Pročitajte priču o Aleksandru Đuriću, kanuisti koji je autostopom krenuo na Olimpijske igre u Barselonu, doživio da bude deportovan iz Švedske, a potom postao legenda singapurskog fudbala.
Prošlog mjeseca u Singapuru je objavljena autobiografija Aleksandra Đurića pod nazivom "Beyond borders". Njegova knjiga izazvala je veliku pažnju u azijskim medijima, jer ovaj rođeni Dobojlija je jedna od legendi singapurskog fudbala.
O njemu su pisali i brojni svjetski sportski mediji u ljeto 2011. kada ga je Institut za fudbalsku statistiku u 41. godini života sa 328 golova u 444 ligaške utakmice proglasio najboljim strijelcom među aktiivnim fudbalerima na svijetu.
Međutim, priča o ovom fascinantnom sportisti počinje prije 30 godina, daleko od Singapura i daleko od fudbala.
Đurić, rođen 1970. godine u Lipcu pored Doboja, u BiH, je počeo da trenira u Kajak-kanu klubu "Val" u Doboju, iako nije bio baš najbolji plivač i iako nije imao podršku svog oca da se bavi sportom.
Ali Aleksandar je bio dobar veslač, odličan. Krenuli su uspjesi i 1986. godine postao je juniorski prvak Jugoslavije u kanuu dvokleku, a 1991. godine prvak nekadašnje države u kanuu, u disciplini 10.000 metara.
"Bio sam juniorski prvak Jugoslavije, čak sam učestvovao na Svjetskom prvenstvu u Beogradu u četvercu, čini mi se da smo bili osmi. Poslije toga sam bio kandidat za Olimpijske igre u Barseloni 1992. godine. Godinama sam se pripremao za to, a bilo je dosta kandidata. Početkom 1992. godine Jugoslavija je počela da se raspada, a ja sam došao u Pančevo da treniram sa reprezentacijom. U aprilu 1992. kada se Bosna odvojila tadašnji selektor, Milenković čini mi se, rekao mi je da više nisam kandidat, pošto Bosna nije više dio Jugoslavije", prisjeća se Đurić na početku razgovora za MONDO trenutka kada kreću da se ruše njegovi olimpijski snovi.
Tada je odlučio da ostavi ovaj sport i po izbijanju rata u bivšoj Jugoslaviji ode u Mađarsku. Tamo je imao prijatelja i oca njegove tadašnje djevojke. Ostavio je sve iza sebe, ali Olimpijske igre su ga pratile i pronašle. Nekim čudom dobio je poziv koji će bitno uticati na njegov život, ali i zbog kojeg odnosi sa nekim članovima porodice i prijateljima nikad više neće biti isti.
"Dok sam bio u Mađarskoj ljudi iz tek formiranog Olimpijskog komiteta BiH su nekako pronašli moj broj i dobio sam poziv da nastupam za Bosnu i Hercegovinu na Olimpijskim igrama u Barseloni 1992. Ja sam bio Srbin i to je bio problem, rat je već buktao u rdonom Doboju, brat i otac su mi već bili u vojsci i morao sam dobro da razmislim šta da uradim. Međutim, ja sam sportista, nisam nikad dijelio ljude na vjeru i vjeroispovjest već na one sa dobrim i one sa lošim srcem. Odlučio sam da idem na Olimpijske igre. Jedini problem je bio što nisam imao čamac, kupio sam veslo, ali nisam trenirao", priča Đurić.
Sa ostalih devet članova olimpijskog tima BiH trebalo je da se nađe u Sloveniji, a Đurić, bez novca i samo sa veslom u ruci, ka Sloveniji i Olimpijskim igrama krenuo je AUTOSTOPOM!
"Krenuo sam stopom, stopirao sam kamione uglavnom, nakon što me prijatelj me odveo do jednog mjesta u Mađarskoj i rekao mi 'Srećno'!. Imao sam stari jugoslovenski pasoš koji tada već nije važio, ali imao sam to neko pismo sa kojim je trebalo da pređem austrijsku granicu. Zaustavio sam neki autobus, pitao me čovjek dokle idem ja sam mu rekao da mi odgovara dokle god on ide pošto moram u Sloveniji, nisam imao ni para. Pitao me šta će ti to veslo, rekao sam da idem na Olimpijadu,on me onako gledao u fazonu 'šta ovaj priča, ide na Olimpijadu a tu stoji i stopira'. Išao sam autobusom, potom sam zaustavio i jedan auto i stigao do austrijske granice. Mislio sam sad će da me vrate sigurno. Bilo je ljeto, jako toplo, pješke sam išao prema granici i razmišljao šta da im kažem gdje idem. Pitali su me odakle idem, rekao sam da me tu izbacio ovaj vozač i rekoh 'Idem na Olimpijske igre'. A oni na to 'MOLIM?'. Mislili su da hoću da uđem u Austriju kao izbjeglica i pitali me kako sam uopšte iz Jugoslavije došao do Austrije. Pokazao sam im to pismo iz Olimpijskog komiteta Austrije da nazovu taj broj i jedan on njih ih je na kraju ubijedio da to i učine. Čekao sam pola sata tu, vratilo se njih mnogo, mislio sam da će da me hapse, a oni su mi pružili ruku u znak podrške. 'Svi idu avionom a ti ideš stopom', rekli su mi".
Austrijski carinici na kraju su čak zaustavili jednog vozača i zamolili ga da poveze Đurića do slovenačke granice. Tamo problema nije bilo, jer su očekivali njegov dolazak, tako da je stigao do delegacije BiH, a potom s njima avionom otputovao u Barselonu. Tu nije, međutim, bio kraj njegovim mukama da ostvari olimpijski san. I dalje je, od svega što je bilo potrebno da se takmiči, imao samo veslo.
"Imao sam svoje veslo, a opremu i čamac sam dobio od španske vlade i grada Barselona. Pokušao sam i malo da treniram, ali bilo je teško, ljudi su se pripremali nekoliko godina, a ja sam morao da prekinem pripreme zbog rata. Znao sam da nemam nikakve šanse, na kraju sam ispao u repesažu", kaže Đurić koji uspomene na OI u Barseloni čuva u svojoj glavi jer fotografija nema, a nema ih čak ni Olimpijski komitet BiH.
Iako rezultatski nije ostvario zapažen rezultat nastup na Olimpijskim igrama i izlazak na stadion na otvaranju će kao i svi sportisti pamtiti do kraja života. Nažalost, postoji i 'druga strana medalje'...
"Bio sam oduševljen, prvo što sam tamo na Olimpijskim igrama, a drugo, što sam među prvim sportistima koji su nastupili za BiH. Svo vrijeme sam ipak razmišljao šta mi otac razmišlja. Znao sam da su brat i majka na mojoj strani, ali nisam imao neki odnos sa ocem, znao sam da ću imati problema jer sam odlučio da nastupim za BiH. Poslije Olimpijskih igara otac više nikad do svoje smrti nije razgovarao sa mnom, kao da se odrekao mene. Na kraju je ispalo da mi je ta bosanska zastava pod kojom sam išao na Olimpijske igre, kasnije, 1993. godine, ubila majku. To je sudbina, ne krivim nikoga. Ljudi koji me znaju, moji prijatelji znaju ko sam i šta sam. U ratu je izginulo mnogo nedužnih, onih koji nisu tražili rat. Naša tragedija je što krivimo jedni druge, a svi smo jedni te isti", ističe Đurić.
Zbog nastupa na OI imao je problema i sa nekim dojučerašnjim prijateljima koji su mu kada je došao u Doboj 2000. godine da sahrani oca prijetili će da ga ubiju, da ga zakolju. Na njih se ipak ne osvrće, jer to su, kako kaže, ljudi koji ne znaju šta će da rade sa sobom.
Ostvarenje sna o nastupu na Olimpijskog igrama za Đurića nije bio kraj. Naprotiv, bio je to tek početak, jedne druge sportske karijere, karijere u kojoj će se proslaviti širom svijeta. One fudbalske.
Iako je imao ponudu da ostane u Španiji i nastavi da se bavi kajakom i kanuom, smatrao je da ne može od toga da živi i razmišljao o odlasku u Njemačku ili Austriju. Nakon što je saznao da su šanse da uđe u Njemačku gotovo nikakve, odlučio se za Švedsku i to preko poljskog Gdanjska.
"Iz Gdanjska sam prema preporuci prijatelja krenuo brodom za Malme, bilo je tu mnogo izbjeglica iz BiH i Albanaca s Kosova. U jednom trenutku svi oni su pobacali pasoše u more i rekli meni da to učinim jer tako neće moći da me vrate. Ja sam ipak bio jedina budala koja je izašla s tog broda sa pasošem. Htio da budem azilant ne izbjeglica, ali zaglavio sam u kampu sa ovima što nisu imali pasoš, spavao pod šatorima, na kraju sam odbijen i deportovan u Budimpeštu jer sma u pasošu imao vizu iz Mađarske".
Đurić se vratio u Segedin, gdje počinje njegova fudbalska karijera, i to u 23. godini. Kao klinac je igrao fudbal, kao sva djeca, ali sada je trebao ozbiljno da se bavi fudbalom, što nije bilo lako.
"Počeo sam kao lijevi bek, moja prednost je bila snaga i kondicija. Morao sam da učim i svaki dan sam učio kako igrači igraju, gdje se kreću, gledao sam na TV-u utakmice španske, italijanske, njemačke lige. Nisam imao ni vremena, a ni trenera, mađarski treneri nisu govorili engleski, ja nisam govorio mađarski. Pokušavao sam sve više i više svojim radom da nadoknadim. Išao sam kao bek naprijed, trener mi nije branio, znao je da ću se vratiti, pa sam igrao i lijevo krilo", prisjeća se Đurić svojih početaka.
Nakon igranja za manje klubove iz Segedina otišao je u Australiju, gdje je igrao za nekoliko klubova, između ostalog i za Saut Melburn. Kod tadašnjeg trenera Ferenca Frenka Aroka igrao je stopera, a u Kini lijevo krilo i beka. Tamo je igrao protiv Slobodana Marovića koji je nastupa za Šenžen i s kojim se sprijateljio.
Po povratku u Australiju njegov klub Adelejd je bankrotirao, a Đurić se između ponude iz Hong Konga i Singapura odlučio za onu iz Singapura. A tamo je otišao kao napadač, jer se tražio navalni igrač. Ispostavilo se da je to bila jedna od najvažnijih njegovih životnih odluka, pošto je u Singapuru postao najbolji strelac u istoriji lige, reprezentativac i ova azijska država postala je njegov novi dom. Fudbalski počeci u dalekom Singapuru nisu bili nimalo laki.
"Kad sam sletio u Singapur šok! Užasno toplo, ogromna vlažnost, tereni mali, a igrači brzi, nisu tehničari ali brzi su. Bilo mi je teško nekoliko mjeseci da se prilagodinm na vrijeme, hranu, fudbal koji su igrali. Ali ja sam tip sportiste koji kad vidi da mu nešto fali radi ekstra treninge i ono što mi nedostaje. Ostajao sam poslije treninga, radio na završnici, centaršutevima, skoku i onda sam počeo da dajem golove. Prve sezone dao sam 13 golova u 16 utakmica. Poslije je sve istorija. Kad sam došao u Singapur liga je bila mnogo jaka, bilo je novca , bilo je dosta stranaca, sada liga ide dole. U knjizi sam to i napisao, pogrešni ljudi vode savez, kao i svagdje".
Aleksandar Đurić je ime koje se s poštovanjem izgovara u Singapuru, posebnu u sportskim krugovima, a malo je onih koji ne znaju da sa 380 postignutih golova drži rekord singapurske lige. Iako ima i onih koji sumnjičavo posmatraju ovaj podatak, Đurić ističe da je ponosan na svoju karijeru.
"Mogu ljudi pričati šta hoće, da je Aleks dao u ko zna kakvoj ligi, ali ko god je dolazio ovdje imao je problema. I mnogo boljih igrača je dolazilo ovdje, onih koji su odmaleni igrali fudbal, a ne kao ja počeli u u 22-23. godini. I oni su imali većih problema. Gdje god da igraš to je profesionalna liga. Šta god kažu, ja sam zadovoljan onim što sam uradio. Kada su u pitanju golovi imao sam sreću da igram za velike klubove, ali opet na kraju zavisiš od sebe kada trebaš da daš gol. Neko kritikuje, a ne zna koliko sam treninga odradio, koliko pretrćao, radio... Igrao sam fudbal iz ljubavi, volim sport, volim da vidim prave sportiste koji daju život za sport, ja sam dao život za sport i nije mi žao, ovo što sam postigao postigao sam svojim znojem", ističe Đurić.
Odlične partije u tamošnjoj ligi donijele su mu i poziv u reprezentaciju Singapuru i to u 37. godini života.
"Kada me selektor Radojko Avramovič pozvao pitao sam ga jel siguran da to želi, nisam htio da zbog tog što mene sa 37 godina zove u reprezentaciju da ga napadaju novinari i navijači. Ljudi u Singapuru su znali dobro ko sam, ali bio sam pod pritiskom. Moja žena me pitala što mi to treba, da sve što sam napravio ljudi pljuju zbog reprezentacije. Drugačiji su to nivi, klupski i reprezentativni. Ali to mi je bio izazov, dao sam sve od sebe, to navijači vole, igrao sam za ekipu, ne da dajem golove, već da pobjeđujemo. Ostao sam do 42. godine da igram za reprezentaciju, dao sam 27 golova na 53 utakmice".
O tome koliko su ga navijači u Singapuru zavoljeli govori i činjenica da je dobio nadimak "Sin Singapura", ali to da je postao prvi stranac koji je postao kapiten singapurske reprezentacije.
"Protiv Bahreina sam bio kapiten, a do tada nikada niko nije imao tu čast. Shvatio sam koliko me cijene i moji saigrači. Imati čast da izvedem ekipu iz tunela, to je bilo nevjerovatno. Bio sam uvijek najstariji na terenu, ali nisu mogli da vjeruju na kojem sam nivou igrao. U 44. sam završio karijeru, a nikada nisam propustio trening, dešavalo se da sam povrijeđen, ali sam često i povrijeđen igrao, nisam propuštao utakmice. Najdraži trenutak u kerijeri mi je moj oproštaj od igranja za reprezentaciju. Igrali smo Suzuki Kup i bili potpuni autsajderi, nisu nam davali šansu da prođemo grupu, a ne da osvojimo. Imali smo sjajnu atmosferu i u finalu protiv Tajlanda smo pobijedili i osvojili Suzuki Kup. Na tom turniru sam dao gol u 42. godini kao najstariji strelac, poslije sam igrao još dve godine".
Sjajnu fudbalsku karijeru u kojoj je između ostalog imao priliku da igra protiv reprezentacije Brazila, Dragana Stojkovića Piksija i Nagoje, Liverpula, Atletiko Madrida sa Falkaom i mnogih drugih klubova i reprezentacija Đurić je završio u novembru 2014. na najljepši mogući način, oproštajnom utakmicom u 44. godini života protiv legendi Liverpula.
"Imao sam čast da igram protiv legendi Liverpula, bili su tu Mekmanaman, Jan Raš, Didi Haman, Berger Šmicer, čitav tim koji je osvojio Ligu šampiona. Nisam mogao imati bolji oproštaj", kaže Đurić.
I tada, u posljednjoj svojoj utakmici, u 44. godini izgledao je moćno na terenu.
"Đurić je bio stvarno dobar. Da li on zaista ima 44 godine? Pored njega ostali koji imaju 44 čine se stvarno starim", čudio se Emil Heski poslije te utakmice.
Na kraju razgovora za MONDO na pitanje da li ima nešto za čim nakon svega žali, Đurić još jednom pokazuje koliki je sportista, koliki je čovjek, a tek onda pominje fudbal.
"Žao mi je što se naša zemlja raspala, što smo izgubili toliko dobrih ljudi, djece, žena, muškaraca. Žao mi je što smo mogli mirno da se rastanemo. Žao mi je što sam izgubio majku. Žao mi je što nisam možda probao da igram u nekoj većoj ligi, možda sam mogao da probam u Belgiji ili njemačkoj drugoj ligi. Imao sam jednu ponudu da dođem 1999. u Hajduk, ali odlučio sam ipak da ne idem. Mladen Pralija me vidio ovdje i zvao me da dođem, rekao mi je da mogu da igram u hrvatskoj ligi, ali nije mi se išlo. Ipak, ovo što sam napravio mi je dovoljno. Ja sam jednostavan, isti sam Aleksandar koji je odrastao u Lipcu, odrastao u selu, ja sam isti čovjek".
Svoju autobiografiju nazvao je "Beyond borders", što bi kako nam je rekao, najbolje bilo prevesti kao "Van granica".
"Uvijek sam bio asociran tim granicama, uvijek sam prelazio te granice a najveća želja u životu mi je da nema granica, zato se knjiga zove 'Beyond borders'. Živimo u getu u tim granicama, ali bez granica možemo mnogo. Knjigu sam napisao zbog prijatelja koji su mi govorili da to treba da uradim i da ljudi pročitaju ono što sam prošao u životu, da to bude drugima inspiracija. Uzela mi je godinu dana života, ali sada osjećam olakšanje. Ima tu dosta toga što nikada nisam spominjao, neke stvari ne zna nije znala ni moja supruga. Nekad nisam imao para da jedem ali nisam išao da kradem, da ubijam, vjerovao sam da mogu svojim radom uspjeti. Napisao sam knjigu da pokažem da je sve moguće, da ako imaš tu volju, želju, samopouzdanje i vjeruješ u sebe, u poštenje i ako si pozitivan sve možeš da uradiš".