45 godina od najvećeg uspjeha Banjalučana – Borac na današnji dan pokorio Evropu! | MONDOBA

  • Izdanje: Potvrdi
Čitaoci reporteri

ČITAOCI REPORTERI

Videli ste nešto zanimljivo?

Ubacite video ili foto

Možete da ubacite do 3 fotografije ili videa. Ne smije biti više od 25 MB.

Poruka uspješno poslata

Hvala što ste poslali vijest.

Dodatno
Izdanje: Potvrdi

Ukucajte željeni termin u pretragu i pritisnite ENTER

Ostali sportovi

45 godina od najvećeg uspjeha Banjalučana – Borac na današnji dan pokorio Evropu!

Autor Goran Arbutina
Autor Goran Arbutina

Rukometaši Borca obilježavaju 45 godina od najvećeg uspjeha u istoriji.

Izvor: MONDO

Na današnji dan 1976. godine Rukometni klub Borac iz Banjaluke stigao je do najvećeg uspjeha u istoriji banjalučkog ali i jugoslovenskog sporta - titule šampiona Evrope.

U finalnom susretu tadašnjeg Kupa evropskih šampiona, tog 11. aprila 1976. godine banjalučki rukometaši savladali su dansku Fredericiju rezultatom 17:15 i donijeli pehar zbog kojeg i danas rukometna Evropa sa velikim poštovanjem izgovara ime Borca.

Te šampionske noći u istoriju evropskog rukometa upisali su se: Milorad Karalić, Zdravko Rađenović, Nedeljko Vujinović, Abas Arslanagić, Dobrivoje Selec, Momo Golić, Boro Golić, Nebojša Popović, Miro Bjelić, Rade Unčanin, Slobodan Vukša i Zoran Ravlić, dok ih je sa klupe predvodio Pero Janjić.

Neki od njih u razgovoru za "Glas Srpske" prisjetili su se istorijskog uspjeha.

"Nakon što smo godinu ranije poraženi u finalu od istočnonjemačkog Forverca znali smo da nam je ovo posljednja šansa da jedna sjajna generacija uradi nešto veliko. Srećom, imali smo Peru Janjića na klupi, velikog stručnjaka, a možda i još većeg pedagoga. Iako smo mi na terenu disali kao jedan van njega smo bili 'kao rogovi u vreći' a on je uspio da nas ujedini i dovede do velikog trijumfa. Naravno, i tadašnja uprava je na najbolji mogući način pratila ekipu i jednostavno nije bilo šanse da ne pobijedimo u tom finalu“, rekao je za "Glas Srpske" Miro Bijelić, koji je poslije igračke karijere dugo radio u Borcu kao sekretar kluba.

Borac - Fredericija
Izvor: YouTube

Jedan od junaka finala bio je Zdravko Rađenović sa šest golova.

"Tadašnji Borac, uz veoma stručan rad Pere Janjića, bio je godinama najbolji na ovim prostorima i jednostavno je zaslužio tu titulu. Većini igrača bila je to posljednja šansa da osvoje pehar i nisu je ispustili. Svi smo živjeli za tu utakmicu, pun Borik nas je naprosto nosio, nismo kalkulisali, dali smo svoj maksimum i pobijedili smo. Bio sam prvi strijelac ali nisam težio da budem najbolji za sebe, već za klub, a tako su se ponašali i svi moji saigrači“, rekao je Rađenović.

Jedna od najmlađih prvotimaca, Slobodan Vukša istakao je da je Borac bio fizički najspremnija ekipa i da sa trenerom kakav je bio Pero Janjić uspjeh nije mogao da izostane.

"Meni je zaista bila velika čast što sam bio dio tog kolektiva i učesnik tako velike utakmice. Ne mogu da kažem da taj uspjeh nije uticao na moj život, sigurno da jeste, jer čovjek u životu ima samo jednu priliku da napravi nešto veliko. Mnogi u tome nikada ne uspiju, a mi smo među onim rijetkim srećnicima koji su ostvarili svoj san. Cijeli grad je živio samo za Borac i mi nismo imali izbora, jednostavno smo morali da pobijedimo. Sjećam se i da smo tada bili vjerovatno fizički najspremnija ekipa, a sa genijem na klupi kakav je bio Pero Janjić uspjeh nije mogao izostati“, istakao je Vukša u razgovoru za „Glas“.

Krilo Borca tada je igrao Rade Unčanin, sadašnji trener ŽRK Borac.

"Meni je svaka titula i svaki trofej koji sam osvojio kao igrač i trener veoma draga, ali pobjeda u finalu Kupa evropskih šampiona zauzima posebno mjesto, a mislim da slično razmišljaju i svi moji tadašnji saigrači. Iako sam ja nakon toga još dugo igrao, dugo sam i trener, ipak moram reći da je da pobjeda bila kruna naših karijera, bar kada su u pitanju klupski trofeji“, rekao je Unčanin.

U toj generaciji Borca igrala su i dvojica braće, Momo i Boro Golić, imena koja se sa poštovanjem izgovaraju širom Evrope.

"To je zaista nešto posebno, mada smo nas dvojica svaki imali svoje društvo. Zato je cijela naša porodica bila ponosna, ali smo ih mi toliko već bili navikli na pobjede i trofeje , da i to finale nije za njih predstavljalo nešto posebno. Što se mene tiče, nikada taj rezultat nisam upotrebio da bih imao neku korist. Za mene je to bio jedan dio lijepog života u mladosti, druženja sa saigračima koji su bili svjetski poznati i priznati igrači, a u suštini su bili i ostali jednostavni ljudi. Bilo je to istinsko i pravo sportsko druženje, a ne kao ova današnja kada svi idu samo za parama“, rekao je Boro Golić, koji je u Francuskoj stekao zavidnu trenersku karijeru.

Abas Arslanagić Izvor: MONDO/Vedran Ševčuk

Da igrači nisu razmišljali o parama ističe i Abas Arslanagić legendarni golman Borca koji je bio i proglašen za najboljeg čuvara mreže na svijetu. Arslanagić za „Glas“ kaže da je nemoguće da se ovako nešto ponovi, bez obzira o kom je sportu riječ.

"Treba znati da su tada na snazi bile neke druge vrijednosti i neka drugačija shvatanja. Teško da će iko u nekoj skorijoj budućnosti ponoviti naš podvig. ja sam za dvije godine, od blata i igranja po kiši i snijegu, iz republičke lige došao do reprezentacije Jugoslavije. Debitovao u martu 1969, a već naredne godine bio najbolji golman svijeta. Takvo je vrijeme bilo, radili smo na svom usavršavanju i nismo trčali za parama“, kaže Arslanagić.

Njegova zamjena bio je Zoran Ravlić, najmlađi član te šempionske generacije Borca, koji u trenutku kada je igrana finalna utakmica nije imao ni 18 godina. Ali nije ga prepala paklena amosfera u Boriku.

"Šta da kažem, mi smo prije svih ostalih patentirali brazilsku atmosferu. To finale je jedna velika i draga uspomena koja nas sve spaja. Pokojni Momo Golić bio je duša cijele ekipe, iz njega i Dobrivoje Selec, na žalost takođe pokojni, i bili su najbolji po karakteru. Ja sam bio daleko najmlađi, ali su me svi smatrali sebi ravnim. Od Ake sam naučio sve što sam trebao da znam o branjenju i za mene je on i dan-danas najbolji golman svijeta svih vremena", rekao je Ravlić.

Nebojša Popović bio je sjajni pivot, a kasnije svjetski poznati doktor, koji danas radi u Kataru.

"Osvajanje tog takmičenja je bio vrhunas dostignuća moje generacije, ali i cijelog kluba. Mi smo bili prvi iz Banjaluke koji smo osvojili titulu prvaka Jugoslavije i jednostavno smo bili predodređeni da uradimo nešto tako veliko. Ljudi često misle da se uspjeh može ostvariti za kratko vrijeme, ali ništa ne dolazi preko noći. nama je trebalo deset godina rada, odricanja, svakodnevnih treninga da bi to napravili. A nismo bili zaslužni samo mi igrači, već i stručni štab, te svi ostali ljudi iz kluba. Ne smije se zaboraviti ni velika podrška cijelog grada. Uostalom, mi smo od prvog dana bili vaspitani da je rukomet zabava i zadovoljstvo, a ne profesija. Zato smo mi svi završili škole i sa uspjehom se integrisali u društvo", zaključio je Nebojša Popović.

BORAC - FREDERICIJA 17:15 (11:7)

Sportska dvorana Borik u Banjaluci. Gledalaca 5.000. Sudije: Herbert Henšel i Peter Henfus (DR Njemačka) Sedmerci Borac 3, Fredericija 2 Isključenja: Borac 6 minuta Fredericija 2 minuta

BORAC: Arslanagić, Selec 2, Rađenović 6, Karalić 2, Bijelić, Vujinović 2, vukša, Unčanin 2, Popović 1, B. Golić, m. Golić 2, Ravlić. Trneer: Pero Janjić. FREDERICIJA: Jepesen, F. Hansen 3, Hajderman, Nilsen 3, Sorensen 1, Jungland 1, A. Hansen, Andersen 3, Pulsen, Madsen 2, Petersen 2, Trener: Ole Vorm

Tagovi

Komentari 0

Vaš komentar je proslijeđen moderatorskom timu i biće vidljiv nakon odobrenja.

Slanje komentara nije uspjelo.

Nevalidna CAPTCHA

NAJNOVIJE

Kolumna - Nebojša Šatara

Navijači

MONDO Tim kola

FK BORAC

RK BORAC