Pročitajte razgovor sa Novom Papazom, dvadesettrogodišnjakom iz Istočnog Sarajeva, koji fudbalski hljeb zarađuje u dalekoj Estoniji igrajući za Nome Kalju.
Ipak, estonski fudbal iz godine u godinu napreduje. Iako reprezentacija nikada nije učestvovala na nekom velikom takmičenju, sve više se ulaže u infrastrukturu, dovode se stranci, pa klubovi iz bivše republike Sovjetskog Saveza sve češće su na mapi fudbalske Evrope.
Rivali iz Talina, Levadija i Flora, imaju najdužu tradiciju i najviše trofeja u Estoniji. Uzlaznom putanjom u posljednjih nekoliko godina krenuo je i treći talinski klub, Nome Kalju.
U profesionalnim ligama Estonije igraju i dva Srbina. Jedan od njih je i mladi fudbaler Novo Papaz (23) iz Istočnog Sarajeva, kojeg je fudbalski put vodio od Slavije iz Istočnog Sarajeva, preko teslićkog Proletera, Famosa iz Vojkovića i fočanske Sutjeske, do Nome Kaljua, kluba iz estonske prestonice Talina, popularnog i kao "Pink Panteri".
Papaz je u seniorskom dresu Slavije prvi put nastupio u okviru Intertoto kupa, takmičenja koje je postojalo do 2008. godine. Sa 16 godina i šest mjeseci, 30. juna 2007. godine debitovao je na meču protiv Sant Hulije u Andori, kada je tim iz Istočnog Sarajeva slavio sa 3:2. Isti rezultat bio je i u revanš meču, pa su "sokolovi" izborili plasman u drugo kolo Intertoto kupa, gdje je uspješniji bio rumunski predstavnik Ocelul (0:0, 0:3).
Na početku razgovora za MONDO, Papaz priča o počecima svoje fudbalske karijere.
"S obzirom da mi je otac bio fudbaler, sa loptom sam počeo da se družim veoma rano. On me je vodio na treninge, gdje bih uzeo loptu i u ćošku terena se sam igrao. Prve korake napravio sam u Slaviji iz Istočnog Sarajeva s kada sam imao nekih sedam godina i tu sam ostao punih 12 godina. Prvotimac sam postao sa nepunih 17 godina, kada sam potpisao i prvi ugovor. Igrao sam još u Proleteru iz Teslića, u dva navrata, kao i u Famosu iz Vojkovića, te u fočanskoj Sutjesci. Potičem iz prave sportske porodice. Osim oca, koji je igrao fudbal dugi niz godina, majka mi se bavila atletikom, dok je mlađi brat takođe fudbaler", kaže fudbaler iz Istočnog Sarajeva.
Dobre partije u dresu Slavije omogućile su Papazu poziv u reprezentaciju. Sa dosta uspjeha nosio je dres U-15 i U-17 reprezentacije Republike Srpske, te U-15 selekcije Bosne i Hercegovine. Takođe, sa reprezentacijom Republike Srpske učestvovao je na turniru Stevan Nešticki u Novom Sadu, gdje je osvojio treće mjesto.
Mnogo lijepih uspomena veže ga za period dok je nastupao za Slaviju.
"Tu sam postao reprezentativac, igrao na raznim turnirima, kako u okruženju, tako i po svijetu. Istakao bih turnire Dalas kup u SAD i Karađorđev kup u australijskom Pertu. I u Tesliću mi je bilo veoma lijepo. Stekao sam veliki broj prijatelja. U kontaktu sam sa velikim brojem prijatelja i uvijek mi je drago kad ih vidim i čujem. U dosadašnjoj karijeri imao sam veliki broj trenera i od svakog sam naučio ponešto, Ipak, najduže me je trenirao Aleksandar Škrba, sa kojim sam danas veliki prijatelj. On je svojevremeno igrao zajedno sa mojim ocem u Slaviji, odnosno prijeratnoj Lukavici."
Zanimljivo je da si sa nekoliko klubova u karijeri ispadao u niži rang?
"Istina (smijeh). To je bilo sa Famosom u sezoni 2010/11, te godinu dana kasnije sa Proleterom. Ne tražim alibi, ali moram priznati da sam u ove klubove došao na polusezoni kada su već bili u teškoj situaciji, skoro bezizlaznoj, prikovani za samo dno tabele".
Spomenuo si Dalas kup na kojem si nastupao u martu 2008. godine. Sa juniorima Slavije (igrači do 19 godina) tada si grao protiv velikana Liverpula. Kakav je osjećaj suprotstaviti se jednom od najjačih i najslavnijih klubova na svijetu?
"Bio je to fenomenalan osjećaj. Takva prilika fudbalerima sa naših prostora pruža se jednom ili nikada u životu. Mnogi od nas tada nisu bili ni svjesni s kim igramo. Nastupali smo protiv fudbalera koji su kasnije postali prvotimci. Izdvojio bih Emilijana Insuu, Džeja Spiringa, dok Mikel San Hoze sada igra za Atletik Bilbao. U Dalasu smo igrali u odličnoj grupi. Osim Liverpula , bila je tu još japanska Kašiva i meksički Tigres."
Koji gol i koja utakmica su ti najdraži u karijeri?
"Upravo protiv Liverpula. Tada sam postigao gol koji će mi zauvijek ostati u sjećanju. Iz slobodnog udarca pogodio sam za 1:2, ali smo kasnije doživjeli debakl izgubivši 1:7. Ali, da budem iskren, nismo se ni nadali boljem rezultatu. Nakon mog gola u prvom poluvremenu, pojavio se tračak nade jer je na poluvremenu rezultat bio 1:2. Osim tog pogotka, bilo ih je mnogo u mojoj karijeri. U omladinskim selekcijama u nekoliko navrata tresao sam protivničke mreže i direktno iz kornera, tri ili četiri puta. Takođe, postigao sam i veliki broj golova iz slobodnih udaraca."
Fudbaleri iz bivše Jugoslavije nisu česta pojava u baltičkim ligama. Kako si ti dospio u Estoniji?
"Krajem prošle godine menadžerska agencija koja me zastupa dobila je ponudu iz Nome Kaljua. Sredinom decembra proveo sam 15 dana na probi, zadovoljio ukuse stručnog štaba i uprave kluba i nakon toga prihvatio ponudu. Moram reći da nisam pogriješio."
Kakav je kvalitet fudbala u odnosu na BiH?
"U BiH se fudbal pokušava igrati od noge do noge, traži se neka ljepota, dok je u Estoniji potpuno drugačiji stil. Igra se mnogo brže, agresivnije, sa dosta dugih lopti i duela. Baš muški, rekao bih. Ipak, mislim da je estonska jača od bh. lige."
Nekadašnji fudbaler banjalučkog Borca Dragomir Vukobratović uz tebe je jedini Srbin u estonskoj najjačoj ligi. Da li si imao priliku da se upoznaš sa njim? Ima li još igrača sa naših prostora u Estoniji?
"Upoznali smo se kada smo igrali protiv Levadije, razmijenili smo brojeve i povremeno se viđamo. Takođe, član Nome Kaljua je i Sarajlija Adis Hadžanović, koji je trenutno na pozajmici u jemenskom Al Ahliju. To je sve što se tiče igrača sa naših prostora."
Tvoj klub u sezonu je ušao sa jasnim ambicijama da se bori za najviši plasman. Može li Nome Kalju zadržati lidersku poziciju i osvojiti titulu?
"Kao i svake sezone, ambicije su šampionske. Nadam se da ćemo uspjeti da ostanemo u vrhu i osvojimo titulu. Prošle godine Nome Kalju igrao je šest evropskih utakmica. U kvalifikacijama za Ligu šampiona uspješni su bili protiv mnogo poznatijeg Helsinkija, da bi nakon toga eliminisani od Viktorije iz Plzena, kasnijeg učesnika grupne faze. Poslije toga, u dvomeču moj tim je u okviru kvalifikacija za Ligu Evrope poražen od ukrajinskog Dnjepra. Takođe, i ove godine očekuje nas borba na međunarodnoj sceni, u Ligi Evrope."
U posljednjih par godina Nome Kalju je mnogo napredovao i izrasta u veliki klub.
"Mnogo se radi na marketingu, ulaže se veliki novac i vjerujem da će za par godina biti najorganizovaniji klub u ligi. Trenutno imamo šest reprezentativaca, od čega su četiri člana A selekcije i dva mlade reprezentacije Estonije."
Ipak, Estonci i dalje nisu pretjerano "zagriženi" za fudbal. Iako su uslovi na stadionima dobri, to nije donijelo veću posjetu, pa se na utakmicama okupi svega par stotina posjetilaca.
"Utakmice prati po 200 do 300 gledalaca, tako da ljudi iz kluba pokušavaju da animiraju navijače na sve moguće načine. Praksa je da u grupama svakih nekoliko dana posjećujemo osnovne škole. Prije neki dan smo klupska maskota, predstavnici medija i ja posjetili jednu školu. Osnovci su se okupili, nakon čega su upitani da li znaju odakle ja dolazim. Oni su 'prešli' preko cijelog atlasa, ali niko nije uspio ni blizu da pogodi iz koje sam države. Bilo je tu odgovora poput Brazila, Argentine, Francuske, Rusije, a najveći smijeh je uslijedio kada je jedan dječak rekao da sam iz Nigerije. Većina njih nikada nije ni čula za Bosnu i Hercegovinu."
Osim tebe, od stranaca u ekipi su još jedan Portugalac, dva Francuza, Italijan, Brazilac i Japanac. Kako se slažete, kakva je komunikacija u timu?
"Nome Kalju je ekipa sa najviše stranaca u ligi. Osim mene, tu su Portugalac Rodrigez, Francuzi Kimbalola i Redžinald, Brazilac Fabio Prates, Italijan Kvinteri i Japanac Vakui. Komunikacija u ekipi je odlična, družimo se i imamo fenomenalan timski duh. Takođe, viđamo se i privatno, pa mogu reći da se radi o jednoj pravoj porodici."
Posebno interesantan je Japanac Hidetoši Vakui, koji je na veoma zanimljiv način proslavio pogodak protiv gradskog rivala Flore.
"Dio naših profesionalnih obaveza je i timsko druženje, a često slobodno vrijeme provodimo u kuglani. Vakui je izuzetno kvalitetan igrač, koji, osim što je dobar fudbaler, odlično i kugla. Dan prije utakmice sa Florom dogovorili smo se u svlačionici ko postigne gol da ga proslavi na taj način. Upravo Vakui nam je donio vođstvo od 1:0 i nakon toga je uslijedilo slavlje, koje je putem Youtuba i raznih portala imao priliku da vidi cijeli svijet."
Kakve su ti dalje ambicije?
"Ugovorom sam vezan do decembra sa mogućnošću da bude produžen na još dvije godine. Cijeli život posvetio sam fudbalu i ambicije su mi veoma visoke. Ipak, rano je za neke veće planove. Navikao sam na život ovdje, sviđa mi se u Talinu i za sada ne planiram da mijenjam sredinu."
Papaz je otkrio jedan veoma zanimljiv podatak, koji nije toliko poznat na ovim prostorima. Naime, stanovnici Estonije poznati su kao vrlo nereligiozni. Prema zvaničnim podacima, svega 14 odsto Estonaca smatra religiju važnim životnim faktorom.
"Glavni grad Talin u kojem živim ima nekih pola miliona stanovnika. Živi se brzo, svi su konstantno u nekoj žurbi. Ipak, ono što me je negativno iznenadilo je podatak da većina Estonaca nije religiozna. Kako oni to vole da kažu, 'vjeruju samo u ono što mogu da vide svojim očima'. Ostatak stanovništva su većinom pravoslavni Rusi, koji su veoma pobožni. Što se tiče nekih drugih stvari, Estonija je dio Evropske unije, ali život ovdje nije skup. Hrana je slična našoj, Estonci vole da se provode, mada ja nemam mnogo vremena za izlaske."
Estonski jezik je, prema riječima Papaza, težak, pretežak.
"Estonci pričaju svojim jezikom koji je izuzetno težak. Zaista ne pokušavam da naučim bilo šta što nema veze sa fudbalom jer komunikacija sa saigračima odvija se na engleskom jeziku. Jedino glavni trener ne želi da priča engleski, tako da se ostali uvijek na usluzi kada je potreban prevod. Većina stanovništva govori i ruski, koji se svakodnevno može čuti na ulici."
Fudbalski klub Nome Kalju iz Talina osnovan je 1923, a rad kluba obnovljen je 1997. godine. Ipak, tek u posljednjih nekoliko godina krenulo se sa profesionalnim radom. Domaće utakmice igra na stadionu Kadrioru kapaciteta 5.000 mjesta. Najveći uspjeh u klupskoj istoriji zabilježen je 2012. godine, kada je Nome Kalju prvi i za sada jedini put osvojio šampionsku titulu u Estoniji. Dva puta "Pink Panteri" (službeni nadimak kluba i ime maskote) bili su vicešampioni (2011. i 2013.), te su u dva navrata poraženi u finalu nacionalnog kupa (2008/09. i 2012/13.). U posljednjih nekoliko godina, Nome Kalju je redovan učesnik na međunarodnoj sceni.
Nedavno si imao neprijatnost prilikom vožnje gradskim prevozom?
"Tri mjeseca vozio sam se gradskim autobusom bez vozne karte. Prije nekoliko dana, neki ljudi zaustavili su autobus, izveli nas pet, šest koji nismo imali karte i ubacili nas u kombi. Niko od njih nije znao engleski, nisam znao kako i šta da im kažem, pa sam izvadio našu ličnu kartu i pokazao im. Čim su vidjeli odakle sam, pustili su me iste sekunde. Kasnije sam od klupskog kolege Rodrigeza saznao da stranci sa ID estonskom karticom plaćaju kartu tri evra godišnje (smijeh)."
Kako je živjeti toliko daleko od kuće?
"Nikad nisam bio ovoliko dugo odsutan od kuće. Krajem jula u posjetu mi dolazi djevojka Sofija, a sem nje, mnogo mi nedostaju porodica i prijatelji. Često slobodno vrijeme provodim na Skypu, jer sam mnogo vezan za njih. Ali, šta da se radi, život profesionalnog fudbalera je takav, mora čovjek na sve da se navikne", rekao je na kraju razgovora za MONDO Novo Papaz, mladi fudbaler iz Istočnog Sarajeva kojeg je fudbalski put odveo u daleku Estoniju.