Godinu na izmaku u Bosni i Hercegovini obilježili su atletičar Amel Tuka, zlatna kadetska selekcija u košarci i potpuni autsajder na svim mogućim rekapitulacijama 2015. godine - banjalučki Rekreativo.
O Amelu Tuki se mogu napisati stotine stranica o njegovim uspjesima ove atletske sezone, ali svakako je najvažniji osvojena bronza u trci na 800 metara na Svjetskom prvenstvu u Pekingu.
Istorijska za Bosnu i Hercegovinu! Takođe, osvojio je prvo mjesto na mitingu Dijamantske lige u Monaku i ujedno ostvario najbrže vrijeme ove godine u svijetu - 1:42, 51 čime je ponovo oborio državni rekord.
Više nego dovoljno da zasluži da bude proglašen sportistom godine u izboru Olimpijskog komiteta, ali i "Nezavisnih novina" i "BHRT"-a u zemlji, koja se ruku na srce nije pretrgla da pomogne karijeru srednjeprugaša iz Kaknja, a sad se svi utrkuju da se fotografišu i dijele komplimente sa starom floskulom: "Sportisti su najbolji ambasadori ove zemlje".
To je nesumnjivo tačno, ali dokle? Pa dajte jednom da političari, ekonomisti i ljudi kojima je to posao budu najbolji ambasadori BiH, dosta više sportisti!
Nakon što je osvojio treću poziciju na mitingu Dijamantske lige u Briselu u razgovoru za MONDO je priznao da je tek poslije osvajanja titule TREĆEG NA SVIJETU, HEJ (!?) ne mora više da se bavi "ekonomskim" problemima.
"Život mi se promijenio i drago mi je što je tako. Ne moram više razmišljati o uslovima. Najvažnije mi je da me zdravlje posluži. Sad mogu priuštiti da radim pripreme gdje hoću. Drago mi je što se situacija u BiH počinje mijenjati na bolje. Vidim i da djeca počinju trenirati više. Treba nam to, jer sport ujedinjuje ljude. Drago mi je što sam jedan od sportista, koji utiče na mlade da tako razmišljaju. Vidite koliko ljudima treba malo da budu sretni. Ja sam ponosan na njih kao i na čitavu Bosnu i Hercegovinu", rekao je Tuka.
Dakle, do Pekinga je morao da brine koliko koštaju atletske patike i kako će i s kolikim džeparcem da otputuje na takmičenje, šta će da jede i gdje da osjedne, odnosno o svemu što mu je odvlačilo pažnju od onoga što bi trebao da radi, dakle atletike.
I uprkos tome je bio treći na planeti! Aferim majstore!
Interesantno za Tuku, nikad nigdje u cijeloj državi maltene nije bilo nijednog negativnog komentara jer je čovjek svojim ponašanjem, dobrotom, vaspitanjem i skromnošću "kupio" sve ljude u državi, čak i u cijeloj bivšoj Jugoslaviji, onom što mnogi izbjegavaju da pomenu i "krste" je tzv. regionom ili Zapadnim Balkanom.
Posebno su ljubitelji atletike u Srbiji bodrili Tuku i to najviše zahvaljujući komentatoru Dušku Koraću, koji je između ostalog izjavio i da se "radovao pobjedi bosanskohercegovačkog atletičara u Monaku, kao da je njegov sin prvi prošao kroz cilj".
Dabome, hejtera će uvijek biti po društvenim mrežama, ali je Tukin komentar nakon što ga je francuski atletičar Pjer Ambros Bose optužio za doping jer se "pojavio niotkud i osvojio medalju", apsolutno oduševio i one najskeptičnije.
"On je razočaran, Francuska ulaže mnogo novca u njega, obećao im je medalju, pa ga nekako razumijem. Ja ću njega opet pozdraviti", rekao je Tuka, slijedeći narodnu mudrost "u pobjedi se ne uzvisi, a u porazu ne ponizi".
Iz manje-više identične autsajderske pozicije ispraćeni su ovog ljeta dječaci na Evropsko prvenstvo u Litvaniji, državu koja se uz Srbiju, vazda busa u prsa da je "zemlja košarke" i u multietničkom sastavu, ako je nekom bitan, osvojili zlato!
Šta da se kaže na to da je do baltičke države selekcija BiH stigla isključivo i jedino zahvaljujući donaciji neke kompanije (!?) i to u trenucima kad se vlasnik te firme "lomio" zbog navodnih ljubavnih problema koji su na koncu doveli do pokušaja samoubistva?!
I onda neki tamo klinci iz neke tamo lijeve zemlje poznate po krvavom ratu uzmu najsjajniju medalju! Ej zlato! U košarci, jednom od dva najpopularnija svjetska sporta!
I to neka naša djeca, iz našeg kvarta, naselja, sokaka, ulice, Banjaluke, Sarajeva, Tuzle, Istočnog Sarajeva i šta ti ja znam kog mjesta.
Adi Alikadić, Lazar Mutić, Aljoša Janković, Srđan Kočić, Njegoš Sikiraš, Emir Čerkezović, Sani Čampara, Džanan Musa, Timur Ovčina, Vedran Mirković, Nikola Đaković i Amar Barukčija su disali kao jedan, živjeli kao jedan i uprkos svim razlikama koje postoje u BiH, kao ekipa bili najbolji.
Kapiten selekcije Džanan Musa je osim zlata osvojio i titulu najkorisnijeg košarkaša prvenstva Evrope (MVP), a njegov drug Njegoš Sikiraš mjesto u najboljoj petorci i titulu najperspektivnijeg sportiste 2015. godine u izboru "Nezavisnih novina" i "BHRT"-a.
U finalnom dvoboju su prizemljili selekciju domaćina pred oko 4.500 Litvanaca, koji su "zvižducima" i žestokom bukom dočekali klince iz BiH. Mnogima bi se noge odsjekle, čak i mnogo starijima u takvom "neprijateljskom" okruženju bilo bi praktično nemoguće dobiti utakmicu, ali ne i "zmajićima".
Igrali su kao "veliki", smireno, jednostavno i lijepo, a jedini "vjetar u leđa" tokom finala, dobili su od drugara iz nacionalnih selekcija Srbije i Crne Gore, koji su uprkos zaglušujućoj buci uspjeli da skandiranjem "Bosna, Bosna" podignu ekipu mladog selektora Josipa Pandže, inače s pravom trenera godine.
Uslijedio je najprije masovni doček u Sarajevu, gdje se okupilo oko 50.000 ljudi da čestitaju tinejdžerima na fantastičnom uspjehu, kao i svim drugim gradovima odakle su porijeklom zlatni dječaci.
Na žalost, osim Banjaluke, koja je nekako stidljivo poput "krajiške ljepotice" dočekala svoju zlatnu djecu Aljošu i Lazara i bez posebnog veselja ispratila cijeli Eurobasket. A trebala je da ih "ukuje" u zvijezde, na najvišem mogućem institucionalnom nivou.
Dočeci i nagrade od pojedinačnih medijskih kuća, kompanija i slično nisu uspjeli da speru opor ukus u ustima, ali opet to je neka druga priča iz domena politike koju baš zbog ovih zlatnih klinaca ne želimo posebno isticati da ih ne bi nimalo "zaprljali".
Ista ova "klapa" je prethodno na prvoj Evropskoj olimpijadi mladih (EYOF) u Tbilisiju takođe osvojila zlatnu medalju redom oborivši Letoniju, domaćina Gruziju, Tursku, da bi u polufinalnom dvoboju bila bolja od vršnjaka iz Njemačke, a u finalu od španske "crvene furije".
Sve ovo je izgledalo kao u špageti vesternima, kad tamo neki neugledni tip dođe među najbrže revolveraše, sa skrpljenim pištoljem i ragom, a na kraju filma odjaše na najboljem mustangu ka zalasku sunca u zagrljaju najljepše djevojke.
Patetika? Naravno, ne može drugačije...
Sličnu priču napravili su i dječaci iz Fudbalskog kluba Rekreativo iz banjalučkog naselja Česma.
Njih je, prosto čovjek ne može da povjeruje, zvala velika Barselona da dođu u katalonsku prestonicu i sa nekim novim Mesijem, Inijestom, Pedrom, Ćavijem i drugim zvijezdama budućeg fudbala odigraju dvije prijateljske utakmice.
Da se to dogodilo recimo Sarajevu, Željezničaru, Zrinjskom ili Slobodi, pa i banjalučkom Borcu, to bi bila prvorazredna senzacija, ali šta onda da kažemo za klub koji se takmiči u najnižem rangu bosanskohercegovačkog fudbala.
Međutim, taj mali klub iz Česme je postao svjetski poznat i u svojoj "Kući slavnih" ima sijaset najvećih svjetskih sportskih asova i taj podatak je zaintrigirao ljude iz najpoznatije škole fudbala na svijetu "La Masije".
Kontaktirali su čelnike Rekreativa i postigli dogovor o dolasku u Barselonu, ali s jednom malom začkoljicom - za put je Rekreativcima bilo potrebno skupiti vjerovatno više novca nego što su svi "na kamari" i vidjeli, kamoli zaradili u komadu, i tu je odmah nastao kratak spoj.
Banjalučka "čaršija" je najprije sa podsmijehom posmatrala napore klupskog rukovodstva da prikupi za naše džepove astronomsku svotu novca. Iz kluba je poslato na desetine, vjerovatno i stotine saopštenja, molbi, objašnjenja "zašto je to za Banjaluku, Republiku Srpsku i Bosnu i Hercegovinu velika stvar", ali danas je "izbiti pare nekom iz džepa" postala prava umjetnost jer su manje-više svi završili "ugrađevinsku" školu, što bi rekli "Nadrealisti".
Ipak, predanim radom i uz pomoć prijatelja, štapa i kanapa, sponzora poput velikih kompanija kakve su m:tel, Banjalučka pivara, ali i lično predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika, dječaci iz Česme su igrali dvije utakmice sa Barsom, obišli muzej katalonskog kluba, gledali meč na "Nou Kampu" i uopšte stekli uspomene koje će da pamte cijeli život.
Ono što je osim "hejta" našeg palanačkog mentaliteta najviše upalo u oči tokom gostovanja Rekreativa u Španiji je podatak da gotovo nijedan medij iz Federacije BiH nije prenio priču, kao da ta djeca žive na Madagaskaru ili Lesotu.
Kao da se svjesno sa druge strane zamišljene entitetske linije prenose isključivo negativne vijesti, kako bi se stvorila slika da je tamo "gore nego kod nas". Da se ne lažemo, nisu ni mediji u RS izuzeti iz te opcije, sve je u pet deka, što pokazuje i "doček" zlatnih kadeta BiH.
