Dio dana je urednica "Nedeljnika" (izdanje za Republiku Srpsku), drugi dio košarkašica Mladog Krajišnika. Za naš portal priča o svojoj "dvostrukoj ulozi", banjalučkom i domaćem sportu uopšte, KK Borcu, KK Igokei, reprezentaciji BiH…
Svako od nas sigurno je bezbroj puta razmišljao o profesionalnim sportistima, koji tokom nekoliko sedmica, mjeseci ili godina zarade ogroman novac "pikajući" loptu, udarajući je reketom, plivanjem u bazenu, trčanjem, skakanjem…
Ipak, sport na našim prostorima je na mnogo nižem nivou, pa sportisti, čak i oni koji se nazivaju "profesionalcima", sa strane imaju još nekih poslove, s obzirom da je zarada prilikom bavljenja bilo kojim sportom u BiH zaista mizerna.
S druge strane, da li ste se zapitali kakav život vode naši sportisti? Kojim profesijama se sve još bave? Kako izgleda prosječan dan nekoga ko se bavi sportom, a pritom ima i posao, porodicu, privatni život.
O svemu ovome, i brojnim drugim temama, odlučili smo da popričamo sa Andreom Vuković, košarkašicom ŽKK Mladog Krajišnika iz Banjaluke, inače urednicom "Nedeljnika" (izdanje za Republiku Srpsku).
Za početak razgovora za MONDO, opisala nam je kako uklapa košarku sa privatnim životom i obavezama na poslu.
"Odavno sam prestala da uklapam vrijeme. Ja to sve smatram mojim vremenom. Ne postoji privatno ili neko drugo vrijeme, na poslu ili treningu. Napravila sam pauzu i nisam igrala osam godina. U trenutku kad sam tada prestala da igram, završeno je sa idejama, ambicijama i vizijom da treba da igram i da to, osim ljubavi, treba da bude i moj posao. Prošle godine sam se vratila, željela samo da treniram, pa su mi predložili da igram. Bila sam iznenađena. Tada sam rekla: 'Vau, hoćete li me stvarno pustiti da igram sa 27 godina?' Oni su rekli: 'Da'. Kada sam vidjela kakva je to liga, onda sam shvatila da ja sa dva posla i privatnim životom, bez problema mogu da igram tu".
Kako izgleda tvoj prosječan dan?
"Probudim se ujutro, odradim jutarnje trčanje, zatim odem do jednog posla, odradim šta treba, pa ako stignem odem na jutarnji trening. Onda se istuširam, presvučem i našminkam u dvorani, pa odem na neki sastanak. Zatim idem kući da pravim ručak. Moji poslovi su zaista fleksibilni, ali pomaže i to što godinama već radim po 10, 12 sati dnevno. Stižem sve, nije mi to problem. Kada odlučiš da crpiš energiju do kraja, stekneš utisak da ona počne više da se množi kako je više trošiš. Ne žalim se ni jednog momenta i za sve imam vremena. Sve stižem. I da se družim s kim hoću, i da idem gdje hoću".
U Mladom Krajišniku je, kako kaže, "otkad zna za sebe". Dala je mnogo ovom klubu, a i on njoj. Jedan od najtrofejnijih sportskih kolektiva u Republici Srpskoj i BiH danas je daleko od stanja u kojem je bio ranije.
"ŽKK Mladi Krajišnik dijeli sudbinu mnogih banjalučkih klubova, ali i onih u Republici Srpskoj, pa i cijelom Balkanu. Ljudu su ovdje uspjeli toliko da 'otruju' i sport, i kulturu i sve vrijednosti koje ne predstavljaju primarnu egzistenciju. Do te mjere da su iz sporta isparile i pare, i kvalitetni ljudi, i energija, i sve što je potrebno da bi se on razvijao. Generalno Balkan, a samim tim i mi kao njegov dio, te Mladi Krajišnik, ima veliki problem da 'naplati' sport. Ljudi koji mogu da prepoznaju koliko je sport isplativa društvena djelatnost, radili su to do te mjere za lične interese da oni koji žele da to rade za društveni interes, pobjegli su iz svega toga. Oni koji znaju da ga 'naplate' su menadžeri, koji trguju igračima i zarađuju na klincima od 15, 16 godina ili ulažu u njih još od 10. godine, samo za lične interese i svoj profit, a ovi nesrećnici koji su se zadesili u opelješenim, uslovno rečeno državnim klubovima, koji nisu privatizovani, ta nesrećna masa, s jedne strane nesposobnih ljudi, a sa druge entuzijasta koji nemaju tu moć da se time bave, ne znaju da naprave taj novac", tvrdi ona.
U čemu leži najveći problem ŽKK Mladog Krajišnika?
"'Krajišnik' je jedan od tih klubova u kojim ljudi ne znaju da iščupaju klub iz svega toga. Klub nema pravog menadžera, koji u ovom stanju, sa ovim dugovima i tržišnim uslovima, može da napravi nešto od njega", tvrdi ona.
Popularne "Malene" trenutno nastupaju u najvišem rangu bh. košarke, gdje u dosadašnjem dijelu sezone još nisu osjetile slast pobjede. Međutim, postoji i "druga strana medalje".
"S druge strane, naš mikroproblem je što imamo izuzetno mladu ekipu, sastavljenu od djevojčica s kojim se nije radilo na pravi način. Ni prava košarka, ni pravi sport od početka. Kad kažem prava košarka, tu mislim na činjenicu da imamo igračice koje još nisu naučile da dodaju i hvataju loptu, koje nemaju sigurnost da daju 'zicer', niti sigurnost u polasku u dribling hoće li ili ne napraviti 'korake'. To su osnovni elementi koji nisu savladani kada je to trebalo da bude urađeno. To više nisu ni curice u igračkom smislu, jer djevojčice od 15, 16 ili 17 godina igraju za seniorske ekipe, reprezentacije, osvajaju trofeje i prave prve parice, koje danas nisu čak ni parice. To je jedan dio problema. Drugi je taj što u klubu nisu imale ni taj sportski razvoj, da nauče šta znači biti sportista, odnosno čovjek na terenu. Da nauče da se košarka igra četiri puta po 10 minuta, do posljednje sekunde, da je kolektiv ispred bilo kakvog individualnog dostignuća. Da nauče da treba da se bore na treningu, ali još više da 'zagrizu' na utakmicama protiv protivnika, ali da ne povrijede nikoga… Da razumiju te neke sportske stvari. Šta god da naprave, to je važno dok utakmica traje, a kasnije je jedino bitno da li smo pobijedili ili ne. Mnoge od njih misle da je važno samo kakav je njihov učinak, hoće li postići određeni broj poena - uglavnom su to poeni jer one još nisu naučile da se računaju i skokovi, ukradene lopte i sama odbrana - ali tu ih podržavam, jer samo oni koji ne mogu igrati napad, vole odbranu (smijeh). Nije to samo kod 'Krajišnika', nego je opšti problem u društvu".
Koliko svemu tome kumuje hronična besparica sportskih kolektiva?
"Kao jedan od problema u svemu ovome, obično se navodi da je problem nedostatak finansijskih sredstava. Nije samo to, jer u našem društvu, i u svijetu u kojem živimo, kreće se mnogo više 'slobodnog novca', kako ga ja zovem, koji može da završi u sportu, kulturi… iako ga najmanje ima, jer su najmanja izdvajanja iz republičkog ili gradskog budžeta za sport. On se nalazi u rukama potencijalnih sponzora. Međutim, u klubovima još vrijedi socijalizam, jer svaki klub polazi iz perspektive 'daj meni koliko mi treba'. Ti ne možeš dobiti onoliko koliko ti treba, nego onoliko koliko se ti nekome isplatiš, koliko ćeš ljudi moći da privučeš na utakmice, koliko će ta reklama da vrijedi, kakve sportske rezultate ćeš ostvariti i uraditi na imidžu, kakav si u smislu marketinga… Tu ne postoji razumijevanje. Naravno da tu postoji i nedostatak novca, jer niko danas neće biti dovoljno lud da vam za bilo koji klub u Banjaluci izdvoji 300.000 KM i kaže: 'Evo vam ovo i vi ćete sada biti super'", naglašava Vukovićeva i nastavlja u dahu:
"I ja da imam taj novac sa strane, nikada ga ne bih dala 'Krajišniku', a sve bih mu dala i dala sam sve 'Krajišniku'. Tražila bih ljude sposobne da naprave neku dugoročno dobru priču. Tako da novac nije problem. Problem je što mi nemamo dovoljno 'ludaka', koji su spremni da se bore do posljednjeg atoma snage da nešto uspije. Srećna okolnost po 'Krajišnik' je to da mi imamo dvoje, troje tih 'ludaka', koji su spremni da i bez novca i podrške okruženja mogu da kažu: 'Pustite vi nas da se igramo, a vi gledajte svoje'. I kad imamo seriju od sedam poraza u prvenstvu, mi kažemo: "NE". Mi idemo da osvojimo kup i sl. Mislim da će to da održi 'Krajišnik' i izuzetno sam srećna što sam dio toga. To je veoma pozitivna stvar, jer da nema par nas tih 'ludaka', klub bi ove ili sljedeće sezone bio gotova stvar. Najozbiljnije to mislim. Ne bi ga spasila ni višedecenijska tradicija. U nekom trenutnu neko bi rekao: 'Super su ti bivši rezultati, sve je to fantastično, ali vi ste neodrživi. Vi ne možete da postojite'. Ipak, nadam se da ćemo uspjeti da zaustavimo taj sunovrat".
Kako komentarišeš slabu posjetu na sportskim terenima u Banjaluci?
"Košarkaška utakmica reprezentacije Srbije pokazala je da nismo nezainteresovani za sport. Dvorana je tada bila puna, atmosfera sjajna, ljudi su došli da navijaju… Ali, ne možete od nekoga tražiti da prati nekakve lige čiji kvalitet nije čak ni prosječan, da gleda neku bezveznu, nekvalitetnu ligu. Nivo košarke u najjačoj bh. ligi je izuzetno loš. Sve lige su pale na tako loš nivo da sport nema vrijednost. Mi nismo nezainteresovani za sport, nego mi ovdje nemamo vrhunskog sporta i to je veliki problem. S druge strane, onaj svjetski, vrhunski sport nam je danas mnogo dostupniji, nego što nam je bio prije desetak godina. Koja je logika da izvučete nekoga iz udobnosti svog doma, gdje mu je lijepo i toplo - pod uslovom živi u pravom dijelu grada da mu je toplo, pošto nemaju svi dijelovi grijanje - iz jedne takve atmosfere, gdje putem TV-a može da gleda najjače moguće lige, i da dođe subotom u 20 časova i gleda 'Krajišnika', koji ne može da se sastavi ni sa loptom, a ni sam sa sobom? Stvaramo situaciju da to treba da bude socijalna, altruistična odluka gledaoca, da dođe na utakmicu Mladog Krajišnika, Borca ili bilo koga drugog. To je potpuno pogrešno. Ili akcije poput onih 'Dođite na utakmicu da spasimo klub'. Pa dajte neka klub napravi nešto da vrijedi da se dođe na utakmicu. Ja to tako gledam. Možda sam ja liberalno-kapitalistički preusmjerena, ali to je prosto tako. Problem nije u banjalučkoj publici, nego što se ne isporučuje sadržaj koji je dovoljno kvalitetan da biste animirali tu publiku. I pored toga, mi imamo neke svoje gledaoce. Imamo te 'blentave' ljude poput nas, koji imaju taj osjećaj i prepoznaju da imamo kvalitet na kojem se može raditi, bez obzira što je to mnogo lošije nego ranije", istakla je Vukovićeva.
Okrenuli smo se malo i ostalim klubovima u Banjaluci i okruženju. Kako tvrdi, situacija je još lošija i KK Borcu, klubu koji je godinama unazad bio najjači bh. košarkaški kolektiv, a danas tavori u Prvoj ligi Republike Srpske.
"'Mladi Krajišnik' je u mnogo boljoj poziciji nego Borac. Samo jedan primjer to ilustruje. Bez obzira na to što ni jedni ni drugi nemaju novca, 'Krajišnik' ima treninge dva puta dnevno u Sportskoj dvorani 'Obilićevo'. Borac, prema posljednjim informacijama koje sam čula, ima tri ili četiri termina sedmično, što je velika razlika. Kad nemate ni novca, niti mogućnosti da angažujete pojačanja, jedini način da se iščupate iz loše situacije je da imate treninge. Jer na terminima za trening možete da napravite nekakvu igru. Ako ih nemate, vi ste gotovi. Ne znam ko je tome kumovao, ali to je konačna sahrana. Klub je uništen iznutra i to je najstrašnija stvar koja se desila Borcu i zaista nisam sigurna na koji način se Borac u ovom trenutku može vratiti. Sramota je da KK Borac ima tri termina u SD 'Borik', a da tu treniraju neki drugi sportski klubovi, bez obzira na njihove trenutne rezultate. Sad je to neka potpuno druga tema, ali mi moramo da se opredijelimo. Ne možemo biti grad ni republika u kojoj se i skija, i trči, i skače, i pliva, i tuče, i dodaje lopta rukom ili nogom… Nemamo kapacitet da finansiramo 50 sportova. Možemo da se opredijelimo da smo grad košarke, fudbala i rukometa, a to su najskuplji sportovi".
S druge strane, imamo KK Igokea, koja je jedini predstavnik BiH u ABA ligi. Ekipu koja ima "sreću" da igra protiv velikana balkanske košarke, Crvene zvezde, Partizana, Cibone, Cedevite…
"Igokea je meni lično omogućila da mogu da gledam vrhunsku košarku na par kilometara od Banjaluke, i hvala joj na tome. Mene apsolutno ne interesuje pozadina svega toga. Mislim da je Igokea mogla da bude jako dobar brend Republike Srpske i žao mi je što u onoj sezoni kada je bila prva na tabeli ABA lige nije uhvaćen zalet. Onda je trebalo da se pojave ljudi koji zaista poznaju košarku, sponzori koji će stati iza nje, a ne da se radi na način kako je urađeno. Svi ti ljudi koji su prišli iz nekih drugih motiva, nisu to prepoznali. Oni su izgubili potrebna sredstva da održe taj nivo".
Hipotetički, da se sastanu Igokea i Borac, za koga bi navijala?
"Da sada igraju Igokea i Borac, ja bih navijala za Borac, jer je to klub iz mog grada. Ali, nisam od onih ljudi koji imaju odnos prema sportu da Igokeu i Borac nazivaju vječitim rivalima, pa kad Igokea igra recimo protiv Krke, navijam za Slovence. Ne! Definitivno ne. S kim god Igokea da igra, osim protiv Borca, a to se vjerovatno neće desiti još neko vrijeme, ja navijam za njih. Čak i protiv 'moje' Crvene zvezde, ja navijam za Igokeu, iako sam zvezdaš do kosti. Radovali su me ti uspjesi i te utakmice, a sad ne mogu da idem na te mečeve s obzirom da mi uglavnom igramo u istom terminu. Bilo bi dobro da se to dovede na još ozbiljniji nivo, tj. da se dugoročnije gradi klub".
O košarkaškim počecima, ocu Draganu i majci Sandi Vuković, ima mnogo toga da kaže.
"Mama i tata igrali su košarku profesionalno po 25, 30 godina. U to vrijeme mama je prestala da igra, dok je tata bio direktor 'Mladog Krajišnika'. Ja sam željela da igram košarku, ali oni mi nisu dali. Probala sam ples, tenis i neke druge stvari. Od nekih sam sama odustala, dok kod drugih, poput tenisa, nakon mjesec dana bilo je jasno da ja to ne treba da radim, jer sam veliki antitalenat za tako neke stvari. Danas shvatam da su me mama i tata stalno gurali da se uhvatim bilo čeka drugog osim košarke. Ne znam zašto. Možda su željeli da se što više igram, da ne ulazim u tu neku ozbiljnu priču da treniram dva puta dnevno… Međutim, nisam se dala. Prvih mjesec dana bježala sam na treninge, nikome nisam govorila, a mama i tata nisu uopšte znali da treniram košarku. Kada je to postalo svima jasno, nije bilo problema. Tada sam bila sigurna da ću košarku igrati dok mogu da hodam. Kasnije su se neke stvari promijenile…"
Njeni politički stavovi su poznati. Stoga, lako je razumjeti zašto o reprezentaciji BiH, iako je nekada bila njen član, nema pozitivno mišljenje.
"Kada se počela forsirati ta priča, odbijala sam da igram za reprezentaciju BiH. Ali, to je trajalo vrlo kratko, jer mi je tada postavljen uslov. Tadašnji trener rekao mi je ako neću da igram za reprezentaciju, ne mogu igrati ni za klub. Za mene je to u tom trenutku značilo da ne mogu igrati košarku i nisam imala izbora. To je bila jedna nevoljna odluka, ali ja stojim iza nje. Odigrala sam to jedno takmičenje za reprezentaciju BiH na juniorskom prvenstvu u Bihaću i to je to. Poslije toga niti su me više zvali u reprezentaciju, niti sam o tome razmišljala. Iz ove perspektive, ne kajem se što sam to uradila. Nije mi žao, ali u slučaju da bi me bilo ko pozvao, mada sada nemam kvalitet da igram za reprezentaciju BiH, ne bih to prihvatila. Nije mi se ta ideja dopadala ni kada sam bila mlađa, ne dopada mi se ni danas".
Sa Andreom Vuković, 28-godišnjom košarkašicom Mladog Krajišnika i uspješnom novinarkom, moglo bi se pričati dan i noć. I pisati o njoj još toliko…
Pratite MONDO.BA SPORT na Facebooku, Twitteru ili Instagramu!