Na stadion "Asim Ferhatović Hase", za koji sam dotad znao jedino iz pjesme Zabranjenog pušenja, prvi put sam kročio negdje početkom 90-tih.
Ne sjećam se tačne godine niti sezone u prvenstvu velike Jugoslavije, ali znam da sam u tom periodu bio dugokosi buntovni tinejdžer, panker i navijač Crvene zvezde, "kontraš" svemu i svakome.
A prošlo je samo nekoliko mjeseci od završetka osnovne škole u kojoj sam bio "vukovac" odnosno dobitnik nagrade "Mitar Trifunović Učo", da bi sljedećih pola godine čak "zveknuo" na popravni iz matematike kod profesora Bože Ištuka u Gimnaziji, upravo i isključivo zbog vlastite gluposti i divljanja hormona.
Razumljivo, to se sve odrazilo i na porodične odnose...Burazer je otišao na studije u Sarajevo i počeo da živi neki samostalan život, staroj su zbog mojih "ispada" krv pile žene u čaršiji i posebno u frizeraju, kako ona kao učiteljica može da dopusti da njen sin nosi dugačku kosu, dok je stari samo odmahivao rukom i govorio: "Ma pusti dijete, bo'na, puca ga pubertet".
Probudio sam se tog subotnjeg jutra u bunkeru od sobe, ustvari pregrađenom hodniku bez prozora, i po običaju do kraja odvrnuo Kud idijote, pa je stari opet zagalamio da utišam jer nisam u šumi i konstatovao da tim Puližanima baš pristaje to ime.
Potom me poslao po novine, sarajevsko izdanje "Večernjih", koje je posebno volio da iščitava vikendom. S obzirom da je subotom radio jedino kiosk na Autobuskoj stanici, nazuo sam neke stare tene i obukao očevu "adidas" jaknu sa zidne stijene i krenuo kontajući šta ću raditi jer nema škole.
Taman kad htjedoh da kupim štampu, iza leđa mi se prišunjaše trojica frendova: "Aj s nama".
"Đe", upitah.
"Pa na 'Koševo', dolazi Zvezda".
Postidio sam se malčice, kako sam uopšte propustio tu informaciju, ali sam se i sebi i njima opravdao obimnim gradivom u Gimnaziji, nakaradnim profesorima i ljubavnim jadima, kad naš razgovor prekinuše dvojica jarana u bordo dresovima. I oni idu na "Koševo" pa bismo mogli zajedno.
Nije bilo pitanje da li ću otići, već kako i na koji način, s obzirom da nisam imao dovoljno love za kartu do Sarajeva, ali jesam do Travnika, pa ćemo iz Andrićeve čaršije stopom.
Tako nekako je glasio naš dogovor i krenuli smo.
Znao sam naravno da će to da dovede do "tektonskih" poremećaja i ozbiljnih sankcija u roditeljskom domu, ali u tom trenutku je bilo važnije ne biti p**** ma koliko cijela stvar bila besmislena.
U travničkom Docu nam je poslije nekoliko minuta pokazivanja "lajka" stao kamiondžija iz Hercegovine, ako se ne varam iz Posušja, koji nas je dovezao negdje blizu Podlugova, a mi uglas pjevali Čolu i plavu kapu dok smo dobrih pola "čuke" hodali po cesti, prije nam je stao nekakav građevinski inžinjer u "stojadinu" i dovezao nas petoricu do krajnjeg odredišta.
Frendovi su i meni kupili ulaznicu za "tekmu", razdvojili smo se uz stisak ruke i ono "razbićemo vas", pa su "Pitari" otišli na sjever, a mi "Cigani" na jug koševskog stadiona.
"Horde zla" su osim uobičajenih navijačkih rekvizita i transparenata mahali i nekim zelenim barjakom sa arapskim slovima, ali i crvenom zastavom Turske sa polumjesecom i zvijezdom, dok je cijela južna tribina bila okićena, ne samo crveno-bijelim već i srpskim zastavama, kao i crnom sa mrtvačkom glavom, za koju sam pomislio da je gusarska.
Dok, nisam vidio tog "pirata sa Kariba" sa šajkačom i zlatnom kokardom, koju sam do tada viđao samo u partizanskim filmovima na glavi Orsona Velsa u "Bici na Neretvi" ili Josipa Pejakovića u Ćopićevoj "Osmoj ofanzivi". To me je zaledilo, jer sam potekao iz partizanske porodice...Tek tad sam shvatio da moj odlazak prevazilazi okvire očevog prekornog pogleda ili majčinih suza, već ova cijela ujdurma može da postane nešto mnogo gore.
Psovanje četničke (srpske) i balijske (turske) majke i ispoljavanje najprizemnijih nacionalističkih osjećanja su tokom tih 90 minuta bile jedino važne navijačima oba tabora, pa meni i običnim ljubiteljima fudbala na istoku i zapadu više nije bilo do loptanja.
Do igranja nije bilo ni fudbalerima Zvezde, koji su izgubili na "Koševu" (3:2) iako su samo nekoliko dana ranije u Bariju postali evropski šampioni pobjedom nad Olimpikom iz Marseja nakon penala.
Međutim, Sarajlijama je bila neophodna pobjeda da osiguraju opstanak u Prvoj ligi Jugoslavije i to su i učinili pogocima Bernarda Barnjaka, Miloša Nedića i Ante Puhalaka, dok je dvostruki strijelac za Zvezdu bio Darko Pančev, čovjek koji je golom u posljednjoj seriji jedanaesteraca na stadionu "Sveti Nikola" postao besmrtan.
Moja sjećanja su poprilično fragmentirana, a možda čak da su pomiješana sa nekim drugim utakmicama, ali u suštini to i nije toliko važno, koliko sam se tada ja kao klinac osjećao poraženim, a vjerujem i svi moji drugari na obje "zaraćene" tribine.
Našli smo se pola sata nakon utakmice, naravno nismo komentarisali skandiranja, psovke i uvrede, malo zbog šoka, malo jer smo "rasli na istoj zemji a iz raznih korijena", ali smo se dogovorili da se ne vraćamo zajedno kući već da se svako snalazi kako zna i umije.
S obzirom da je moj burazer živio u studentskom domu u Nedžarićima, otišao sam kod njega i kad sam ušao u sobu, preblijedio je kao krpa. Poslije nekoliko sekundi shvatio je da starci nemaju pojma da sam tu i otrčao iz sobe.
Nije tada bilo mobilnih telefona, a kamoli društvenih mreža, vajbera, vatsapa i sličnih stvarčica, pa je skočio do telefonske govornice da javi roditeljima da sam kod njega, da sam živ, zdrav i da će me sutra autubusom poslati kući.
Naravno da je i on bio ljut, baš kao i roditelji koji su razrezali kaznu od mjesec dana zabrane odlaska napolje, osim u školu, ali opet u očima starog se jasno mogao pročitati da je mrvu ponosan jer polako, ali sigurno odrastam i postajem samostalan.
"Do ženidbe", rekli bi u Bosni.
P.S. Naravno da sam u povratku kupio "Večernje novine" i na vratima stana rekao starom: "Jbg, nije bilo kod nas, pa sam skoknuo do Sarajeva da kupim".