"Duh komunizma" prva je misao koja pada na pamet pri ulasku u nekadašnju republiku Sovjetskog Saveza… Pročitajte utiske reportera MONDA iz 1500 kilometara udaljenog Bresta u koji rukometni klubovi SEHA lige moraju jednom godišnje.
Ekspedicija Rukometnog kluba Borac m:tel, u kojoj je bio i novinar MONDO portala, boravila je u Bjelorusiji, gdje je šampion Bosne i Hercegovine igrao meč regionalne SEHA lige protiv Meškova iz Bresta.
Iako je već dugo nezavisna država, već po samom ulasku u Bjelorusiju, tj. Republiku Bjelorusiju kako glasi njen puni naziv, prisutan je duh komunizma, odnosno starog, sovjetskog vremena pa imate osjećaj da ste “Back in the U.S.S.R.”, što bi rekli Bitlsi u čuvenom hitu sa kraja 60-ih godina.
Sam podatak da prelazak granice između Poljske i Bjelorusije traje duže nego let od Beograda do Varšave, dovoljno toga govori.
"Mali milion" punktova, bezbroj pogranične i granične policije, carinici na svakom koraku... dovoljan su razlog da vam se ova država NE svidi već "na prvu".
"Nije mi jasno kako ovi ljudi već na ulasku u njihovu zemlju rade sve da ih zamrziš od samog početka", bio je komentar jednog člana naše ekspedicije.
Možda sve to i ne treba da čudi. Graničari rade za platu od par stotina dolara, pa im je svejedno da li će u toku dana da prekontrolišu jedno, deset ili stotinu vozila.
Brest, u kojem su Banjalučani igrali svoj meč, je miran, tih grad, po broju stanovnika nešto veći od najvećeg grada Republike Srpske, ali zato po površini sigurno nekoliko puta prostraniji od Banjaluke.
To je šesti po veličini grad u Bjelorusiji (najveći je prestonica Minsk sa 1.85 miliona stanovnika) i glavni grad istoimene oblasti.
U Brestu, koji se nalazi odmah na granici sa Poljskom, vrijeme kao da je stalo prije 30 i više godina.
Ono što prvo "bode" oči je gradski prevoz u stilu "Ko to tamo peva". Preširoke ulice sa tri, četiri trake kroz centar grada prepune su prastarih autobusa. Kada se uđe malo u uži centar, pogledaju kafići, restorani, picerije i drugi ugostiteljski objekti, marketi (kojih nema ni izbliza kao kod nas), onda se može steći jasnija slika o tome kako se ovdje živi.
Na sve strane šarene se zgrade. Dominiraju ultra jake, drečave boje, a i novoizgrađene zgrade u istom su “fazonu” pa i one izgledaju kao da su minimum 30 godina stare.
Najveće glavobolje putnicima u Bjelorusiju zadaje tamošnja nacionalna valuta - bjeloruska rublja. Jedna konvertibilna marka iznosi oko 7.000 rublji, tako da već za manje od 100 evra u ruci imate milionski iznos.
Hotel "Bjelorusija" u kojem smo boravili je drugi najbolji u Brestu, ali on je u najmanju ruku skroman, što je još jedan od pokazatelja ovdašnjeg stanja.
Bjelorusija je prilično siromašna zemlja.
Osim šuma, koje pokrivaju četvrtinu države, nema drugih prirodnih bogatstava. Nuklearna havarija u Černobilju 1986. godine najviše se osjetila upravo ovdje, a po svemu viđenom, Bjelorusija se ni do sada nije potpuno oporavila.
Cijene su u rangu onih u Republici Srpskoj, a pojedine stvari i jeftinije. Bjelorusi su veoma prijatni, iako velika većina priča samo ruski, dok je engleski jezik za mnoge "misaona imenica".
Ranije je postojao i bjeloruski jezik, tj. postoji i danas, ali se zadržao samo u nekim ruralnim područjima. Bjelorusi su referendumom odlučili da im službeni jezik bude ruski.
Nacionalni sport u Bjelorusiji je hokej na ledu, iako hokejaška reprezentacija nikada nije ostvarila neki ozbiljniji rezultat na velikom takmičenju. Bjelorusija je ove godine bila domaćin Svjetskog prvenstva, gdje je domaćin osvojio sedmo mjesto.
Osim hokeja na ledu, popularni su fudbal i tenis. BATE Borisov posljednjih godina redovan je učesnik Lige šampiona, dok teniserka Viktorija Azarenka sa dosta uspjeha predstavlja Bjelorusiju.
Za razliku od SSSR i Rusije, Bjelorusija nikada nije bila poznata po košarci. Do sada Bjelorusi nijednom nisu učestvovali na nekom Evropskom ili Svjetskom prvenstvu.