Nekadašnji reprezentativac BIH prisjetio se kako je bilo igrati protiv Luke Modrića na početku njegove karijere, kako je posao na pumpi zamijenio transferom u Hajduk i kojeg igrača Zvezde bi i danas "strpao u džep".
Real Madrid u srijedu se izvukao iz ponora i het-trikom Karima Benzeme eliminisao Pari sen Žermen i “upropastio” mu još jednu sezonu u kojoj su “sveci” jurišali na trofej Lige šampiona, a ogroman doprinos sjajnom partijom dao je i Luka Modrić.
Hrvatski veznjak i u 36. godini života još jednom potvrdio je da je klasa i da još nije vrijeme da završava karijeru koja je počela prije skoro dvije decenije, i to na terenima bosanske Premijer lige.
Kao pozajmljeni igrač zagrebaškog Dinama igrao je Zrinjski iz Mostara, a iako je imao tek 18 godina Modrić je već tada bio sjajan igrač, te je na kraju sezone proglašen za najboljeg igrača Premijer lige BIH.
Kako je tada bilo igrati protiv trenutno jednog od najboljih igrača svijeta, i osvajača Zlatne lopte 2018. godine u razgovoru za MONDO prisjetio se nekadašnji reprezentativac BIH, Dario Damjanović.
Protiv Modrića je igrao u dresu Modriče te 2004. godine, a u godinama koje su uslijedile i u dresu splitskog Hajduka, kada je Modrić već igrao za Dinamo.
Damjanović je ispratio i nedavnu partiju nekadašnjeg protivnika protiv Parižana.
"Ti ljudi koji daju milione za igrače neće to dati džabe. Imali su jako dobru procjenu. U fudbalu ne ide tako da danas nešto uradiš i da će ti se odmah večeras vratiti. Sasvim je drugačije. Ljudi koji su dali novac za Modrića stvarno nisu pogriješili, on je dokazao da je najbolji. U svojoj 36. godini mnogi mogu da mu zavide, i Ibrahimović i Ronaldo i svi. On igra na nivou na kojem ne bi mogli da igraju i mnogo mlađi. Ono što je facinantno je njegov motiv. Imati takav motiv u 36. godini to je fantastično”, kaže Damjanović.
Nakon utakmice Reala i Par sen Žermena Damjanovićevi prijatelji su se prisjetili da je Modrić uspon do zvijezda počeo u BIH i da su i njih dvojica dijelili fudbalski teren.
"On tada nije važio ni blizu za ono što je sada, pa ni za onakvog igrača kakvog je bio u Dinamu, nakon povratka iz Intera iz Zaprešića. Pokazivao je definitivno znakove da će se moći računati na njega. Momak prođe sito i rešeto Premijer lige BIH da bi na kraju završio tu gdje jeste. Modrić je čist primjer toga da nema toga šta te može spriječiti kada se iskreno trudiš da ostvariš svoje snove".
A da mu nije bilo nimalo lako potvrdio je i sam Modrić koji je u svojoj autobiografiji naveo da su ga u karijeri najviše tukli u Premijer ligi BIH, posebno u Trebinju, Banjaluci i Zenici, međutim, ništa drugačije nije bilo ni na ostalim terenima.
Jedan od onih koji je vodio žestoke duele sa njim bio je upravo Damjanović, koji je svojevremeno važio za igrača koji "zna samo tući i udarati".
Da stvar po Modrića bude gora i nakon što se vratio u Hrvatsku, i tamo ga je ponovo dočekao Damjanović, samo u dresu splitskog Hajduka.
"Nisu oni ništa slagali za to da se Modrića tuklo. Ja sam igrao za Modriču pa je to malo bilo i drugačije. Ali on je definitivno pokazivao tada potencijal, a pogotovo kada je bio u Dinamu, ja sam tada bio u Hajduku. Tada mi je Slaven Bilić govorio 'Kad ti kreneš u duel sa Lukom ja to ne mogu gledati'".
Bivši igrač Modriče, Hajduka, Luča iz Vladivostoka, Kajzerslauterna i brojnih drugih klubova priznaje da je bio jedan od onih žestokih momaka u fudbalu, ali da se Modrić nije povlačio.
"Ja sam tad bio strah i trepet, grubijan, destruktivac, ali Modrić je jedan od rijetkih koji me nije doživljavao sa nekim strahom. Dosta se njih plašilo, kad krenem na njih odmah iz straha daju loptu dalje, ali on nije bio takav. I dan danas imam snimak kako sam jednom uklizao Modriću, to je bio start iznad kuka, ali on se podigao ekspresno i nastavio dalje. Stvarno je bio ekstremno dobar i moglo se naslutiti da će biti to što jeste", kaže Damjanović koji se ponosi što je igrao protiv takve fudbalske veličine.
"Svom djetetu kažem 'tata je igrao protiv Luke Modrića'. Odvešću ga i da se upoznaju, mali ima želju da ima njegov dres“, dodao je.
Nakon Modriče sa kojom je osvojio Kup BIH, Damjanović je prešao u splitski Hajduk, a zanimljivo je da je malo nedostajalo da umjesto fudbalera splitskih „bilih“ postane pumpadžija. Jedan poziv je promijenio sve.
"Ja sam možda imao više sreće nego pameti. Moj ujak je držao pumpu. Mi smo osvojili Kup BIH sa Modričom, a plate su bile mizerne. Ja sam dijete iz siromašne porodice, a moja tadašnja plata u Modriči je bila 200 KM i ona je uglavnom kasnila. Ali kad sam ušao u te neke godine, dvedesettreća, dvadesetčetvrta, bio mi je prioritet da nešto i zaradim, da probam da se skućim, pomognem porodici. Iz tog revolta što nisam mogao da zarađujem kroz fudbal u Modriči mislio sam 'ajde osvojio si Kup, ali niko te ne traži i bolje da radiš na pumpi'. Sve sam dogovorio, a onda me pozvao Igor Štimac. Zazvonio mi je telefon, ja sam mislio da me neko zeza, mislim odakle sad on i da me zove Hajduk, plus ja sam pravoslavac, tamo je malo drugačije i to mi je bilo potpuno nestvarno. Ali desilo se, pozajmio sam pare, otišao u Split i krenulo je. Kada uđeš u taj krug poslije je mnogo lakše“, prisjetio se Damjanović.
On je bio član posljednje šampionske generacije Hajduka koja je podigla trofej 2004/05, bio je standardan u splitskoj ekipi, ali nije uvijek sve bilo kako treba. Naime, pritisak igranja u dresu Hajduka je bio ogroman, a to potvrđuje i Damjanović.
"Kad smo bili prvaci pa nakon toga pobijedili 1:0 Međimurje, ili neku slabiju ekipu na Poljudu takve smo uvrede dobili da je to strašno. Čuj pobijedili 1:0 Međimurje?! Igranje u Hajduku i rezultati odraze se na tvoj lični život. Ja odem u prodavnicu poslije poraza i pitam 'Može li jedan kruh, kažu mi NEMA. Ja gledam u hljeb, pitam 'kako nema, evo ga ovdje', a oni kažu 'nema za tebe, majstore'. Ja se pokupim kući i pošaljem onda tadašnju ženu da ide".
Posebno teško bilo je nakon ispadanja u drugom kolu kvalifikacija za Ligu šampiona od Šelburna. Tada nije smio ni da pomisli da prošeta gradom. Umjesto toga spavao je danima na Poljudu.
"Ma kakvim gradom, nije se smjelo izaći iz sobe! Ne smiješ otići na pomoćni teren Hajduka jer oni tamo čekaju. Ja sam imao auto sa bosanskim tablicama, pa morao da stavljam najlon da se ne vide tablice, da ne znaju da je moj, stavljaj nešto smeća preko njega, da izgleda kao krš. Ali jedno je sigurno - Hajduk je za mene najbolji i najveći klub na svijetu", istakao je Damjanović.
Ni u svlačionici, priznaje nije bilo sjajno. Tada ju je između ostalih, dijelio i sa Nikom Kranjčarom, sa kojim se nikako nije slagao.
"Ja nisam volio Niku Kranjčara npr. a on nije volio mene. On nije volio da ja uklizavam, da igram takav fudbal, a ja nisam volio njegov – guranje kroz noge i nevraćanje u odbranu“.
Ipak, Hajduk mu je otvorio vrata profesionalnog fudbala.
"Došao sam mlad u veliku sredinu, većina njih mi se smijala, bio sam mršav i nisam imao snage. Nisam znao ni šta da jedem. Znam šta jedem kući, slanina, meso, jaja, ali tamo se u Hajduku počelo živjeti sportski, morao si da paziš šta jedeš. Mogu da kažem da su rijetki klubovi u BIH koji se i dan danas brinu i tako profesionalno rade“.
Nakon Hajduka otišao je na "kraj svijeta", u Luč iz Vladivostoka, ruski klub koji prevali hiljade kilometara do najbližeg gostovanja. Dobre igre tamo odvele su ga u njemački Kajzerslautern, a potom se vratio u BIH što mu je prema sopstvenom priznanju bila najveća greška.
"Sticajem okolnosti, Zoran Vulić je otišao tamo i pozvao me da idem u Luč. Bio sam tada i vezni igrač lige i to je bila naplata nekog rada. Vladivostok je jedan od ljepših gradova. Grad je na moru, kad je ljeto tu su plaže, ali stvarno je bilo teško jer svake druge sedmice moramo da putujemo 8-9 sati avionom i to vremenom postane jako teško. Zato sam gledao da idem iz Rusije i to je presudilo da odem u Kajzerslautern. Žena mi je bila trudna, mi smo mnogo putovali, pa nisam ni želio da porodicu dovodim tamo. U Njemačkoj je bila druga stvar, živjeli smo zajedno i sve je mnogo uređenije. Zbog mojih nekih privatnih problema i moje lude glave odlučio sam se za povratak kući i tu sam pogiješio. Tu sam napravio neku grešku, ali moja neka istrajnost je dovela da zaigram za Čelik gdje sam se aktivirao, bio sam onda u Novom Pazaru gdje sam imao nezaboravnih šest mjeseci, a odatle sam otišao u Jagodinu. Bili smo u vrhu tabele, osvojili Kup Srbije i igrali još jedno finale“.
U borbi za trofej Jagodina ja tada savladala ekipu Vojvodine za koju su između ostalih tada igrali i Sergej-Milinković-Savić i Aleksandar Katai.
Damjanović ističe da je sinoćni tragičar Zvezde protiv Rendžersa upravo tip igrača protiv kojeg voli da igra.
"Ne sjećam se da mi je Katai dok sam igrao za Jagodinu pravio neke probleme, kakve sam imao npr. sa Modrićem ili Eduardom, ili Vugrinecom. Odgovorno tvrdim da mi je teže bilo igrati protiv Vugrineca nego protiv Modrića, iako je Modrić napravio vrhunsku karijeru. Katai je po meni tip protiv kojeg bi volio i dan danas sa 35-36 godina da igram. Jednostavno, imamo taj neki svoj metod čuvanja igrača i on bi meni bio idealan. A da je vrhunski fudbaler, to definitivno jeste“.
Od igrača iz tadašnjeg elitnog srpskog ranga sjeća se i jednog iz Partizana.
"Lazara Markovića pamtim, on je bio ekstremno brz. Jagodina je stvarno dobra ekipa bila. Nismo mi sad imali mnogo problema sa tim velikim klubovima, više je tu bilo sudijskog navlačenja. Pa ni protiv Rubina iz Kazanja nije bilo nešto mnogo problema iako smo izgubili 3:2 kod kuće".
Dario Damjanović igrao je i za reprezentaciju BIH kod nekoliko selektora, ali najviše pamti Miroslava Ćiru Blaževića.
"Kod Bake Sliškovića sam imao prvi poziv, pa Fuad Muzurović, pa onda je došao Ćiro, ako se ne varam. To je čovjek koji stvori atmosferu, koji ima izuzetnu harizmui kojeg volim i poštujem. Kod Ćire smo bili porodica, ne kažem da to sad nije tako, možda je to sad malo drugačije jer smo otišli na Svjetsko pa su sad svi razočarani što nismo na svakom prvenstvu. Ja to ne gledam tako. Sad se dosta osuđuje kad igrači idu na 'šišu', da popije igrač pivo, a u Njemačkoj u karantinu trener nam naredi da obavezno popijemo po pivo. Ali sad što smo mi takvi da nemamo mjere, pa popijemo pet piva i napijemo se prije utakmice... Kod Ćire se dešavalo da mi ne da da odem kući da vidim dijete koje se rodilo, ali ja odem i ništa poslije toga nije problem, ako se pobjeđuje. Ni cigara ni bilo šta drugo, ali se zna mjesto i vrijeme. Kad nemaš rezultate nema ničega. Bilo je jednom igrali smo karte do 2-3 ujutro i uletio je Ćiro, od nas 9-10 pušila su dva, tri igrača. Ćiro je pogledao, vidio da su to većinom standardni i nije mogao da nas sve pokažnjava, samo je rekao 'momci nemojte dugo' a mi smo već nakon 15 minuta bili u krevetu. Spahu je sutradan potjerao na trčanje, a on niti pije niti puši“, završio je Damjanović uz osmijeh razgovor za MONDO.