Miroslav Tanjga bio je jedan od najbližih Siniši Mihajloviću. Godinu poslije smrti velikog fudbalera, trenera i čovjeka, svog kuma, teško se miri sa tim gubitkom.
Funkcioner Fudbalskog saveza Srbije, član generacije Crvene zvezde koja je postala prvak svijeta i kum Siniše Mihajlovića, Miroslav Tanjga, u suzama je govorio o velikom Mihi u studiju K1 televizije. Zajedno su igrali u posljednjoj šampionskoj generaciji Vojvodine krajem osamdesetih, na "Marakani" su zajedno pokorili svijet, dok su prijateljstvo u Italiji takođe "vezali" i za posao, jer je Tanjga u Bolonji bio Sinišin pomoćnik i pomagao mu je da vodi tim. Povrh svega, Tanjga je bio Mihajlovićev kum.
"On je bio veliki čovjek, kao fudbaler nije potrebno pričati o tome, jer se on pokazao i dokazao sa svim svojim trofejima i odnosu prema fudbalu, koji je volio više od svega. Trofeji od Lige šampiona, prvenstva Italije, Jugoslavije, Srbije, Kupa Kupova nekoga koga su svi želeli u svojim klubovima suvišno je pričati", rekao je Tanjga.
Zanimljivo je to da su bili prijatelji još iz Mihine rodne Slavonije, gdje je Tanjga osamdesetih igrao u Dinamo Vinkovcima, u kojima je rođen.
"Tada smo živjeli zajedno, imao sam neko životno iskustvo više od njega. Tako da smo prolazili sve te životne izazove zajedno dolaskom u Novi Sad. Prvo što smo uradili kada smo došli, upisali smo fakultet. To je bio prvi put kada smo otišli i drugi put kada smo išli po papire, jer od obaveza nismo mogli ništa da postignemo. Htjeli smo da budemo akademski građani, da nam fudbal nije glavno i jedino opredjeljenje", kazao je bivši igrač Vojvodine, Zvezde, Fenerbahčea, Herte i Majnca.
Zanimljivo je to da su imali i dosta svađa u svom odnosu. "Svađali smo se oko svega. Imali smo čudan odnos, mi kada se posvađamo ne pričamo, ali idemo skupa da ručamo, večeramo. Stalno smo zajedno i nikada niko nije znao da mi imamo problem. Nije volio da izgubi čak ni bilijar kada smo igrali".
Nekadašnji fudbaler ističe i zašto je rekao da su Mihu više cijenili u Italiji nego u Srbiji. "On je mnogo više vremena proveo u Italiji. Sav taj njegov stvaralački rad kao fudbaler i trenera, više je imao odjeka u svijetu nego što je imao u Srbiji, bez obzira što je sa Zvezdom bio svjetski prvak".
Pod snažnim emocijama, Tanjga je rekao da je "neprijatelj" bio stran pojam za Sinišu. "Zadnjih 38 godina smo bili u svakodnevnom kontaktu. On nije imao neprijatelja. Iz Srbije su bili Dejan Stanković, Vorkapić, Binić, Jokanović, Savićević, Piksi, Mijatović – ljudi s kojima je imao dobar odnos. Bio je dobar i s Hrvatima, iako je bio kontroverzan zbog izjava koje su protumačene na neki loš način, ali je sa Bokšićem i Bobanom imao odlične odnose. Možda je u medijima bio neshvaćen, ali nikada nije imao ništa protiv ljudi druge nacionalnosti".
Iako je Mihajlović rođen u Vukovaru i iako je početkom devedesetih njegova porodica prošla pakao rata do selidbe u Novi Sad, gdje mu danas žive majka i brat, Siniša nikoga nije mrzio. Oprostio je i prijatelju koji mu je zapalio kuću.
"Prolazili smo sve to zajedno. To neko ludilo koje je vladalo, možda smo i mi tada razmišljali kako ne treba, iako nikada nismo bili agresivni, da nemamo sluha za neke stvari. Ti njegovi drugari koji su živjeli tamo tada, koji su mu palili i pucali po kući, nemaju opravdanja. On je njih shvatio tada, jer su morali da se dokazuju nekome drugom. Prihvatio je to tako i mi kada smo igrali utakmicu sa Hrvatskom, taj momak je došao u hotel da ga pozdravi. Taj isti o kome se priča. Izljubili su se, nasmijali su se, ja sam bio prisutan. Bila su neka opravdanja, koja je on prihvatao, jer je želio da zaboravi sve. Loše stvari treba oprostiti, ali ne i zaboraviti. To je upravo on radio, stalno je govorio da ima neke fioke, u koje je skladištio. To je bila njegova veličina, opraštao je. Mogao je reći svakome svašta i čuti od svakoga svašta, ali je isto tako znao oprostiti – dodao je.
Tanjga priznaje da mu Siniša jako fali i danas - svakog dana.
"Bez obzira na period koji je prošao, meni je i dalje veoma bolno. Neko s kim ste navikli da pričate svakodnevno, odjednom ga više nema i normalno da su jake emocije. Nije lako, on se nikada neće zaboraviti, a neću dozvoliti sebi, ni svojim bližnjima da se to desi. Mnogo je bio veliki. Bio je veliki čovjek, kao fudbaler nije potrebno pričati o tome, jer se on pokazao i dokazao sa svim svojim trofejima i odnosu prema fudbalu, koji je volio više od svega. Trofeji od Lige šampiona, prvenstva Italije, Jugoslavije, Srbije, Kupa Kupova nekoga koga su svi željeli u svojim klubovima suvišno je pričati. Nas dvojica imali smo odnos koji teško može da se napravi sa nekim. To su godine iza nas, mi smo bili zajedno i kada nismo imali pare i kada smo imali pare. Sve te stvari nas spajaju".