije tokom svoje istorije. Zvezda i Partizan nisu… svake sezone se bore za vrh i njohov međusobni duel je više od igre. Sjećam se kako je bilo u moje vrijeme, ako izgubimo od Zvezde, narednih sedam dana je pakao. Nema izlaska u grad, ali ne zato što se plašimo, nego nas je sramota. Srećom, nisam imao loš skor protiv vječitog rivala i često sam se radovao pobjedi. Ljudi koji nisu doživjeli beogradski derbi na bilo koji način, ne mogu da shvate šta to znači kada izađete na teren, a 100.000 gledalaca grmi sa tribina. Tu nema izbora, daj samo da se dobije ta utakmice, pa poslije šta bude, biće".
Ne postoji Derbi koji je izazvao više euforije i različitih emocija od susreta Zvezde i Partizana u 10. kolu jugoslovenskog prvenstva u sezoni 1986/87.
"Utakmici je prethodio onaj spektakularni prelazni rok kada je Milko u Partizan, a Piksi u Crvenu zvezdu. Doveli smo i Fadilja Vokrija, Srećka Kataneca… svi su nas od starta proglasili za glavne favorite u borbi za titulu i imali smo veliki pritisak na početku sezone. Krenulo je katastrofalno… kod kuće remi sa Budućnošću i poraz od Dinama… na strani poraz od Željezničara… remi u Prištini… Dolazi Derbi sa Zvezdom i nama je biti il’ ne biti. Znali smo da je to utakmica koja će definitvno prelomiti sezonu. Ili smo gore, ili dole. Tu je Nenad Bjeković odigrao ključnu ulogu. Njemu je dvije godine rada sa Milošem Milutinovićem mnogo pomoglo u sticanju iskustva. Bio je strog, sli je u isto vreme imao osjećaj da igračima dopusti slobodu i da ih stavi u poziciju da iskažu sav svoj potencijal. Često se dešavalo da nam dozvoli da mi donesemo odluku oko nekog bitnog detalja u pripremi utakmice".
Partizan je u grotlu JNA nanio Zvezdi izuzetno bolan poraz, a sebi otvorio put ka još jednoj tituli šampiona Jugoslavije.
"Pazite, to je bilo tek deseto kolo, ali smo znali da nas poslije tog trijumfa niko više ne može zaustaviti. Ja sam postigao vodeći gol i vjerujte mi da i dan danas pamtim svaki detalj te akcije. Sjećam se načina na koji je lopta došla do mene, busena trave koji mi se ispriječio ka golu Stojanovića… sjećam se Žareta Đurovića koji kreće u klizeći start… znao sam sve o njemu… da je borben, da će se zaletjeti… imao sam u glavi dribling koji ću uraditi… evo, sad mi je pred očima slika kada sam zamanuo da šutnem… vidim da je Dika krenuo da zatvori Đelmaša i Milka… nije bilo dileme, lijeva spoljna, uz prvu stativu, tu povratka nema… to su neke stvari koje je riječima teško opisati. Kada je lopta ušla u mrežu, činilo mi se da mogu da poletim. Tada nije bila praksa da igrači trče ka tribini, ali mene ništa nije spriječilo da odletim na jug i da se prepustim euforiji naših najvatrenijih navijača. Ljuba Radanović je došao iz vojske i prvi je uletio u svlačionicu, počeo da plače, da nas grli… Bjeković je sijao od sreće, nikada ga u životu nisam vidio tako veselog. Šoškić takođe… znali smo da se te večeri desilo nešto zaista krupno… da smo slomili prvenstvo i da nam niko ništa ne može na putu ka tituli".
Zvezdu je još više zabolio drugi gol na toj utakmici… u režiji doskorašnjeg ljubimca severa, Milka Đurovskog.
"Milko je stigao u Partizan kao osmo svjetsko čudo… znate kako, doveden je najpopularniji fudbaler Crvene zvezde i sve je moralo da bude podređeno njemu. Odmah su mu otvorili kafić, kupili stan… On i ja smo u startu ušli u neki problem. Partizan je uvijek imao špiceve koji su se kretali, otvarali akcije, tražili loptu u prostor… takvi su bili Mance, Varga, Živković… Milko nije bio takav tip igrača. Čitava vezna linija je bila primorana da se prilagođava njegovom stilu igre. Ja nisam volio napadače koji žele loptu u noge. Na svu sreću, brzo smo to riješili i nastavili dalje. Mene je isključivo interesovalo da Partizan dobije utakmicu, sve drugo je bilo nebitno. Milko nije dozvoljavao trenerima da ga koriguju, s tim što je ponekad bio u pravu. Recimo te 1988. godine, kada je Jusufi sjedio na klupi i kada smo zaista imali tim za vrhunske domete. Milko je tada otišao u vojsku… u svakom slučaju, mnogo dobar igrač".
I poslije toliko godina, Smajiću i dalje zaiskre oči kada se pomene Partizan i period proveden u crno-bijelom dresu.
"Ljudi su nas voljeli, bilo je mnogo emocija. Čak su i Zvezdini navijači imali poštovanja prema nama… bilo je tu skandiranja i provokacija, ali nikada psovki i vulgarnih povika. Ja sam se družio sa Milanom Jankovićem, bili smo izuzetni prijatelji… izlazio sam u iste kafiće sa košarkašima Crvene zvezde… nije bilo nikakvih problema. Zato je ta beogradska sredina uvijek bila Jugoslavija u malom. I zbog toga sam ja volio taj Partizan. Kod nas je bilo mjesta za jednog Vokrija iz Prištine, jednog Čapljića iz Sarajeva, Omerovića iz Tuzle, Kataneca iz Slovenije, Bajovića i Radanovića iz Crne Gore… bilo nas je iz svih krajeva zemlje i zbog toga je taj Partizan imao dušu. Vjerujte mi, nikada nisam vodio računa o tome ko je koje vjere i odakle je došao. To u Partizanu nikada nije bilo bitno i zato sam ponosan na tih devet godina koliko sam proveo u Humskoj. I da nisam pružio onoliko koliko jesam, opet bih bio ponosan".
Još malo o strasti i novcu. Jedna naslovna strana čuvenog Tempa otkriva da je Smajić sredinom osamdesetih bio ubjedljivo najplaćeniji fudbaler Partizana ("Koilko zarađuju fudbaleri Partizana i Crvene zvezde? Smajić 755 miliona, Piksi 855 miliona!")
"Nikada u životu nisam imao menadžera. Moje igre su bili jedini argument prilikom pregovora sa klupskim rukovodiocima. Nisam bio sklon povredama, sudije su me rijetko opominjale… za celu svoju karijeru, dobio sam samo jedan crveni karton. Držao sam kontinuitet, nije bilo oscilacija i dešavalo se da od 34 utakmice tokom sezone odigram 31 ili 32. To je dosta uticalo na zaradu, jer smo premije dobijali na osnovu broja odigranih mečeva. Da, tačno je… zarađivao sam relativno dobro za jugoslovenske prilike, ali nisam imao uslove kao što su imali Đurovski, Čapljić, Katanec… Smatrali su me djetetom Partizana, vodili su računa o meni, bili su korektni… žao mi je samo što nisu stali uz mene kada sam zasluživao da budem standardni reprezentativac Jugoslavije".
Smaja pripada kategoriji fudbalskih vitezova koji ljubav prema svom klubu ne mjere količinom mržnje prema onom suparničkom.
"Meni je izuzetno drago što je Crvena zvezda osvojila Kup šampiona, prije svega iz razloga što veoma cijenim Dragana Džajića. On mi je jednom prilikom rekao da mu je najveća greška u karijeri što nije uspio da me dovede u Crvenu zvezdu. To mi je najbolji dokaz da sam bio veliki igrač. Otkriću vam još jednu tajnu, čitava priča o Zvezdi kao prvaku Evrope je krenula upravo od Admira Smajića. A znate kako? Ja sam 1990. godine igrao za Ksamaks u finalu Kupa Švajcarske protiv Grashopersa, Džaja me je zvao i zamolio da mu nabavim video-snimak utakmice. Pitao me je šta mislim o ekipi Otmara Hicfelda, ja sam rekao da su veoma opasni, da imaju par izvrsnih pojedinaca poput Bikela, Sutera, Eglija… i upozorio sam ga da će više problema imati u Beogradu nego u Cirihu. Tako je i bilo. Ne zanima me kako će neko protumačiti činjenicu da je ljubimac navijača Partizana pomogao Zvezdi u analizi protivnika na putu ka tituli prvaka Evrope. Priča je 100 odsto istinita i ako ne vjerujete, možete da provjerite sa Džajićem".
Za razliku od prvenstva gdje je gazila i osvajala titule, Smajićeva generacija nije imala sreće u takmičenjima gdje se igralo na jednu ili dve utakmice. U Kupu Jugoslavije su ispadali od Galenike, OFK Beograda, Slobode, Radničkog iz Kragujevca, Iskre iz Bugojna… a u Evropi od Videotona, Nanta, Menhengladbaha, Fljamurtarija…
„Jednostavno, tako se poklapalo… ne znam kako drugačije da objasnim. Protiv Dinama iz Berlina u Kupu šampiona izgubimo tamo 2:0, ali se vidjelo da smo bolja ekipa. U revanšu povedemo na vrijeme golom Prekazija, napadamo, šansa za šansom, ali lopta neće u mrežu. To je nevjerovatno… sjećam se i onog bijelog goluba koji je stajao na prečki… šta vrijedi. Protiv Videotona kao indijanci primimo četiri gola za pola sata… Na JNA opet sve krene kako treba, odemo na odmor sa 2:0 i u nastavku kao da je neko začarao mrežu mađarskog gola. Kada razmišljam iz ove perspektive, bili smo suviše mladi da se nosimo sa tim evropskim ekipama. Zato će dvomeč sa Kvins Park Rendžersom ostati svima nama u najljepšem sjećanju. Niko od 60.000 ljudi na tribinama nijednog trenutka nije sumnjao da ćemo nadoknaditi četiri gola zaostatka iz Londona. Nezaboravno, za sva vremena“.
TOP 11 – Ranko STOJIĆ (golman)
"Došao je u Beograd kao autsajder. Imao je ispred sebe Radeta Zalada i Radmila Ivančevića, ali se za nepunih godinu dana izborio za status prvog golmana Partizana. Nažalost, brzo je otišao u Dinamo i nismo imali priliku da duže igramo zajedno. Mislim i dan danas da je napravio grešku i da je morao da ostane u Beogradu. Bez dileme, najbolji golman sa kojim sam igrao tokom karijere. Jedino mi se nije dopalo kad je upisao Školu unutrašnjih poslova (smijeh). Pošto je Partizan bio policijski klub, pa smo se plašili da nas ne otkuca kad nešto zabrljamo (smijeh)".
TOP 11 – Mića RADOVIĆ (odbrana)
"Mnogi su ga potcjenjivali, a bio je odličan odbrambeni igrač. Izuzetan borac, nije se štedio, uvijek među najagilnijima na terenu. Ali i veliki tremaroš. Ako se bliži utakmica sa Tuceom, Šećerbegovićem, Mrkelom… to sa Mićom dva dana ne smije da se razgovara… trese se od treme. Međutim, kad počne meč, totalno druga osoba. Bez straha i do posljednjeg daha"
TOP 11 – Aca TRIFUNOVIĆ (vezni red)
"Pripadao je toj starijoj gardi, poslije je otišao u Italiju i nastavio karijeru u Askoliju. Zvali smo ga Msje, jer su ga krasili gospodski maniri. Na terenu je znao da eksplodira i kad ase to desi, spasavaj se ko može. Onako nervozan i van sebe od bijesa, počeo bi da melje i brblja, da ga ništa živo nismo razumjeli… lijevo, desno, napred, nazad… niko živi nije znao šta traži od nas (SMIJEH). Pokojni Čava je umio najviše da ga iznervira. I onda kad krene… ‘lijevo, desno, napred, nazad…’, niko živi nije znao šta traži od nas (SMIJEH). Ali van terena, mnogo fin čovjek".
TOP 11 – Moca VUKOTIĆ (vezni red)
"Mene su zvali mali Moca i bio sam projektovan kao nasljednik velikog Moce Vukotića. Njega sam i zamijenio u svom debitantskom Derbiju, 7. novembra 1982. godine, na stadionu Zvezde kada je završeno 1:1. Moram nešto da objasnim… u to vrijeme je odjednom počelo da se igra sa tri klasična vezna i nekim polušpicevima… sistem igre je u cijelom svijetu pretrpio značajne izmjene i Mocina pozicija je polako počela da se gubi. Na svu sreću, imao sam čast i zadovoljstvo da par sezona odigramo u istoj ekipi i uvjerio sam se da je riječ o igraču vanserijske klase. Šteta što u karijeri nije postigao koliko je mogao i koliko je zaista vrijedio".
TOP 11 – Dragan MANCE (napad)
"Osoba koja… ne znam šta da kažem… bog mu je dao sve: ljepotu, dobrotu, gracioznost… agresivnost, brzinu, osjećaj za gol… Nevjerovatan igrač. Van terena, šmeker, drugarčina… Volio je da se kocka sa Milošem Milutinovićem, ja sam bio prisutan kada mu je na partiji remija skinuo zlatni lanac sa vrata. Išli smo za Niš i Miloš mu je po izlasku iz autobusa rekao ako ne vrati lanac, neće biti u timu protiv Radničkog. Naravno, Mance mu je vratio, ali se poslije našalio odučiću ja Čigru od kartanja. Sjećam se i te posljednje utakmice protiv Budućnosti… svratili smo do diskoteke Luv, ja sam imao stan kod hotela Slavija… rekao sam mu ’gdje ćeš sad, kasno je, ajmo kod mene’… nije poslušao… sutradan smo došli na trening, njega nije bilo. Znali smo da je u zategnutim odnosima sa Bjekovićem, ali nikada nije zakasnio na trening… bilo nam je svima čudno. Onda smo čuli… užas, ne mogu da pričam".
KSAMAKS (1988 – 1993)
Kandidati iz Ksamaksa:
Golmani: Žoel Korminbef, Rožer Laubli, Žan-Klod Milani, Marko Paskolo, Floran Delaj
Odbrana: Danijel Fasel, Hajnc Ludi, Režis Rotenbiler, Klod Rif, Seržo Ribeiro, Zdenek Urban, Roland Vidmer, Piter Lon, Siril Majard, Ronald Rotenbiler, Pjer Tevenaz, Alen Vernije, Kenet Vegner, Filip Kravero, Endi Egli, Valter Fernandez, Frensis Fruadevo, Hani Ramzi, Gverino Gotardi, Ibrahim Hasan, Stefan Anšo, Frank Negri
Vezni red: Mišel Dekastel, Didije Gižon, Hajnc Herman, Robert Lei-Ravelo, Patris Motijez, Karsten Nilsen, Filip Peret, Martin Jeciner, Rišard Tarasijevič, Ze Marija, Kristof Bonvan, Hoang-Dok Bui, Čarls Vitl
Napad: Frederik Šaso, Robert Luti, Beat Suter, Hanspeter Cviker, Hosam Hasan
Zaslužio je da naplati devet godina vjernosti Partizanu i obezbedi egzistenciju sebi i svojoj porodici.
"Ja sam poslije Univerzijade u Zagrebu 1987. godine dobio veoma primamljivu ponudu Fiorentine, ali mi Miljanić nije dozvolio da odem iz Jugoslavije jer je smatrao da zaslužujem bolju ekipu od ove iz Firence. U međuvremenu se dogodila teška povreda koja me je četiri mjeseca odvojila od terena. Uoči meča sa Sjevernom Irskom u Sarajevu pukao mi je članak u morao sam odmah u gips. Bio sam totalno iscrpljen, jer sam u tom periodu pored Partizana, nastupao za olimpijsku, mladu i A reprezentaciju Jugoslavije. Interesovao se i Askoli, na preporuku Ace Trifunovića, poslali su emisare u Beograd, a mene trener baš na toj utakmici ne stavi u ekipu. Prvi put poslije pet godina, bez ikakvog objašnjenja. To mi je bio jasan signal da se nešto dešava i da nekome nije u interesu da Smajić ode u Italiju".
Ni Švajcarska u to vrijeme nije bila nimalo loš izbor.
"Otputovao sam sa Partizanom u Pariz na neki turnir u organizaciji Pari Sen Žermena, pojavio se Žarko Zečević u hotelu i pitao me da li želim u Ksamaks. Ja mu kažem da me zvao Duško Bajević u AEK i da me zamolio da se strpim jer je predsjednik tih dana bio odsutan iz kluba. Žarko je odgovorio ma bolji ti je Ksamaks. Ispostavilo se da je bio u pravu, jer sam tog ljeta napravio najveći transfer u Jugoslaviji. Švajcarci su platili 1.200.000 maraka za moje papire, pravo iz Pariza sam otišao za Cirih i potpisao ugovor. Znam samo da je jedan čovjek iz Partizana došao tamo, uzeo sve pare i odnio za Beograd. Ksamaks je te sezone bio šampion Švajcarske, imali su izuzetno dobar tim sa Hajncom Hermanom, Suterom, Ze Marijom… klub je bio perfektno organizovan, finansijski stabilan… uostalom doveli su jednog Ulija Štilikea iz Real Madrida".
Legendarni Nijemac je u Ksamaksu završio igračku i počeo trenersku karijeru.
"Imao sam vrhunske stručnjake u Nojšatelu, Štilike je na klupi naslijedio Roja Hodžsona. Proveo sam fenomenalnih pet sezona u dresu Ksamaksa, bio sam ljubimac navijača, smatraju me i dan danas jednim od najboljih stranaca u istoriji švajcarskog fudbala. Ljudi su nevjerovatni, rijetko kada sam u restoranima mogao da se mašim za džep, da platim piće, ručak… prosto su me obožavali. Bilo je sjajnih utakmica… dva puta smo stizali do trećeg mjesta na kraju prvenstva… jednom čak nadomak titule, sa svega dva boda zaostatka u odnosu na Sion koji je prvi prošao kroz cilj".
TOP 11 – Hani RAMZI (odbrana)
"Legenda egipatskog fudbala, jedan od najboljih defanzivaca u istoriji svoje zemlje za koju je odigrao oko 120 utakmica. Van terena fin, tih i povučen. Iz Švajcarske je otišao u Njemačku i postao prvi Egipćanin koji je dobio priliku da nastupa u Bundesligi. Branio je boje Verdera i Kajzerslauterna".
TOP 11 – Andre EGLI (odbrana)
"Takođe štoper, bio je fenomenalan tandem sa Ramzijem. I on je legenda u svojoj zemlji, ima oko 80 nastupa za švajcarsku reprezentaciju. Sa Grashopersom je osvojio gomilu trofeja… četiri titule, četiri kupa… poslije Ksamaksa je otišao u Servet i ponovo postao šampion Švajcarske. Plijenio je pobjedničkim mentalitetom, imao je taj nevjerovatni voljni momenat koji je prenosio na cijelu ekipu. Možda i najveći profesionalac sa kojim sam igrao u karijeri. Bilo ih je puno, ali takvog nisam sreo. Uvijek sat i po ranije na treningu, priprema, zagrijavanje… kad se završi, ostaje još sat vremena, radi neke specifične vježbe. Nismo se nešto puno družili… na zapadu to nije kao kod nas na Balkanu… trening, utakmica i svako svojoj kući".
BAZEL (1993 – 1997)
Golmani: Tomas Gruter, Kristijan Rajnvald, Stefan Huber, Andreas Niderer, Ike Šorunmu
Odbrana: Olivije Bauer, Reto Baumgartner, Masimo Ćekaroni, Tomas Karer, Dirk Lelek, Andreas Štajner, Mario Ućela, Marko Valker, Ralf Štajngruber, Samir Tabaković, Jasin Duimi, Lars Olsen, Umar Konde, Jan Pulard, Ivan Rajman, Danijel Salvi, Dilaver Satilmis, Marko Šop, Vilmar Santos Barbosa
Vezni red: Orjan Berg, Murad Bunua, Paskvale DAmbrozio, Sedrik Jakob, Martin Jeciner, Adrijan Jencer, Kristijan Markoli, Mišel Rahmen, Pjer-Andre Šurman, Manfred Vagner, Matijas Valter, Frank Vitman, Mario Kantalupi, Sergej Derkač, Didije Gižon, Markus Lihtštajner, Andre Majer, Dominik Mozer, Asif Šarić, Bruno Suter, Hakan Jakin, Teodoros Diseris, Aleks Njarko, Gabrijel Okološi
Napad: Frederik Šaso, Gaetano Đalanca, Patrik Rahmen, Andre Sitek, Rudi Zbinden, Filip Hertig, Aksel Kruze, Vinćenco Palumbo, Rodžer Šrajber, Dario Zufi, Aleksandr Rej, Mart van Duren, Marijano Armentano, Aleksandar Frej, Mario Frik, Žan-Pjer La Plaka, David Orlando
Ako se pitate zašto se Smajiću nije odlazilo iz Švajcarske, obratite pažnju na imena igrača koji su u tom periodu osvajali trofej za najboljeg strijelca lige.
"Karl-Hajnc Rumenige sa Servetom, Ivan Zamorano sa Sent Galenom… Brazilci Soni Anderson i Đovani Elber… pa Šabani Nonda i Viorel Moldovan… liga je zaista bila jaka i uvijek si imao po tri-četiri kandidata za titulu. Ja sam najzad došao u situaciju da igram na poziciji gdje mogu najviše da pružim. U Partizanu su me šamarali sa lijevog beka na desno krilo, pa opet nazad i sve tako… a ja sam se u veznoj liniji najbolje osećao. Nije mi se išlo iz Švajcarske, ja sam tip čovjeka koji se veže za neku sredinu i nisam bio sklon promjenama klupskih boja. Vidite i sami, devet godina u Partizanu, pa pet u Ksamaksu i onda još pet u Bazelu. A daleko od toga da nisam imao druge opcije. Mene je Ćiro Blažević 1983. godine svim silama hteo da dovede u Dinamo… ali sam procijenio da je bolje da ostanem u Beogradu i produžio sam ugovor sa Partizanom"“
TOP 11 – Orjan BERG (vezni red)
"Njega ću na zadnjeg veznog, u tandemu sa Trifunovićem. A Moca ispred njih.
Ja sam za 14 godina u Švajcarskoj upoznao sve nacije svijeta i apsolvirao njihove navike, običaje, mentalitet… Norvežani su po prirodi vrlo hladni kada se drže jedan drugog… onako, vrlo egoistični… ali kad ih privoliš u svoje društvo, otvore se i daju ti dušu. Berg je ostavio jako dobar utisak na mene, možda i zato što smo igrali jedan pored drugog… u istoj liniji tima. Bio je borac, davao sve od sebe… Ali je imao jednu manu… čim se završi utakmica, ne možete da ga uhvatite… to su diskoteke, kafići… Navijači su ga obožavali. Odigrao je i 20ak utakmica za norvešku reprezentaciju".
JANG BOJS (1997 – 1999)
Golmani: Peter Kobel, Bernard Pulver, Adrijan Lingenhag
Odbrana: Adrijen Aebi, Oliver Kamenzind, Rafael Kerli, Marton Lengen, Đango Malakarne, Rašid Nekruz, Rolf Roceter, Tomaš Žonsa, Andre Niderhauzer, Jerg Študer, Miodrag Vukotić, Ivo Supe, Sanjin Pintul, Aleksandar Mitreski, Đuzepe Macareli
Vezni red: Alen Bauman, Erol Bekir, Karlos Manuel Gomeš, Filip Ajh, Andres Gerber, Rodžer Kifer, Dominik Mozer, Dominik Nef, Gabrijel Okološi, Žarko Serafimovski, Martin Frijan, Zlatko Zebić, Mario Kazamento, Andre Alenbah
Napad: Mark Brehbil, Luka Đaninaci, Bahram Hatef, Rumen Ivanov, Hugo Štrojn, Mihael Blatman, Ante Šimundža, Ejdžent Savu, Samuel Drakopulos, Masimo del Degan
Skoro 20 godina surovog profesionalizma, tenzije, odricanja, bitke za najviši plasman… Kucnuo je čas da se stane na loptu i odigra malo i za svoju dušu.
"Već sam se bio umorio od fudbala. Bern se pokazao kao sjajna sredina za miran završetak karijere. Naravno, odigrao sam maksimalno koliko sam mogao i pošteno odradio dve godine ugovora sa Jang Bojsom. Doživio sam nešto fascinantno na utakmici protiv Bazela… 45.000 ljudi na Vandorfu… a tokom cijele utakmice ori se ’Admir Smajić, Admir Smajić’. Ali nije to suština… U prvih 45 minuta skandiraju navijači Bazela, a u drugih 45 navijači Jang Bojsa. To su trenuci koji te natjeraju da zaplačeš od sreće. Ostaju za cijeli život. Meni je velika satisfakcija što sam svojim igrama, zalaganjem i ponašanjem, otvorio vrata mnogim igračima sa prostora bivše Jugoslavije… Darko Pančev, Vladan Lukić, Marko Pantelić… svi su oni kasnije potpisali ugovore i nastupali u švajcarskom prvenstvu. U Jang Bojsu sam dijelio svlačionicu i sa Tomašom Žonsom, koga su doveli iz Grashopersa. Sjećate ga se iz Partizana, sreli smo se prije par godina u Poljskoj kada sam vodio mladu reprezentaciju BiH. Malo smo popričali, rekao mi je sve najbolje o Beogradu i o periodu u crno-bijelom dresu".
TOP 11 – Rašid NEKRUZ (odbrana)
"Iskreno, ne vidim ko bi iz Jang Bojsa mogao da konkuriše za ’Mojih TOP 11’. ako baš moram nekoga, neka bude marokanski štoper koji je poslije otišao u Italiju i zablistao u dresu Barija. Vrlo čudan momak… to je 85 kilograma mišića, a u glavi dijete od sedam godina. Ako slučajno zabije gol na treningu, ganjamo ga dva dana po stadionu da ga smirimo (smeh)… ode tamo na atletsku stazu, pa se penje na tribine, mi ga skidamo, vraćamo na teren…".
OLIMPIJSKA REPREZENTACIJA (1984)
Kandidati iz Olimpijske reprezentacije:
Golmani: Tomislav Ivković, Ivan Pudar
Odbrana: Vlado Čapljić, Srećko Katanec, Branko Miljuš, Marko Elsner, Mirsad Baljić, Ljuba Radanović
Vezni red: Nenad Gračan, Dragan Stojković, Mehmed Baždarević, Jovica Nikolić, Stjepan Deverić
Napad: Mitar Mrkela, Bora Cvetković, Milko Đurovski, Semir Tuce
Toplakovi olimpijci su još u kvaifikacijama pokazali da će u Los Anđelesu daleko da doguraju. Pamti se rapsodija na Kantridi i 5:1 protiv Italijana u režiji Gračana, Stojkovića, Pančeva…
"Naše prvo okupljanje u hotelu Habakuk na Pohorju, sjećam se kao da je bilo juče… Toplak kaže ’momci, ako u Los Anđelesu ne osvojimo medalju, baciću bombu u avion’. Mnogo je svjedoka, slobodno ih pitajte. I da razjasnimo jednom za svagda, tu reprezentaciju je vodio Toplak… nije Osim… da tu sve bude čisto, što Nijemci kažu KLAAAR. Ja sam u to vrijeme bio u vrhunskoj formi. Na Igrama je sve krenulo kako treba, do utakmice sa Irakom. Tu sam imao dva oštra duela, jedan sa protivničkim igračem, drugi sa Baljićem. Nisam ni bio svjestan da 30 minuta igram sa slomljenom vilicom. Kad se završila utakmica, sa nesnosnim bolovima letio sam iz Anapolisa za Los Anđeles. Trener bokserske reprezentacije se šokirao kada je vidio šta mi se desilo, rekao je ’šta čekaš, hitno na operaciju’. Ali iz Jugoslavije stiže depeša da ni pod kojim uslovima ne smijem da se operišem u Americi. I šta ću, nazad za Beograd".
Nije ni slutio da će osjećaj razočaranja nastupiti tek po završetku Olimpijskih igara.
"Sve mi je bilo slomljeno, izvadili su mi dva zuba i naredna četiri mjeseca sam se hranio uz pomoć cjevčica. Niko se is FSJ nije sjetio da me pozove i pita kako se osjećam, treba li mi nešto. Godinu dana sam se oporavljao i propustio šansu da se izborim za mjesto u timu tokom kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo u Meksiku. Tačno je, bio sam razočaran… mnogo razočaran… iako je tamo bilo divnih ljudi sa kojima sam i dan danas u fenomenalnim odnosima. Kad se sjetim Lale ekonoma, Rakija fizioterapeuta… bio je još jedan fizio iz OFK Beograda, sjajan dasa, ne mogu da se sjetim imena… Svi veseli, nasmijani, razdragani. U svakom slučaju, ponosan sam na tu bronzu iz Los Anđelesa. Američke novine su pisale o ludoj družini iz Evrope… sjećam se naslova ’Čuvajte se 11 istočnih divljaka’. Uzeli smo medalju, postali zaslužni sportisti SFRJ… doduše, još nisam dobio penziju koja mi pripada. Stekao sam nova prijateljstva u olimpijskom selu… sa Azisom Salihuom, Perunovićem, rukometašima, košarkašima… to su stvari koje cijeloj karijeri daju posebnu dimenziju".…
TOP 11 – Semir TUCE (napad)
"Došao je godinu dana poslije mene u Švajcarsku i takođe ostavio dubok trag. Strašan igrač. Nažalost, rano je dobio artrozu kukova i morao je da završi karijeru. Mnogi ga smatraju jednim od najboljih igrača Veleža svih vremena. Predvodio je navalu sa Kajtazom i Predragom Jurićem, godinama su bili ozbiljan takmac Zvezdi i Partizanu za titulu, ali uvek bi se spotakli na posljednjem stepeniku. Igrali su lepršavo, moderno… bili su zajedno sa Željom najnezgodniji rival svim ekipama velike četvorke. Naročito Željo sa Škorom, Baljićem, Baždarevićem, Komšićem, Berjanom, Ćurićem, Bahtićem, Nikićem, Radmilom Mihajlovićem… a nikada ništa nisu osvojili. Tuce je igrao u kvalifikacijama za Olimpijski turnir, ali nije putovao u Los Anđeles. Šta radi danas? Pa eto, tu je… da kažemo tako…".
REPREZENTACIJA JUGOSLAVIJE: (1987)
Kandidati iz reprezentacije Jugoslavije:
Golmani: Mauro Ravnić, Tomislav Ivković, Vladan Radača
Odbrana: Branko Miljuš, Mirsad Baljić, Marko Elsner, Zoran Vulić, Srećko Katanec, Mustafa Arslanović, Zoran Vujović, Faruk Hadžibegić, Zvijezdan Cvetković, Vlado Kasalo, Slobodan Marović, Edin Ćurić, Davor Jozić, Miodrag Krivokapić, Dragoljub Brnović, Ljuba Radanović
Vezni red: Milan Janković, Dragan Stojković, Aljoša Asanović, Čedo Janevski, Mehmed Baždarević, Miloš Đelmaš, Dejan Savićević
Napad: Darko Pančev, Semir Tuce, Zlatko Vujović, Radmilo Mihajlović, Haris Škoro, Fadilj Vokri, Bora Cvetković, Dragan Jakovljević, Predrag Jurić
Već je rekao, da su se u Partizanu potrudili, imao bi neuporedivo više nastupa za državni tim.
"Prije puta u Sarajevo na utakmicu sa Sjevernom Irskom, molio sam Jusufija da nazove nekoga iz FSJ i da ih zamoli da me poštede napora… bio sam fizički iscrpljen, trebao mi je predah… nije poslušao, morao sam naknadno da se priključim reprezentaciji i desilo se što se desilo. Jako teška povreda, par dana uoči meča odluke sa Engleskom. I opet me niko iz Saveza nije nazvao telefonom. U to vrijeme, jugoslovenski fudbal su vodili ljudi koji nisu bili dorasli tako važnim funkcijama. Nama su desetak i više godina reprezentaciju mahom činili igrači iz klubova koji nikada nisu osvojili nikakav trofej. Pa kako neko ko nije navikao na borbu za vrh tabele može da ti doprinese stvaranju pobjedničkog mentaliteta u nacionalnom timu? Neshvatljivo. Zato se uvijek iznerviram kad čujem priče da su fudbaleri Velike četvorke bili zaštićeni. To su gluposti. Ta moja debitantska utakmica u A timu, protiv Austrije u Banjaluci, bila je jedna od retkih u kojoj je selektor sastavio ekipu od igrača iz najjačih jugoslovenskih klubova. Pun stadion, sjajna atmosfera, neki novi klinci… slavili smo sa 4:1… ta ekipa je morala da nastavi dalje i vjerovatno bi i rezultati bili mnogo bolji".
TOP 11 – Zoran VULIĆ (odbrana)
"Vrlo duhovita i šarmantna osoba. Možda ga je taj nonšalantan stav i koštao bolje karijere. Umio je tokom utakmice da napravi neke suvišne i riskantne poteze. Ali bez ikakve dileme, vrhunski lijevi bek. Bez mane i straha. Mnogo smo se poštovali, zvao me je da mu budem kum… rat se ispriječio i pokvario naše planove… da se ne vraćamo sada na te gluposti. Vidjeli smo se prije par godina u Ljubljani… slučajno… on se u međuvremenu oženio… ostali smo nesuđeni kumovi".
REPREZENTACIJA BOSNE I HERCEGOVINE: (1996)
Kandidati iz reprezentacije BiH:
Golmani: Fahrudin Omerović
Odbrana: Suad Katana, Muhamed Konjić, Sanin Pintul, Nermin Šabić, Nudžein Geca, Senad Begić, Mirza Varešanović, Vedin Musić
Vezni red: Hasan Salihamidžić, Amir Teljigović, Mehmed Baždarević, Bakir Beširević, Vlatko Glavaš, Fuad Šašivarević
Napad: Elvir Bolić, Elvir Baljić, Meho Kodro
Za Bosnu je nastupio u dvije utakmice, na startu kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo u Francuskoj 1998. godine.
"Izgubili smo od Grčke i Hrvatske, koja je kasnije zablistala na Mundijalu i osvojila treće mjesto. Mene je Roj Hodžson zvao 1994. godine i ubjeđivao me da uzmem švajcarsko državljanstvo kako bih nastupao za njihovu reprezentaciju u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo u Americi. Bilo je hoćemo-nećemo i u dogovoru sa suprugom koja je iz Beograda, donio sam odluku da im se zahvalim na ponudi. Ljudi iz bosanskog saveza su izrazili želju da pomognem svojim iskustvom mladoj ekipi koja je bila tek u stvaranju i nisam mogao da ih odbijem. Igrao sam sa nekim momcima koji su kasnije napravili vrhunske karijere, poput Bolića, Baljića… jedan je postao legenda Fenerbahčea, drugi je završio u Real Madridu. Šta znam… nije to isto… jedno je kad nastupaš za reprezentaciju Jugoslavije i znaš da si jedan od 20 miliona koji je dobio čast da brani boje svoje zemlje. A sasvim drugo kad se ta velika država raspala i pretvorila u nekoliko nacionalnih timova".
TOP 11 – Hasan SALIHAMIDŽIĆ (napad)
"bio sam na zalasku karijere, on je tek počinjao. Prišao mi je u autobusu rekao ’Admire, velika mi je čast što sam Vas upoznao, jer moj tata samo o Vama priča’. To mi je bilo toliko simpatično da sam ga odmah prihvatio i nismo se razdvajali tokom priprema. Pričao sam svima da je veoma talentovan i da će napraviti vrhunsku karijeru. Drago mi je što nisam pogriješio u procjeni, ne samo da je bio veliki igrač, nego se ljudskim kvalitetima nametnuo za jednu jako bitnu funkciju u klubu kao što je Bajern. To je za svako poštovanje. Eto šta ti je život. Tata mu je veliki Partizanovac i uživao je u mojim igrama, a Braca je dočekao da igra sa mnom u istoj ekipi".
Kandidati za trenera:
Josip Duvančić, Toma Kaloperović, Miloš Milutinović, Nenad Bjeković, Fahrudin Jusufi, Žilbert Gres, Fridel Rauš, Roj Hodžson, Uli Štilike, Klod Endri, Karl Engel, Tord Grip, Martin Veber, Ivan Toplak, Ivica Osim, Fuad Muzurović.
TOP 11 – Miloš MILUTINOVIĆ (trener)
"Stručnjak koji je mene obilježio kao igrača…. u svakom smislu… karakterno, ljudski, igrački… Kod njega sam našao svoje pravo mjesto poslije odlaska Tome Kaloperovića i počeo da igram kako najbolje znam. Za mene najbolji sa kojim sam ikada radio. A bogami, radio sam sa vrhunskim stručnjacima… Rauš, Hodžson, Štilike, Bjeković… u reprezentaciji Toplak… Iako ga nema na ovom spisku, dozvolite mi da pomenem još jedno ime – Stevan Vilotić. Čovjek koji je postavio temelje jugoslovenske škole fudbala. Kod njega se u omladinskoj reprezentaciji učilo šta znači sitan korak… to danas rijetko ko radi… tjerao nas je da se uhvatimo u kolo i da igramo… ko nije znao taj sitan korak, nije ni mogao da konkuriše za sastav njegove ekipe".
Admir SMAJIĆ – Mojih TOP 11: Stojić – Radović, Ramzi, Egli (Nekruz), Vulić – Trifunović, Berg, Vukotić – Tuce, Mance, Salihamidžić. Trener: Miloš Milutinović.
"Prije par dana se igrao Vječiti debi i moja ćerka me je zamolila da joj nabavim ulaznice. Rekla je ’papi, znam da je bez publike, ali bih voljela da budem na stadionu’. Kontaktirao sam ljude iz kluba i oni su mi izašli u susret. Ćerka je otišla za Beograd i pratila utakmicu iz lože. To je neopisiv osjećaj, nešto što se ne može kupiti parama. Meni od Partizana ne treba ništa u materijalnom smislu i nikada tako nešto nisam ni tražio. Dovoljno je poštovanje koje mi ukazuju i način na koji mi stavljaju do znanja da me nisu zaboravili. Sva moja djeca znaju sve o Partizanu… jedna, druga, treća ćerka… apsolutno sve. Navijači to osjećaju i zato me i toliko vole".
(mondo.rs)