Nekadašnji fudbaler Crvene zvezde govorio o odlasku iz Sarajeva preko barikada, kako ga je Ivica Osim zvao u Partizan, Zvezdi, “ponudama” iz Sarajeva, Havijeru Klementu i selekciji Srbije u Kataru.
Ime Riste Vidakovića ljubitelji fudbala uglavnom vežu za osamdesete i devedesete godine prošlog vijeka i njegovu igračku karijeru u kojoj između ostalog nastupao za Sarajevo, Crvenu, Zvezdu i Betis. Nakon toga prešao je u trenerske vode, a pamtimo ga i kao pomoćnika u stručnom štabu selekcije Srbije dok je “orlove” vodio Havijer Klemente.
Nekadašnji desni bek, koji je po potrebi igrao i na drugim pozicijama, u intervjuu za “Glas Srpske” govorio je o svojoj karijeri koju su umnogome odredili i rat u bivšoj Jugoslaviji, kao i povrede.
Počeo ju je u Sarajevu, gdje je bio četiri godine, međutim, samo godinu dana nakon što je ponio i kapitensku traku kluba sa Koševo, morao je da napusti klub i grad svoje mladosti.
Rat ga je, kako je otkrio, zatekao na ulici.
"Ekipa je bila u Beogradu. Igrali smo protiv Crvene zvezde. Ostao sam u Sarajevu zbog povrede. U petak naveče sam izašao u grad sa društvom, a sutradan, u subotu smo planirali da odemo negdje na ručak. Izlazimo i vidimo da je grad skroz prazan, nema nikoga na ulici. Išli smo prema Baščaršiji, ulicom Vase Miskina. Došli smo do katedrale i vidjeli da ima puno milicije. Krenuli smo ka njima, ali i oni ka nama. Pitali su nas: ‘Gdje ste krenuli?’, a mi smo rekli na ćevape. Kad će jedan milicioner: ‘Kakve ćevape?! Počeo je rat!’ Vratili smo se kući, upalili televizor i vidjeli šta se dešava", rekao je Vidaković za "Glas Srpske".
U Sarajevu je ostao neko vrijeme, čekajući da se smiri situacija, ali umjesto toga uslijedile su barikade i blokada grada.
"Svi smo mislili da će se sve brzo smiriti. Ostao sam na kraju mjesec dana, pa je Dragan Džajić kontaktirao sa Boškom Prodanovićem, koji mi je bio trener u juniorima Sarajeva. Pitao ga je za mene, ako ikako mogu da izađem da dođem do srpske teritorije, da će neko doći po mene i da će me odvesti u Beograd. Problem je bio kako izaći iz grada, jer su barikade bile na sve strane. Preko nekih prijatelja, taksijem sam se prebacio do Pala, gdje sam imao najveći problem, jer su htjeli da me mobilišu, s obzirom na to da nisam imao nikakvu dozvolu. Imao sam prijatelja koji je radio u vojsci i on me je u vojnom vozilu odvezao do granice".
Po odlasku iz Sarajeva nosio je dres Crvene zvezde, ali je otkrio da nije bio daleko ni od crno-bijelog dresa Partizana.
"Prije te frke oko rata, prvi je sa mnom kontaktirao Partizan. Ivica Osim je htio da me dovede u Humsku, pa sam pregovarao sa Nenadom Bjekovićem. Pričao sam poslije i sa Džajom. Sezonu 1991/92 je trebalo da završim sa Sarajevom, pa onda da odem u jedan od dva beogradska rivala. Zavisilo je samo ko će se dogovoriti sa Sarajevom. Nažalost, došao je rat. Zvezda je reagovala prva i otišao sam tamo".
Sa Crvenom zvezdom je osvojio samo trofej Kupa Jugoslavije, koji mu je izuzetno drag.
"Ta ekipa je bila ‘sklepana’ navrat-nanos. Cijela jedna generacija, ona šampionska iz Barija je otišla i doveli su sasvim novu garnituru igrača. Taj kup je, po mom mišljenju, veliki uspjeh. Partizan je imao uigranu ekipu. Ostali su svi igrači. Samo su promijenili trenera, umjesto Švabe došao je Tumbaković. ‘Crno-bijeli’ su igrali najatraktivniji fudbal. U prvenstvu nismo imali nikakvu šansu, odmakli su nam dosta bodova. Kup Jugoslavije je bio naša šansa. Na Stadionu JNA-a smo poraženi 1:0, ali u revanšu smo se mi pitali. Marakana ima svoju magiju. Bio je pun stadion. Moglo je stati 100.000 ljudi. Nakon što nam je Anto Drobnjak donio 1:0 u regularnom dijelu, Milan Đavo Simeunović je bio junak penal serije. Imao je tu svoju foru kad krene i nastavi na tu istu stranu. Dosta igrača se zbuni, jer misle ako se cimnuo u jednu, da će se baciti u suprotnu stranu. Tako je Mijat ‘popio’ foru”.
Svojevremeno je kružila priča da su tadašnji igrači Zvezde umjesto za pare igrali za svinjske polutke, ali Vidaković kaže da uopšte nije bilo strašno, jer su fudbaleri bili privilegovani.
“Ta priča je malo izbačena iz konteksta. Zvezdini računi su bili blokirani, kao i svima iz tadašnje Jugoslavije, ali plate su bile redovne. Sjećam se da u moje vrijeme plate nisu kasnile ni dana. Doduše situacija je bila komplikovana. Isplaćivali su nas u dinarima, pa smo morali juriti na Zeleni venac da mijenjamo pare, da kupimo njemačke marke. Tada je bila neviđena inflacija. U jednom danu ljudi su prestali da mijenjaju cijene, jer nije imalo smisla. Recimo ujutro naručite kafu, dok vam donesu račun, druga je cijena. Ljudi su držali cijene u markama. Dok primiš platu i dođeš do prvog dilera izgubiš recimo 200 maraka. Međutim, mi fudbaleri smo u to vrijeme bili privilegovani u odnosu na recimo profesore, doktore. Iskreno, nismo osjetili tu krizu. Recimo bila je kriza za gorivo. Imali smo svoju pumpu, tačnije pumpadžiju, koji je navijao za Zvezdu, pa nam je davao preko reda gorivo. Igrati u Zvezdi nije bilo strašno koliko se priča”.
Uslijedio je odlazak u Španiju, gdje je šest godina proveo u Betisu. Tu je doživio i povredu od koje se praktično nikada nije u potpunosti oporavio, a sve zbog jedne odluke ljekara.
"Kad sam 1994. godine došao u Španiju mislim da nije bilo kluba koji nije imao igrača iz bivše Juge. Bili smo jako cijenjeni. Što se povrede tiče, nije bila toliko opasna, strašna, ali se situacija iskomplikovala. Imao sam lagano istegnuće ligamenata, ali je oporavak išao sporo, ni poslije dva-tri mjeseca nije mi bilo bolje. Malo je napukao ligament, a to je utvrđeno tek kada su mi uradili atroskopiju. Kad su već ‘ubacili kameru’ riješili su da izvrše neku hiruršku intervenciju, poslije koje sam dobio infekciju. Imao sam kasnije velikih problema, čak dvije godine su mi bile potrebne za oporavak i nikada nisam uspio 100 odsto da se vratim”.
Zbog povrede je propustio i Mundijal u Francuskoj 1998. godine.
“To je bilo najgore. Sa suprugom sam umjesto u Francusku otišao u Polineziju, odnosno na Bora Boru, da bi što lakše prebolio neodlazak na Mundijal. Tamo nije bilo ni televizije”.
Za selekciju Jugoslavije odigrao je osam utakmica, a dio reprezentacije postao je kasnije kao trener, tačnije pomoćnik selektoru Havijeru Klementeu tokom 2006. I 2007. Godine.
"Jedino je mene poznavao od svih koji su ponuđeni da mu budu saradnici. Trenirao me je u Betisu. Znam ga dobro. Recimo nikad mu nisam čitao šta pišu naši mediji. Jako je osjetljiv na mišljenja novinara. Kod nas ljudi poslije svakog poraza puno kritikuju. Uvijek se javljaju pretendenti da njegovu poziciju koji ‘pljuju’ po reprezentaciji. Znate kako to kod nas ide. Ma u principu svuda je tako. U tim kvalifikacijama igrali smo dobro protiv svih velikih ekipa. U Kazahstanu recimo izgubimo 2:1. Odvedu nas na neku livadu, trava do koljena, teren katastrofa. Nije to opravdanje, ali tek smo počeli stvarati ekipu, imali smo mlad tim. Pravili smo novu generaciju. Nema puno vremena za pripreme. Stranac na klupi, treba i njemu vremena da sve upozna. Trebaš žrtvovati jedan kvalifikacioni ciklus da bi napravio rezultat. Tako je i bilo, Radomir Antić je poslije napravio rezultat”, istakao je Vidaković.
Sa Klementeom je sarađivao i u Mursiji, a kasnije je samostalno vodio Esihu, Kadiz i B tim Betisa. U jednom trenutku bio je vrlo blizu i preuzimanja prve ekipe kluba iz Sevilje.
“Bio sam jako blizu da preuzmem Betis. Zaredali su sa porazima, a ja sam vodio drugi tim. Sve je bilo dogovoreno i odjedanput se sve promijenilo. Ne znam zašto su odustali, ostavili su trenera. Poslije toga sam otišao u Honduras".
Vidakovića su povezivali i sa Sarajevom, ali ponudu sa Koševa nikada nije dobio. Ipak, ne bi razmišljao mnogo kada bi ona stigla.
“Što se Sarajeva tiče nisam imao nikad nijednu ponudu na stolu. Uvijek se sve svodilo na neke priče. U periodu kada se pričalo o tome, da sam dobio konkretnu ponudu, preuzeo bih “bordo” tim. To je moj klub. Taj klub me je stvorio kao čovjeka, kao igrača, dali su mi hljeb u ruke. Zahvalan sam im na tome i ništa mi ne duguju, niti ja njima. Ako nekad dođe do neke zvanične ponude, bilo bi lijepo", zaključio je Vidaković.