Poslije 14 godina u Banjaluku je stigla medalja sa jednog rukometnog Svjetskog prvenstva. Banjalučanin Boris Vrhovac osvojio je srebro sa reprezentacijom Katara kao fizioterapeut.
Dobojlija Danijel Šarić i Maglajlija Eldar Memišević osvojili su srebro kao reprezentativci Katara, a medalju je osvojio i jedan Banjalučanin, fizioterapeut Boris Vrhovac, koji već duže vrijeme živi i radi u Kataru.
Vrhovac je u ponedjeljak stigao u rodni grad gdje je sa prijateljima proslavio veliki uspjeh.
"Ovo je za mene lično najveći uspjeh u mojoj karijeri i presrećan sam što sam u svoj grad donio još jednu svjetsku medalju, poslije Bojinovićeve i Golićeve bronze 2001. godine u Francuskoj", počeo je Vrhovac priču za MONDO.
Reprezentacija Katara napravila je senzacionalan uspjeh, a uprkos činjenici da ju predvodi jedan od najtrofejnijih stručnjaka Španac Valero Rivera i da je u njoj igrao veliki broj stranaca, niko se nije nadao da ova pustinjska zemlja može do finala.
"Potajno smo se nadali, mislim ti možeš da nešto sanjaš, niko nam ne može to uduzeti, ali realno, nadali smo se ulasku među osam najboljih. Ali išli smo utakmicu po utakmicu i kako nam se žrijeb otvarao mi smo igrali sve bolje, sve zrelije i stvari su nam se poklapale. Uz naše dobre igre izbjegavali smo i najjače protivnike, Dance, Hrvate i Francuze, išli smo na Nijemce i Poljake i s njma nam je bilo mnogo lakše igrati i na kraju krajeva kada smo dobili šansu da igramo polufinale, momci su protiv Poljske dali sve od sebe. Prvenstveno zahvalujući Šariću, golmanu koji je odbranio lopte u ključnim trenucima meča mi smo ušli u finale i uzeli sbrebro", rekao je Vrhovac.
Medalja koju su osvojili reprezentativci Katara ima veliku težinu u sportskom smislu, ali i u bukvalnom. Prvi put u istoriji jedan organizator Svjetskog prvenstva medalje je izrađivao od čistog, zlata, srebra i bronze za razliku od uobičajenog načina da npr. zlatna medalja bude od posebnog metala, pa onda samo bude pozlaćena.
Uprkos porazu u finalu od Francuza, kaže, reprezentacija Katara nema za čim da žali.
"Možda bi trebao da ostaje žal neki, ali ovo srebro je zaista zlatnog sjaja, Francuska je najbolja ekipa u posljednjih 10 godina, osvojili su sve što su mogli. Svi su presrećni, nemamo ni za čim da žalimo".
Osim dvojice igrača iz BiH u katarskoj "legiji stranaca" kako su novinari prozvali ovu selekciju bila su i trojica igrača iz Crne Gore, i ta "balkanska veza" bila je jedan od ključnih faktora za uspjeh.
"Taj jugoslovenski ili balkanski štih je donio bivši selektor Katara, naš Abaz Arslanagić, koji je došao 1988. godine dolje. On je povukao dolje mnogo naših trenera i igrača da igraju i sa svim tim igrama ti naši igrači su zaslužili to neko povjerenje arapa da ih stalno dovode i da im jednostavno ukažu povjerenje da im oni obogaćuju rukomet. Na kraju krajeva, selektor Valero Rivera je znajući to da su igrači sa naših prostora dosta kvalitetni karakterno, ubacio u tim igrače sa ovih prostora, tako da smo imali tri Crnogorca, Eldara Memiševića iz Maglaja i Danijela Šarića iz Doboja", kaže Vrhovac.
On je jedan od iskusnijih učesnika velikih takmičenja, ovo mu je bilo četvrto svjetsko prvenstvo, pa je dobro znao kako da najbolji doprinos svojoj ekipi.
"Navikao sam na velika dešavanja, znam kakav je to stres igračima posebno, tu je nervoza, nespavanje pred utakmicu, igrači imaju raznorazne zahtjeve, ne mogu da spavaju pa onda daj ih masiraj, bilo je mnogo posla. Na utakmicama sam bio iza klupe, faktički kao jedan od navijača naših, bodreći svoj tim da zajednički i kada ne ide da se zajedno dignemo. Najviše zahvaljujući našim golmanima Šariću i Stojanoviću kao i beku Markoviću došli smo do pobjeda i velikog uspjeha", ističe Vrhovac.
"Pošto nije bilo Srbije na SP, Novak Đoković mi je rekao da navija za Katar, a pogodilo se da u isto vrijeme dok mi ovamo pobjeđujemo on niže pobjede u Australiji pa smo jedan drugom slali poruke i čestitali na uspjesima"
Vrhovac je poslije finala dobio veliki broj čestitki a one još stižu. Među onima koji su mu čestitali su i njegovi dobri prijatelji Alen Bokšić, Predrag Mijatović, Mladen Bojinović i mnogi drugi.
"Bakero mi je iskreno čestitao i rekao da mu je drago što smo nadmašili njegovu bronzu", rekao je Vrhovac koji je po dolasku u Banjaluku medalji nazdravio i sa članovima fudbalskog kluba Rekreativo čiji je ambasador.
Domaća selekcija imala je veliku podršku svojih navijača, koji su u eliminacionoj fazi punili dvoranu kada igra Katar. Među tih 15.000 ljudi u Lusail Areni bila su i dvojica Banjalučana čija je podrška mnogo značila Vrhovcu i igračima Katara.
"To je malo neobičan detalj da među hiljadama katarskih zastava bude i ta jedna srpska, a to je zahvaljujući mojim prijateljima Damiru Jaskiću i Aleksandru Grbiću koji su došli da pogledaju Svjetsko prvenstvo i bodre nas. Bili su mi lično velika podrška, ali i Šariću, prvenstveno su došli zbog nas i hvala im zbog toga. To su trenuci koji se ne zaboravljaju" kaže Vrhovac.
A sama trobojka sa natpisom BANJALUKA je priča za sebe...
"To je moja zastava koju uvijek nosim na teniskim turnirima i pred svjetsko prvenstvo bio sam sa Novakom Đokovićem koji ju je potpisao, razmijenili smo dres i reket, a tu zastavu dao sam njima i nosili su je na svaku utakmicu".
Grbić i Jaskić kažu da im nije bilo svejedno kada su je prvi put trebali unijeti u dvoranu ispunjenu katarskim navijačima, od kojih su mnogi bili u arapskim nošnjama.
"Bili smo ponosni. Znali smo koliko naša podrška znači Šari i Vrletu, a posebno smo bili ponosni što su tu zastavu, na kojoj je pisalo Banjaluka, potpisali Novak Đoković, Viktor Troicki i Nenad Zimonjić. Kad staneš tamo u tu ogromnu dvoranu pred 15.000 ljudi to je bila jedna mala zastava, ali smo bili ponosni što je tu", kaže Grbić.
Jaskić dodaje da ih niko nije ni pogledao čudno i da su se jako prijatno osjećali u Dohi, gdje su zahvaljujući Vrhovcu dobili vize, smještaj, kao i akreditacije za sve utakmice.
"Katarci su dobri ljudi, njih to odakle si pretjerano i ne zanima, možda čak nisu ni znali o kojoj se zastavi radi. Dolazili su kad okačimo zastavu i pitali nas o čemu se radi, pazili su samo da ne bude neka provokacija, ali kad smo im rekli da je zastava zbog Šarića i da ju je potpisao Đoković sve je bilo OK. Kasnije smo se miješali sa francuskim navijačima, oni su onako gledali, nije im bilo jasno otkud ova zastava, neki su mislili da je hrvatska zastava, pomiješali boje, mi smo im rekli da je srpska pa opet čuđenje jer Srbije nema na SP, pa smo im objasnili zbog čega ju nosimo", priča Jaskić.
Ovo im je kažu drugi boravak u Kataru, prvi put bili su prije pet godina i Doha se od tada dosta promijenila.
"Imam utisak da su prije pet godina bili nekako zatvoreniji, sada su svi potpuno otvoreni prema strancima. Osjećaš se prijatno, nema nikakvih problema, a engleski jezik znaju svi, od momka što radi u autopraonici do kralja", priča Jaskić.
Na Svjetskom prvenstvu ipak nisu bili kao klasični turisti, već su zahvaljujući angažmanu i poznanstvima Vrhovca imali priliku da se druže sa brojnim igračima i osjete prvenstvo iz tog ugla.
"Vidjeli smo, upoznali i družili se sa brojnim bivšim i sadašnjim sportistima, a dan nam je praktično počinjao uz kafu sa reprezentativcima Katara, gdje se pričalo o prošloj utakmici, protivniku, ostalim utakmicama. Tu su nekada bili i naš poznati trener Maglajlija, zatim Andrej Golić, ministar sporta Srbije Vanja Udovičić i bivši reprezentativac Nenad Peruničić. Kad su na jednoj tekmi vidjeli srpsku zastavu pitali su se odakle ona tu, pa im je Vrle sljedeće jutro rekao da smo to bili mi", priča Grbić.
Vrhovac, Grbić i Jaskić kroz šalu ističu da su ova dvojica Banjalučana takođe dala značajan doprinos u osvajanju srebra.
"Pred meč sa Nijemcima pripremili su grah sa suvim mesom i slaninom i ja i Šarić smo bili kod njih na tom famoznom ručku. Šarić je bio malo protiv toga jer je imao važnu utakmicu za plasman u polufinale protiv Nijemaca, tako da nije imao baš apetita i pojeo je samo dva tanjira, ja sam poduplao porciju (smijeh), ali na kraju je sve ispalo OK. Šarić je branio vrhunski protiv Nijemaca i onda sam mu rekao vidiš šta znači grah kad jedeš pred važnu utakmicu, koliko te to diglo. Kaže moraću to imati u vidu za ubuduće", objašnjava uz osmijeh Vrhovac.
A sastojke za ručak nije baš bilo najjednostavnije nabaviti, jer je svinjetinu i alkohol zabranjeno unositi u ovu arapsku zemlju.
"Mi smo naravno bez obzira na to ponijeli iz Banjaluke našu rakiju, slaninu, suvo meso, malo smo mi to zamotali, prema instrukcijama koje smo dobili. Ipak nije nam bilo svejedno kada smo sletjeli. Trebamo mi uzeti naše torbe, malo smo kasnili dok smo našli gdje je naš prtljag, kad ono tamo dvojica iz obezbjeđenja. Presjeklo nas, rekoh našli su meso, rakiju... ali ispostavilo se da su oni samo htjeli da se pobrinu da svi dobiju svoj prtljag, pozdravili su se s nama i poželjeli nam prijatan boravak u Dohi", priča Grbić.
Katar ipak nije zemlja u kojoj vlada strogi šerijatski zakon.
"Alkohol je naravno moguće nabaviti, ali ćete ga i dobro platiti. Na drugoj strani s obzirom da žive od nafte benzin je smiješno jeftin. Na primjer dok popiješ dva piva u restoranu za taj novac možeš da naspeš pun rezervoar goriva", kaže Grbić.
Uprkos tome što je standard u Kataru neuporedivo viši nego kod nas i što na svakom koraku vidiš skupocjene automobile, zgrade, luksuzne prodavnice, jedini pravi šok kada su u pitanju cijene nisu doživjeli u Dohi već u Beogradu, tokom povratka.
"Platimo 10 evra taksi do aerodroma u Dohi, sve sa bakšišom i onda dođemo ovdje i taksista za vožnju od Surčina do Beograda traži 25 evra. Smiješno", dodao je Jaskić.