"Svi se smiju i pitaju otkud Bjelorus zna sve Halidove pjesme napamet“, rekao nam je Sergej Rutenka i otkrio kako su izgledala druženja Balkanaca i šta se "naručivalo“ u svlačionici Barse.
Izbrojati sve medalje, pehare i titule igrača koji su se okupili na rukometnom turniru u Doboju praktično je nemoguće, kao i sva moguća međusobna poznanstva ovih svjetskih rukometnih zvijezdi.
Zajedno su vodili rukometne bitke, osvajali trofeje, radovali se i tugovali uspjesima i porazima, ali i bez obzira na sve uvijek se dobro družili i držali zajedno.
Tako je i u Doboju, gdje su praktično nerazdvojni Sergej Rutenka i Arpad Šterbik, nekadašnji saigrači, ali i mnogo više od toga – prijatelji, kumovi.
Ovaj dvojac u petak poslijepodne morao je iznenada da napusti Doboj, a Rutenka nam je u razgovoru za MONDO otkrio i zašto će propustiti večerašnje utakmice na turniru.
"Došao sam ovdje zbog drugih obaveza, ali kada sam saznao da je koncert Halida Bešlića u Banjaluci, nisam mogao da ga propustim. Drago mi je da sam tokom karijere imao priliku da se i upoznam sa Halidom. Iskreno, kada njegovu muziku i dan-danas pustim u Minsku nekim prijateljima koji ne razumiju srpski, pa kad im prevedem uvijek kažu 'auuu kako je dobra pjesma. Sviđa im se njegov glas, kako on pjeva, sve“, priča Rutenka i dodaje da nije bilo nikakve dileme kada su u pitanju planovi za ovo veče.
"Rekli su mi 'u Banjaluci je Halidov koncert, hoćeš li ići' rekao sam 'Kakvo je to pitanje'?! . Nema tu hoću li ili neću, samo da li možemo". (smijeh).
Proslavljeni rukometaš i aktuelni predsjednik Teniskog saveza Bjelorusije imaće priliku i da se sretne sa Halidom u Banjaluci, ali neće to biti njegovo prvo druženje sa bosanskim pjevačem.
"Upoznao sam ga kada je bila svadba Mirze Džombe i tada sam pjevao s njim. Mi pjevamo, a svi se smiju i pitaju kako je moguće da Bjelorus zna sve pjesme napamet. Bili smo zajedno i drago mi je što sam ga upoznao. On je legenda cijelog Balkana, njegove pjesme su baš za dušu. Imaćemo priliku i bar par riječi danas da razmijenimo i nadam se da ćemo se dobro provesti".
Višestruki osvajač Lige šampiona tokom igranja za Barselonu, osim sa Šterbikom, igrao je i sa Danijelom Šarićem, Kirom Lazarovim, Nikolom Karabatićem. U svlačionici se nerijetko slušala balkanska muzika, a Rutenka nam je otkrio i šta se "naručivalo".
"Mi smo imali ne pravilo, ali običaj, ne znam ni kada ni kako se to dogovorilo, uglavnom pravili smo plejlistu i svaki od igrača trebao je da da dvije pjesme . Naravno mi smo koristili tu priliku, tako da je bilo narodnjaka. Halid je bio dio svlačionice, ali bilo je tu i latino pjesama, bio je to totalni miks, izbor igrača i svi su to poštovali. Ja npr. nisam slušao latino muziku, ali sam poštovao igrača koji je to izabrao. Dobro, samo ponekad kad vidim da ga nema, ja prebacim (smijeh)“, kaže rapoloženi bjeloruski rukometaš i otkriva onu svoju „najskuplju“ pjesmu.
"Na listu je obavezno išao Halid. Jedna od mojih omiljenih pjesama je Beograđanka“.
Dodaje da je atmosfera u ekipi Barselone uvijek bila odlična, ali da nije bilo nikakvih podjela i da su balkansku muziku rado slušali i drugi.
"Nije bilo tu nikada nikakvog pritiska, jednostavno uvijek je bilo igrača koji su onako veći zabavljači kao što su Iker Romero, Laslo, Viktor Tomas... Ja sam se uvijek trudio da budem među njima (smijeh). Bila je lijepa atmosfera, lijepo druženje. Viktor je uvijek bio s nama, Iker, Laslo, više manje smo bili ista generacija“, kaže Rutenka.
Njegove riječi potvrdio nam je i Viktor Tomas, te otkrio da nisu u pitanju bili samo "narodnjaci“.
"U početku, da budem iskren, nije mi se ta muzika sviđala, ali vremenom sam navikao. Znam da oni slušaju to, uživali su i bilo mi je to OK. Isto tako kada sam ja negdje van svoje zemlje poželim da slušam špansku muziku. Isto je i sa ljudima sa Balkana koji su željeli da slušaju svoju. Ne sjećam se tih pjesama, prošlo je i dosta vremena, ali sjećam se jednog izvođača koji je bio popularan, odnosno popularna – Severina", kaže Tomas.
Odlična atmosfera vladala je bilo da se igra kod kuće ili na strani. A kada se ide na gostovanje, to je uvijek bila prilika i sa se sretnu stari prijatelji, zemljaci...
"Gdje god smo dolazili bio je neki Balkanac ili Rus, u svakoj ekipi. I bilo je neko pravilo, ne baš striktno, ali uvijek dan prije utakmice kada je slobodno okupljali smo se na kafi, da popričamo malo. Ako se ostajalo dan kasnije onda smo i izlazili vani. Ali to je bilo rijetko, jer je uvijek bio natrpan kalendar, puno utakmica, pa se dolazilo čarterom i vraćalo odmah nazad, međutim, mogu da kažem da smo se uvijek lijepo druženje“.
Jedno od omiljenih „gostovanja“ bio je i odlazak na „Superglobe“ u Katar, gdje su imali i svog dobrog prijatelja i domaćina.
"Veliki sportista amater i ambasador Vrle. On je bio zadužen za logistiku“, kaže Rutenka i nastavlja priču o Banjalučaninu Borisu Vrhovcu.
“Ja sam se njemu smijao, zezao sam ga 'ti si najdosadniji čovjek'. Uvijek je tražio neku opremu. Kažemu mu 'ne mogu da vjerujem koliko si fanatičan, u pozitivnom smislu. Svaki put kad se sretnemo ja ti dam jedan dres, a dam ti ja, da ti i Arpad i ostali, pa i donosimo od drugih'. Ali jednom kada mi je pokazao samo mali dio kolekcije, ono što ima od Maradone, Tajsona, Mesija... onda sam shvatio i na drugi način sam to gledao. Rekao sam mu da mi je čast da budem dio te njegove kolekcije".
Druženje nikada nije bilo ograničeno samo na Balkance, niti samo unutar ekipe. Gotovo da ne postoji klub u Evropi u kojim nisu igrali igrači sa naših prostora, a oni su uvijek poznati po širenju dobre atmosfere. To su voljeli i ostali i odmah prihvatali šalu, običaje, pa i jezik.
"Nešto sam naučio od jednog sjajnog lika, neću da ga imenujem, ali prepoznaće se“, kaže nam trofejni francuski reprezentativac Kentin Mae, a onda izgovara na čistom srpskom: "Ko je dod'o - nije se prod'o". (smijeh).
Mae prilično dobro priča srpski, što i ne čudi s obzirom da je dugo igrao u Vespremu, zajedno sa mnogim igračima sa naših prostora, a njegova omiljena srpska riječ, odnosno dve - "ima vremena"
"U Mađarskoj sam bio s njima šest godina i bilo je puno, puno žurki. Stvarno dobro smo se zabavljali, slušalo se svašta, Severina, ma bilo je više tih pjevača. Za muziku su uglavnom bili zaduženi Petar Nenadić, Dejan Manaskov, Manuel Štrlek i Momir Ilić“, rekao nam je Mae.
Francuz nam je potom otkrio jednostavan recept za dobru balkansku žurku.
"Ne možeš to da osjetiš bez rakije. Kad je tu rakija, noć je sjajna"!
Dobru "hemiju" unutar ekipe vole svi treneri, međutim, bilo je i onih koji nisu previše blagonaklono gledali na opuštenu atmosferu.
"Od svih trenera kojih se sjećam Balkanaca se najviše bojao Dušebajev. On je najviše probavao nekako da na to sve utiče, ali mislim da je to glupost. Ako ćemo biti iskreni ti kao trener držiš igrača ne što je on ovakav ili onakav čovjek, nego zbog rezultata. Kad ti imaš Balkanca Šterbika koji spusti roletnu na golu, to ti treba. Sjećam se izgubili smo od Kila četiri razlike i igrali smo revanš u Njemačkoj, nas nekoliko povrijeđenih, gledamo sa tribina, Šterbik zatvorio vrata, ne mogu ništa ni Jiha, ni Karabatić, ma niko. Boje se da pogledaju ka golu. I ti Šterbika nešto gledaš kao Balkanca ili bilo koga drugog. Nisam to razumio kada sam vidio da trener želi nešto da 'lomi' , kao vi se sada tu previše družite. Mi se jesmo družili, ali sa svima. Nikada nije bilo da se mi držimo zajedno, a da drugi ne dolaze kod nas. Naprotiv. Uvijek smo ih zvali“, kaže Rutenka.
Na kraju razgovora za MONDO otkrio je i ko od trenera je volio da se zabavi sa igračima.
"Trener veseljak? Kasim Kamenica! Najbolji! Uvijek smo se s njim zezali. Ako me pitate za neko ime, odmah moram da kažem Kasim Kamenica".