Legendarni šahista Bobi Fišer imao je burno djetinjstvo, a njegovo kasnije odrastanje i stasavanje pratilo je mnogo dešavanja. Neka od njih ostala su i zabilježena.
Nekadašnji svetski šahovski šampion Bobi Fišer 1992. godine odigrao je legendarni revanš meč sa Borisom Spaskim na Svetom Stefanu. Bio je to događaj koji je privukao ogromnu pažnju medija širom svijeta. Međutim, malo ko je znao da je Amerikanac tokom 1992. i 1993. godine proveo nekoliko mjeseci u Srbiji, uglavnom boraveći u banjama Junaković i Kanjiža. Taj podatak tada je bio poznat samo uskom krugu ljudi.
Legendarni šahista preminuo je 17. januara 2008, te se na godišnjicu smrti vrijedi prisjetiti čovjeka koji je, po vjerovanju mnogih, mrzio gotovo sve. Njegova netrpeljivost dostigla je vrhunac tokom Drugog svjetskog rata, pa nije tolerisao ni otaždbinu, ni manjine koje su tada najviše stradale.
Robert Džejms Fišer zauzeo je stav još sa 15 godina, kad je usred Moskve bez razmišljanja izgovorio:
"Dosta mi je ovih ruskih svinja".
Reakcije nisu bile dobre, naročito jer je Fišer i kao vrlo mlad smatran uvaženim gostom u tadašnjem SSSR-u. Poslije teških riječi okarakterisan je kao drzak mladić - ne poštuje nikoga i vjeruje samo sebi. Ipak, u isto vrijeme, shvatili su da iza te drskosti stoji genijalan um, jedan od rijetkih koji će zaista postati jedan od najboljih šahista ne samo svog vremena, već i svih vremena.
Bobi Fišer je mrzio komuniste i obožavao Jugoslaviju: Amerikanac se krio u Srbiji dok je bio na potjernici
Još od malih nogu Fišer je bio siguran u svoju borbenost i želju da bude bolji od svih dotad nepobjedivih sovjetskih igrača. Njegova borba bila je daleko šira i dublja, nije se takmičio samo protiv Rusa i dobrih šahista. U njegovoj glavi sve je imalo drugačiji doživljaj, borba je bila na drugom nivou. Borio se gotovo protiv čitavog svijeta, ali najveću bitku vodio je sam sa sobom. Sve te borbe ostavile su neizbrisiv trag na njegov život, zbog čega ga danas ne posmatramo samo kao jednog od najvećih šahovskih genija, već i kao jednu od najkontroverznijih ličnosti u istoriji sporta.
Njegovi neosporni šahovski uspjesi isprepletani su sa ekstremnim antisemitizmom, divljenjem Adolfu Hitleru, glasnom mizoginijom, a kasnije i otvorenom mržnjom prema sopstvenoj domovini, zbog čega je gotovo dvije decenije živeo kao izbjeglica od zakona.
Ko je Bobi Fišer?
Bobi Fišer rođen je 1943. godine u Čikagu, odrastao je praktično bez doma i bez majčine pažnje. Njegova majka Regina često je mijenjala mjesto boravka zbog karijere i političkog aktivizma, te se može pretpostaviti odakle potiče sinovljeva želja i borbenost. Međutim, odsutnost majke i nedostatak ljubavi lako su stvorili prezir kod mladog Bobija. Veza sa ocem Hansom Fišerom bila je gotovo nepostojeća, a prema nekim vjerovanjima pravi otac zapravo je bio mađarski Jevrejin Paul Nemenji.
Već sa šest godina, Bobi je počeo da igra šah sa starijom sestrom, a ubrzo se potpuno zaljubio u igru. Igrao je sam protiv sebe i pomno proučavao knjige sa partijama starih šahovskih majstora. Kada se porodica preselila u Njujork, bilo mu je sedam godina, Bobi je dobio priliku da igra na javnim događajima, gdje je njegov talenat brzo primijećen. Sa vrhunskim mentorima njegovo umijeće razvijalo se velikom brzinom, postavljajući temelje za jednog od najvećih šahovskih genija svih vremena. Tada su se otvorila mnoga vrata za mladog šahistu.
Sa samo 13 godina, Bobi Fišer postao je juniorski prvak Sjedinjenih Američkih Država, a nepune dvije godine kasnije osvojio je i titulu seniorskog prvaka - rekordi koji i danas ostaju nedodirljivi. Već sa 15 godina postao je najmlađi velemajstor u istoriji šaha do tada, potvrdivši status izuzetnog genija. Njegova majka Regina pomogla mu je u ranoj karijeri i organizovala mu put u Sovjetski Savez, gdje je Fišer radio sa tamošnjim šahistima. Međutim, ubrzo je uvidio da ga sparuju sa igračima ispod njegovog nivoa. Kada mu Sovjeti nisu dozvolili meč sa svketskim prvakom Botvinikom, bokesni Bobi je nazvao domaćine "svinjama" i odlučio da napusti Moskvu.
Na kraju mu je dozvoljeno da igra sa jednim od najjačih sovjetskih šahista Tigranom Petrosjanom. Fišer je igrao brzopotezni šah i izgubio je u većini partija.
Dolazak u Jugoslaviju
Nakon uspkeha na američkom prvenstvu, Bobi Fišer je 1958. dobio pravo da nastupi na Interzonal turniru u Portorožu. Na put je krenuo sa sestrom, a zanimljivo je da je proke turnira posketio i Rijeku, možda da vidi rodni grad svog pravog oca. Na Interzonalu su igrali najbolji šahisti tog vremena, a mkesto među prvih šest vodilo je na Turnir kandidata. Iako je bio autsajder sa samo 15 godina, Fišer je bio samouvkeren: "S velemajstorima mogu da remiziram, a bar pola pacera namkeravam da pobokedim", rekao je jugoslovenskom novinaru.
Na kraju je senzacionalno završio na podijeljenom petom mjestu, a ispred njega su bila dva buduća svjetska šampiona - Mihail Talj i Tigran Petrosjan, kao i najbolji Jugosloven svih vremena Svetozar Gligorić i Mađar Pal Benko. Ovaj rezultat omogućio mu je da naredne godine nastupi na Turniru kandidata u Jugoslaviji, gdje je zauzeo šesto mjesto, pretrpivši četiri poraza od Talja, koji je kasnije srušio Botvinika sa svketskog trona.
Interzonal u Portorožu bila je prva od mnogobrojnih Fišerovih veza sa Jugoslavijom, a kasnije i sa Hrvatskom. Iako je veći dio života vodio borbu sa komunističkim sistemom i Sovjetskim Savezom, Jugoslaviju je zavolio - tu je stekao drage prijatelje i pronašao mir.
Jedan od njih bio je 27-godišnji Vinkovčanin Anđelko Bilušić, koji je Fišeera dvaput ugostio u Vinkovcima. Prvi put 1968. godine na turniru, a dvije godine kasnije boravio je gotovo dva meseca odmarajući se. Fišer je uživao u miru i jednostavnom životu, daleko od medijske pompe, trčao je i plivao, igrao mali fudbal, a obožavao je lokalnu hranu - fiš paprikaš, kulen i jagnjetinu.
U Vinkovcima je nastala i veteranska fudbalska ekipa "Bobby and Old Boys", u kojoj su igrali bivši prvoligaški igrači i reprezentativci. Fišer je bio pomalo nespretan, ali se radovao svakom golu. Često bi u lokalnim kafanama izvadio mali šah iz džepa i rkešavao pozicije, jer je dio njegovog uma uvek bio zauzet šahom, čak i u društvu.
"Idolizovao je Hitlera i čitao sve što je mogao da pronađe o njemu"
Još kao tinejdžer, Bobi Fišer je pokazivao znakove svoje kontroverzne ličnosti, razvijajući snažne antisemitističke stavove uprkos jevrejskom porijeklu. Holandski velemajstor Jan Hajn Doner bilježi da je Fišer bio fasciniran Hitlerom i idejama koje su potpuno odvojene od stvarnosti.
"Idolizovao je Hitlera i čitao sve što je mogao da pronađe o njemu. Takođe je zastupao vrstu antisemitizma koju je mogao smisliti samo um potpuno odvojen od stvarnosti."
Fišera je odlikovao i odnos prema ženama koji se mnogima nije dopao.
"Žene baš i nisu dobre u šahu. Vjerujem da bih im svima mogao dati skakača prednosti i opet lako pobijedio. Kada govorimo o šahu, nemam veliko mišljenje o njima. Izvan šaha? Mislim da ne bi trebalo da se miješaju u intelektualne poslove. Trebalo bi da se strogo drže domaćinstva", navodi se u jednoj od njegovih izjava.
"Za njim je bila raspisana potjernica u Americi, zbog meča u Jugoslaviji"
Na kraju, Jugoslavija, a posebno Srbija bila je vrlo važno mjesto za Amerikanca. Jedan od ljudi koji čuva tajnu o Bobiju Fišeru je primarijus dr Ferenc Agošton, direktor Banje Kanjiža od 1993. do 2011. godine. Čak i nakon više od trideset godina, dr Agošton sa radošću se prisjeća Fišerovog boravka u banji. Ipak, fotografije iz tog perioda nikome ne pokazuje. Ni godinama poslije smrti šahovskog velemajstora, dr Agošton ne želi da prekrši obećanje koje je dao. Umjesto toga, jedino što dijeli su svoje umjetničke slike, inspirisane Fišerovim boravkom - prikazane onako kako ih je on sam doživio.
"Došao sam na mjesto direktora poslije završetka revanš meča između Fišera i Spaskog 1992. na Svetom Stefanu. Moj prijatelj, novinar 'Mađar Soa' Janoš Kubat, doveo je Fišera u Banju Kanjiža. Poslije meča u Crnoj Gori, Fišer je boravio u Beogradu, zatim u Vrnjačkoj i Banji Junaković, da bi početkom 1993. došao kod nas u Kanjižu. Ostao je pola godine."
"Kod nas je došao da se liječi, odmori i da bude u azilu. Za njim je bila raspisana potjernica u Americi, zbog meča u Jugoslaviji kojim je prekršio poreska pravila i sankcije protiv naše zemlje. Osim toga, on je, iako Jevrejin, bio izraziti antisemita i davao je ekstremne izjave, zbog čega je imao velikih problema", pojasnio je.
Kao sportski urednik "Mađar Soa" i direktor šahovskih olimpijada u Novom Sadu i Atini, Janoš Kubat je poznavao Fišera i bio zaslužan što ga je doveo u Banju Kanjiža. Fišer je tako boravio na samom sjeveru Srbije od marta do avgusta 1993. godine. "Popravio je kod nas zdravlje, ali mi se čini da se i psihički oporavio. Po mom mišljenju on je imao ozbiljnih psihičkih problema.
Za jedne je bio genije, a za druge ludak. Ja bih ga opisao kao čudaka. Imao sam utisak da se svega plašio, i od stvarnih i od nestvarnih stvari. Živio je na prvom spratu, u apartmanu 219, dok su njegovi tjelohranitelji i lični sekretar boravili u susednim sobama. Fišer je tražio da sekretar drži odškrinuta vrata 24 sata dnevno, jer je strahovao da će neko da ga napadne. Imao je malu kuhinju sa šankom, dnevni boravak i spavaću sobu sa odvojenim toaletom i kupatilom."
Sa Fišerom je često boravio novinar Janoš Kubat, dok je velemajstor Svetozar Gligorić dolazio jednom nedjeljno i satima igrao šah sa njim. Fišer je u Banji Kanjiža svakodnevno vježbao šah, a dva do tri puta nedjeljno jedan od njegovih tjelohranitelja išao je u Segedin po stranu štampu.
Fišer je Banju Kanjiža napustio krajem ljeta 1993. i godinama potom boravio u Mađarskoj. Bio je pod zaštitom porodice Polgar, čuvene šahistkinje Judite, sa kojom se družio.
Pratite sve sportske vijesti na jednom mjestu, budite dio Mondo sportske zajednice na Viberu!