Danas se navršavaju tri godine od smrti legendarnog "El Komandantea". Ovo je priča o fudbalu na njegovoj Kubi, pokušajima da se unaprijedi i problemima pred kojima su bili fudbalski entuzijasti.
"Za ideju koja isprva ne djeluje suludo, nema nade" - Albert Ajnštajn.
Fudbal na Kubi je velika nepoznanica. Tamošnje državno prvenstvo je i dalje amatersko, u bukvalnom smislu, i reprezentacija Kube i dalje služi za poboljšavanje gol-razlike.
U kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo u Rusiji, njihova selekcija je odigrala samo dva meča.
Kurasao - koji je sa klupe tada predvodio Patrik Klajvert - preko dva remija i više golova u gostima je izbacio Kubance već na startu i ciklus za turnir koji se održavao leta 2018. za njih je bio okončan u junu 2015. godine.
"Lavovi" sa Kariba ostali su bez prave šanse da se posle 80 godina ponovo nađu na najvećoj smotri.
Tada, 1938. godine, bili su pozvani da učestvuju na turniru u Francuskoj. Kubanci su odigrali čak tri utakmice, što je u sistemu bez grupne faze bio ogroman uspjeh.
Remi 3:3 protiv Rumunije značio je ponovljen meč u kojem su ovoga puta slavili 2:1. Ipak, četvrtfinale je za selekciju sa malog ostrva bilo preveliki zalogaj i Šveđani su slavili ubjedljivo - 8:0. Taj susret je do danas ostao posljednji za Kubu na Svetskim prvenstvima.
Fudbal na najvećem karipskom ostrvu bi se vjerovatno razvijao u drugačijem pravcu da na vlast 1959. godine nije došao Fidel Kastro.
Prije nego što je došlo do Kubanske revolucije 1953. godine i uspostavljanja komunističke vlasti šest godina kasnije, fudbal na ostrvu je imao svojih svijetlih momenata.
Veliki timovi Južne Amerike, poput Velez Sarsfilda i Kolo Kola, pravili su svoje turneje na Kubi, dok su čak i Real Madrid i Espanjol povremeno pristizali na ostrvo da odigraju poneku utakmicu.
Ipak, po uspostavljanju Kastrove vlasti, Nacionalni institut sporta i fizičkog vaspitanja zabranio je profesionalizam.
U narednih 40 godina, fudbal na Kubi neće biti prioritet.
Bili su promovisani amaterski sportovi, pogotovo oni u kojima su SAD bile dominantne. Tako bi Kuba dobila priliku da svog velikog neprijatelja porazi u sportovima kao što su boks, bejzbol ili atletika.
Olimpijske i Panameričke igre su za to bile idealna prilika, a sportisti poput Havijera Sotomajora (svjetski rekorder u skoku u vis), Teofila Stivensona i Feliksa Savona (trostruki olimpijski šampioni u boksu) su se posebno isticali u svjetskim okvirima.
Međutim, fudbal je ostajao u zapećku. U pet kvalifikacionih ciklusa za Svjetsko prvenstvo reprezentacija se iz različitih razloga nije ni takmičila, a kamoli plasirala na završni turnir.
Potreba za promjenama javila se krajem 20. vijeka, kada je komšijska Jamajka obezbedila plasman na Mundijal u Francusku.
Ljeto 1998. bilo je blistavo za "Reggae Boyze", a osim debija na najvećoj fudbalskoj smotri, ostvarili su i pobjedu protiv Japana na "Žerlanu" u Lionu.
Kuba, zemlja sa skoro četiri puta većom populacijom od Jamajke, bila je posramljena i riješena da uzvrati u narednom ciklusu.
Bon je neveliki grad u Njemačkoj. Sa oko 325 hiljada stanovnika, ne spada ni u deset najvećih gradova u državi.
Ipak, osnovan u prvom veku prije nove ere, Bon je istorijski bio izuzetno važan u 20. vijeku.
Tokom Drugog svjetskog rata je bio bitna strateška lokacija za savezničke snage u proboju njemačkih divizija, zbog svoje pozicioniranosti na reci Rajni i blizine granice sa Belgijom.
Po završetku najkrvavijeg sukoba u istoriji čovječanstva, Bon je de fakto postao prestonica Zapadne Njemačke.
Iako je bio administrativni centar danas nepostojeće države i iako se u njemu nalaze važne multinacionalne kompanije, poput "Dojče Telekoma" i "Dojče Posta", Bon nikada nije mogao da se pohvali uspješnim fudbalskim klubom.
Štaviše, "Bonner Sport-Club" je kroz svoju istoriju bio zapanjujuće katastrofalan.
Klub nastao 1965. godine fuzijom klubova "Boner FV" i "Tura Bonn" najveći dio svoje istorije provodio je u trećem, četvrtom i petom rangu njemačkog fudbala, osim nekoliko sezona tokom šezdesetih i sedamdesetih kada su uspjeli da se domognu druge lige Zapadne Njemačke.
Njihova reputacija u to vrijeme bila je podjednako loša - sumnjive finansije i nepouzdani poslovi su ih čak doveli do toga da 1977. postanu prvi profesionalni klub iz Njemačke koji je ostao bez licence za takmičenje.
Krajem 1998. godine, Hans Robert Fiol, vlasnik tadašnjeg četvrtoligaša, naletio je na snimak prijateljskog susreta Kube i Brazila, u kojem je "Selesao" slavio 2:0.
No, 52-godišnjak je bio pozitivno iznenađen borbenim izdanjem Kube. Tada se javila misao - "Mogli bismo da dovedemo nekoliko Kubanaca u naš tim".
Ova atipična ideja postala je suluda kada je došlo do prvog kontakta između Bonera i Fudbalske asocijacije Kube.
Čelnici tamošnjeg saveza su pristali na taj prijedlog pod uslovom da Boner dovede 15 reprezentativaca, kako bi održali tim na okupu.
Tako bi Kubanci u četvrtoj diviziji Njemačke mogli da igraju zajedno, rade sa boljim trenerima i na boljim terenima i pripreme se za kvalifikacije za Japan i Južnu Koreju 2002. godine. Fiol je pristao, a Fidel Kastro je blagoslovio čitav dogovor.
Stoga je Sajmon Kuper, pisac-saradnik "Gardijana", početkom 1999. godine mogao da objavi zvaničnu informaciju – "Boner je potpisao ugovore sa cijelom reprezentacijom Kube".
Ovo je dovelo do brojnih neuobičajenih situacija.
Kako su reprezentativci Kube amateri, njihov savez je dozvolio da postanu članovi Bonera uz određene uslove - neće primati plate, jer je to obilježje profesionalizma, već će im Kuba davati „džeparac“, a klub će se postarati za smještaj i hranu.
U suprotnom pravcu, Boner je na Kubu slao fudbalsku opremu koja je izolovanom ostrvu itekako bila potrebna. Osim 15 igrača, u Boner su još stigli i dva trenera, prevodilac, kuvar i maser.
"Tamo praktično ne postoji infrastruktura“, rekao je Fiol prije dvije decenije o stanju fudbala na Kubi.
"Postoji nekoliko kvalifikovanih trenera i nekoliko terena za trening. Ispod prve lige, postoji samo par provincijalnih prvenstava, koja traju tri do četiri mjeseca. Ostatak godine igrači provode na druge stvari.“
Nije ni čudo da je onda situacija bila toliko nepovoljna po tamošnji fudbal.
Fiol je izjavio da je cilj Kubanaca da budu u Evropi kako bi naučili bolje taktike i sarađivali sa njemačkim trenerima. Ili kako je Sajmon Kuper tada opisao - "Kubanci vjeruju da će u Njemačkoj njihovi igrači naučiti kako da igraju loše 120 minuta i onda pobijede na penale“.
Da, Kuper je Britanac koji je deo svog života proveo u Holandiji. Idealna kombinacija da biste „provocirali“ Nemce.
Cilj ove selekcije Kube bio je plasman na Mundijal 2002. godine, te je Boner pristao da im organizuje i prijateljske utakmice protiv Lihtenštajna i Luksemburga, kao i mlade reprezentacije Holandije.
Tako bi imali dodatnih prilika da se sastaju protiv pravih selekcija i skupljaju neophodno iskustvo. Plan je bio da najbolji kubanski igrači budu deo prvog tima Bonera u sezoni 1999/2000, dok bi ostatak nastupao za njihov rezervni sastav.
Bio je to nezapamćen potez da jedan klub dovede čitavu reprezentaciju u svoje redove, ali suštinski, to nije bilo protiv pravila.
Tadašnje pravilo da klub može da dovede najviše tri igrača koja nemaju pasoš zemlje Evropske Unije nije važilo za amaterske rangove njemačkog fudbala.
Na kraju, ovo su suštinski bile pozajmice igrača, jer je kubanski savez zadržao registracije igrača kod sebe. Kako ni njemački DFB ni FIFA nisu uspjeli da pronađu nikakav prestup, petorica igrača su u aprilu 1999. debitovali za Boner na prijateljskim utakmicama.
Lokalni novinari su čak zabilježili da su se u tim prijateljskim mečevima Kubanci dobro pokazali, ali lokalna publika nije bila impresionirana ovim potezom predsjednika Fiola.
Njemački mediji su Boner "prekrstili“ u FK Fidel, dok su se domaći igrači žalili jer je njihov status bio ugrožen.
"Ako igrate u našem rezervnom timu, onda ste na Kubi vjerovatno reprezentativac“, istakao je tadašnji vezista Bonera Norman Peršen.
Iako suštinskih prekršaja nije bilo, njemački savez je vršio pritisak, što je rezultiralo u odluci predsjednika distrikta Keln (kojem pripada i grad Boner), da kao gumicom obriše ovaj nesvakidašnji projekat.
Velikoj većini Kubanaca su bile odbijene vize i projekat je time automatski propao. Međutim, pojedinci su uspjeli da dobiju vize klasičnim putem, bez intervencije kubanskog režima i ostali su članovi Bonera.
Vladimir Aleho Kordoves je ostao igrač Bonera tokom čak tri sezone, dok su Jombel Aguado Kruseljas i Lester Menendes povremeno nastupali u drugom dijelu 1999/2000 sezone. Te sezone je Boner i ispao u peti rang takmičenja, mada će se iz prvog pokušaja vratiti u tadašnju Oberligu Nordrajn.
I baš onako kako je projekat "FK Fidel" propao - naprasno - tako je završio i plan Kube da se nađe u Japanu i Južnoj Koreji.
Kuba jeste lako preskočila Kajmanska Ostrva, a potom i Surinam, ali Barbados je bio neprelazan. Dva remija i potom poraz na penale značili su kraj ciklusa već u maju 2000. godine.
Najbolji kvalifikacioni ciklus Kube stigao je u susret Svjetskom prvenstvu u Južnoj Africi.
Nimalo slučajno - ponovo je Hans Robert Fiol imao bitnu ulogu. Riješen da uzvrati uslugu Kubancima, sa kojima je održavao dobre kontakte u godinama poslije neuspjelog projekta. Riješio je da bude veza ka Rajnholdu Fancu, nekadašnjem treneru Bonera, Hanovera i Ajntrahta iz Frankfurta.
Kubi je bio potreban selektor, Fiol je želio da pomogne, da bi poslije nedugih razgovora Fanc pristao.
Kuba je u ljeto 2008. otpočela kvalifikacije dvomečom protiv Antigve i Barbude. Na gostovanju su u finišu meča stigli do pobjede 4:3, da bi na stadionu Pedro Marero u Havani bilo čak 4:0 za domaćina.
U trećoj rundi su 12 selekcija bile podijeljene u tri grupe po četiri tima, odakle bi po dvije prolazile u završnu kvalifikacionu rundu (čuveni Heksagon, gdje šest timova igra dvokružni sistem), ali Kuba nije imala nimalo sreće na žrijebu.
I dok su jednu grupu činile Kostarika, El Salvador, Haiti i Surinam, "lavovi" sa Kariba su bili smješteni u grupu sa SAD, Trinidadom i Tobagom i Gvatemalom - prva dva tima su učestvovala na Mundijalu u Njemačkoj 2006.
Fancova ekipa se dobro pokazala u meču u Havani protiv svog velikog rivala, ali je Klint Dempsi bio jedini strijelac na tom meču, za pobjedu SAD.
Jedna pobjeda u šest mečeva značila je kraj kvalifikacija. SAD i Trinidad i Tobago su se plasirali u "heksagon", a Fanc je riješio da je njegovoj avanturi na Kubi došao kraj.
"Problem je da nismo dovoljno zreli i da nam nedostaje iskustvo igranja na međunarodnom nivou, to se posebno vidjelo u utakmici protiv SAD. Moramo da budemo profesionalniji, to je razlika između nas i ostala tri tima u grupi. Svi moji igrači igraju ovdje na Kubi. Ne dobijaju iskustvo igranja u inostranstvu. To je naš najveći problem", rekao je Fanc po okončanju kvalifikacija.
I bio je u potpunosti u pravu. U tom trenutku, prošlo je tačno 10 godina od iniciranja projekta između Bonera i Kube, a fudbal na ostrvu se i dalje nije pomakao unaprijed. Stvari su stagnirale, dok su ostali nastavili da napreduju.
Promjene na bolje počele su 2013. godine. Prve indicije su stigle da bi Kuba - koja se poslije silaska Fidela Kastra sa vlasti 2011. sve više amerikanizovala i otvarala ka zapadnom svijetu - mogla da dopusti svojim reprezentativcima da profesionalno igraju u inostranstvu.
Iste godine je njihova selekcija stigla do četvrtfinala na Gold kupu - za to im je bila dovoljna pobjeda nad Belizeom - prije nego što je uslijedio minimalan poraz od Hondurasa.
Dvije godine kasnije su ponovili uspjeh, ali je ovoga puta poraz u četvrtfinalu stigao od omraženih SAD - 6:0.
Već 2016. je i zvanično donesena odluka da igrači mogu da profesionalno igraju fudbal u inostranstvu, sve dok porez na dohodak plaćaju kubanskoj vladi.
Bila je to velika i važna promjena, koja je dozvolila igračima poput Abela Martineza i Majkela Rejesa da potpišu ugovor sa meksičkim Kruz Azulom početkom iste godine.
Ono što je prije 20 godina delovalo nezamislivo - odlazak domaćih fudbalera u Evropu - danas je na Kubi realnost.
Promjene su bile spore, ali je do njih došlo. Sada će "los leones" željeti da se nađu na Mundijalu 2022. godine.
Dvije decenije zakašnjenja neće biti problem ukoliko se na nekom od stadiona u Kataru bude intonirala "La Bayamesa".