Trener košarkaša Partizana Andrea Trinkijeri ne želi da stvara paniku zbog koronavirusa, ali upozorava da je problem mnogo ozbiljniji nego što se misli u regionu.
U ekskluzivnom intervjuu za "Anadoliju", italijanski stručnjak je govorio o krizi koja preti da potpuno parališe zemlju u kojoj se rodio i u kojoj mu i dalje žive najbliži članovi familije.
"Pokušaću pametno da odgovorim na vaše pitanje. Situacija je zaista vanredna. U čitavoj Lombardiji gradovi su prazni, ulice puste, škole ne rade, ljudi ne idu u pozorišta i bioskope, nema sporta… I to će potrajati još najmanje mjesec dana. Moramo da pratimo razvoj događaja i da postupamo u skladu sa preporukama odgovornih institucija. Nauka je jedini spas, samo doktori mogu da nam kažu kako da se ponašamo i šta da radimo. Riječ je o globalnom problemu i zato je jako važno da budemo maksimalno oprezni".
U zemljama našeg regiona još nije došlo do epidemije, što ne znači da treba da budemo opušteni i da zanemarimo osnovne vidove higijene.
"Ne slažem se sa konstatacijom da ovdje u Srbiji ljudi neozbiljno shvataju opasnost od korona virusa. Ima još zemalja koje drže situaciju pod kontrolom. Možda jer je dobra rakija, a svi znamo da rakija ubija virus. Nisu ni u Italiji zatvorili škole zato što je zdravstveno stanje dramatično, već da bi spriječili dalje širenje bolesti. Za sada su najugroženiji stariji muškarci od 70, 80 godina koji već imaju neke druge patologije. Ali i oni imaju pravo da žive", istakao je Trinkijeri.
Nije lako voditi treninge i razmišljati o košarci u trenucima dok vaši prijatelji iz Milana ne mogu ni do prodavnice da odu.
"Čujemo se svakoga dana, veoma su zabrinuti. Ja takođe brinem zbog svoje porodice, djeca su mi tamo, iskreno nije mi lako. Ne mogu da odem da ih posjetim jer onda postoji mogućnost da se ne vratim na posao. Sportske manifestacije se odlažu, neke se održavaju bez publike. Kao da nikome još nije jasno šta je pravo rješenje, kako da reaguju. Ljudi sjede kod kuće, gledaju vijesti i stalno očekuju da te brojke krenu na dole. Da se sve vrati u normalu. U svakom slučaju, situacija je vanredna i zato vanredno treba i razmišljati", rekao je Trinkijeri.
Iskusni strateg kaže da se njegovi košarkaši ponašaju normalno i da za sada nema razloga za paniku.
"Čini mi se da nam mediji ne nude pravu sliku o tome šta je zapravo koronavirus. Ja u roku od tri sata pročitam na stotine oprečnih informacija. Neki kažu da nije opasan, neki tvrde da jeste, a najviše mi smeta što niko ne umije da odredi pravu dijagnozu. Imate zemlje u kojima se uradi 20.000 testova i otkrije 2.000 zaraženih osoba. A u drugim je to 300 testova i četiri čovjeka sa pozitivnim nalazima. Gdje je istina? Šta se zaista dešava?", pita se trener Partizana.
ČETVRTFINALE NAJTEŽA UTAKMICA
U iščekivanju prave informacije i prave dijagnoze, moramo da se vratimo na sportske teme, jer košarkaše Partizana uskoro očekuju dueli u četvrtfinalu Evrokupa protiv Uniksa iz Kazanja. Biće tu i pomiješanih emocija kod Andree Trinkijerija.
"Davno je to bilo kada sam ja sjedio na klupi Uniksa. Sada moram da mislim isključivo na Partizan. Ovo je velika šansa. Odigrali smo odlično grupnu fazu i vratili smo se na glavnu scenu evropske košarke. Ali, četvrtfinale je uvijek najteža utakmica. Taman pomisliš da si nešto napravio i onda se desi kiks i sve ti sklizne kao pijesak niz ruke. Protivnik ima vrlo kvalitetnu ekipu, biće pritiska, ali radimo na tome da budemo bolji i da odemo dalje. Hajde da vidimo šta će se desiti", kazao je Trinkijeri.
Trinkijeri je svojevremeno radio u jednoj engleskoj banci. Hoće li se ti Englezi konačno zainteresovati za košarku. Govori se sve češće o ulasku Londona u Evroligu. Možda baš tu leži novac. Možda baš u toj Andreinoj banci.
"Kada se to bude desilo, onda ćemo pričati o tome. Sada mi djeluje još uvijek embrionalno. Ne znam da li će ’bregzit’ ubrzati ili usporiti taj proces, ali je i dalje prilično daleko od realizacije. Imam neke svoje softvere i gledao sam par utakmica engleskog prvenstva, nivo je još uvijek znatno ispod Evrolige. Više sam za varijantu da neki klub iz Pariza stane na noge i postane ozbiljan konkurent. Sve to ide od reprezentacije, a Francuzi imaju odličan nacionalni tim", rekao je Trinkijeri.
Dok razgovaramo sa trenerom Partizana, njegovi košarkaši u pozadini rešetaju mrežicu i pogađaju koš iz svih mogućih pozicija. To je taj zvuk koji bi svakog ljubitelja košarke povukao na teren da se i on oproba u šutu za tri poena.
"Ma, ja bih se povrijedio poslije prvog hica", istakao je kroz smijeh Trinkijeri i nastavio:
"Ne vuče me lopta, pomirio sam se sa činjenicom da je moja igračka karijera okončana prije 30 godina. Sada me vuku neke druge stvari. Da gledam, da analiziram, da pratim razvoj igrača… Kada bih šutirao 10 trojki, ako dam četiri, bio bi nacionalni praznik. Ali slobodna bacanja bih mogao lagano 10 od 10".
Trenerski je odrastao na načelima jugoslovenske škole košarke i logično je da ga pitamo da li će se nekada pojaviti išta savršenije od onog tima snova splitske Jugoplastike.
"Teško je to reći. Kada pokušate da uporedite neki tim od prije 30 godina sa nekim iz sadašnjeg vremena, napravili ste grešku već u startu. Jer to je neuporedivo. Igrači su se fizički promijenili, ovi danas u tri koraka pređu cijeli teren. Ali, ona Jugoplastika… To je bilo nešto fantastično. Tonija Kukoča ni trojica nisu mogla da zaustave. Zatim, znanje košarke… Koliko bi mogao taj tim da ga teleportujemo u sadašnjost? Ne znam, zaista. Vjerovatno u napadu ne bi imali problema, ali bi škripalo u odbrani".
IZMEĐU BOSNE, JUGOPLASTIKE I PARTIZANA BIRAM PARTIZAN JER SE VOLI
Da zamislimo neki "trijagonale" turnir sa Mirzinom i Varajinom Bosnom, Kukočevom i Rađinom Jugoplastikom i Đorđevićevim i Danilovićevim Partizanom. Ko bi odnio trofej?
"Partizan, svakako. Ali u tom odgovoru nema logike, već samo ljubavi. Znate onu čuvenu, za druge se navija, Partizan se voli. I zato ne mogu nikako drukčije da odgovorim, nego Partizan. Mislim da su Jugoplastika i Partizan imali nešto specifično. Istu genetiku. Mlade igrače u njihovom idealnom dobu karijere. Što bi rekli Ameri ‘in their prime’. Tada si sa 21 godinom već bio veteran, a danas još uvijek imaš tragove mlijeka oko usta. Bosna je te ’79 takođe izgledala sjajno, sa Bošom i ekipom. Manje ih znam, jer sam imao 10 godina, ali su bili tim koji je u svakom trenutku znao šta mu je činiti na parketu", smatra Trinkijeri.
Jugoplastika, Bosna, Partizan… sve su to sinonimi za jugoslovensku košarku. Baš kao i ime Radivoja Koraća.
"Da. Radivoj Korać je bio omiljeni igrač moje mame. Preminuo je kao i Dražen (Petrović), u najboljim godinama, nesrećnim slučajem. I osvojiti kup koji nosi njegovo ime za mene predstavlja ogromnu čast. Nisam ga ja osvojio bilo gdje, nego u zemlji košarke i to na spektakularan način, u infarkt završnici protiv velikog rivala Crvene zvezde. Nije to Kup Njemačke, koji takođe ima neku svoju vrijednost, ali ne može da se poredi sa Kupom Radivoja Koraća. O ovim mečevima u Nišu, koji je pravi košarkaški grad, pričaće se godinama", mišljenja je Trinkijeri.