Rođene sestre iz Banjaluke Jelena, Slobodana i Tanja Račić pokrenule su Akademiju sinhronizovanog plivanja jedinu u Bosni i Hercegovini.
Višestruke šampionke Republike Srpske i Bosne i Hercegovine u plivanju, koje rade i kao treneri u Plivačkom klubu Vrbas, uvidjevši da u Banjaluci, ali i cijeloj BiH ne postoji klub koji se bavi sinhronizovanim plivanjem, odlučile su da otvore Akademiju i da ovaj olimpijski sport donesu u BiH i pored velikih prepreka i poteškoća.
Tim povodom MONDO je razgovarao i o njihovom uspješnim plivačkim karijerama i nije bilo lako prenijeti utiske koje Banjalučanke ostavljaju na sagovornike jer osim fantastičnih plivačkih rezultata uspjele su da završe fakultete (pravo, ekonomiju i DIF), postanu licencirani treneri, a najmlađa Tanja kao da se „multiplicirala“ jer se osim plivačkog sporta, aktivno bavi i fudbalskim suđenjem i instrukcijama u skijanju.
Najprije su sestre Račić govorile o sinhronizovanom plivanju...
„Riječ je o kolektivnom i olimpijskom sportu, a naš klub je prvi i jedini u RS i BiH. U Srbiji ovaj sport postoji od 70-tih, u Hrvatskoj od 80-ah, a kod nas tek od prošle godine iako je od Olimpijade u Los Anđelesu ravnopravan član olimpijske porodice. Mi aktivno radimo sa grupom od 13 djevojčica i u ovom trenutku smo prezadovoljne njihovim napretkom", izjavile su mlade Banjalučanke.
Međutim, od Vlade RS su dobile „odbijenicu“ za projekat "Sinhronizovano plivanje kao stil života", ali im je u susret izišao grad na Vrbasu i uvrstio na listu manifestacija od značaja za Banjaluku, pa će ove godine 7. maj biti Dan sinhronizovanog plivanja.
Jelena, Slobodana i Tanja uložile su ogroman talenat, trud, želju, rad i entuzijazam za sve što je iole povezano sa zdravim i aktivnim životom, a posebno za sportove u bazenu, gdje je daleke 1997. godine počela "njihova" priča.
Prva je u bazen uskočila srednja sestra Slobodana kao sedmogodišnja djevojčica i jedina uspjela da prepliva 25-metarski bazen. Uz nju, brzo su u cijelu priču ušle i njene rođene sestre.
„Jedina sam od sve djece, a bilo nas je poprilično, uspjela da preplivam bazen i tako je krenulo. Bila je to 1997. godina, a ubrzo su sa mnom na treninge u Plivački klub Borac Incel počele da dolaze Jelena i Tanja. Tri godine kasnije smo počele da plivamo za PK Vrbas, koji je i osnovan 2000. godine i bile najbolje u svojim starosnim kategorijama“, rekla je Slobodana za naš portal, inače kasnija učesnica Balkanijada u Rumuniji, Srbiji...
Najmlađa Tanja se najduže zadržala u profesionalnom plivanju, višestruka je šampionka RS i BiH, kao i nekadašnje Savezne Republike Jugoslavije, Srbije i Crne Gore i Srbije. Nastupila je na brojnim internacionalnim takmičenjima, među kojima i na Dječijoj Olimpijadi u Klivlendu 2004, Balkanijadi u Grčkoj, međunarodnim mitinzima širom Evrope...
„Izborila sam nastup i na Igre mladih u Italiji 2005. godine, ali nisam učestvovala zbog finansijske situacije, ali i loših međuljudskih odnosa u Savezu“, izjavila je Tanja i dodala da je tokom karijere izabrana za najperspektivnijeg sportistu Grada Banjaluka (2004) i dvije godine zaredom i među troje najperspektivnijih u Srpskoj.
„U tradiconalnom ’Izboru 10 najboljih sportista Srpske’, nisam mogla da učestvujem jer sam bila premlada, pa sam takođe osvajala titule najperspektivnije sportistkinje“.
Najstarija sestra Jelena je prva prestala da se bavi profesionalnim plivanjem, ali je odlučila da postane plivački sudija i nalazi se na listi arbitara Svjetske plivačke asocijacije (FIFA), te je predsjednica Sudijske organizacije RS.
Priča je potom skrenula u pravcu plivačkog sporta u našim bosanskohercegovačkim okvirima, gdje, prema njihovom mišljenju, teško da ćete uspjeti da zaradite neki veliki novac.
„U plivanju se nagrađuju praktično samo svjetski rekordi i samo plivači s takvim bekgraundom mogu da privuku neke ozbiljnije sponzore i dođu do nekakvih velikih para. Kod nas se rijetko događa da plivači, ma koliko bili talentovani i uspješni u periodu od 17 ili 18 godina, nastavljaju svoje karijere. Po pravilu se odlučuju za školovanje kako bi osigurali kakvu-takvu egzistenciju“.
To naravno ne znači da u RS ili BiH ne postoje talentovani plivači i plivačice koji bi sigurno mogli da postanu, ako ne baš novi Milorad Čavić, Velja Stjepanović, Mark Špic ili Majkl Felps, onda barem da ostvare „prosječne“ karijere u svjetskim okvirima.
„Perspektivnih plivača ima mnogo, mi bismo sigurno mogli pronaći barem nekoliko velikih talenata koji bi uz naporan rad i odricanje mogli da postanu svjetska imena u ovom sportu. Mi smo prošle sve faze u razvoju svakog plivača, sad smo treneri i znamo da su nas jedino podržavali roditelji. Čak i stipendije smo imale zahvaljujući školskim uspjesima, a ne sportskim. Prevelika su ulaganja, posebno u periodu kad su bila popularna ’odijela’, koja su basnoslovno koštala, a upotrebili smo ih u nekoliko trka, da bi ih poslije zabranili. A ko će to vam finansira osim roditelja?“.
Nagrade, trofeji, priznanja i medalje sestara Račić praktično nije moguće prebrojati, odnosno za to bi trebalo mnogo vremena, a mnoge od njih su i poklonile...
„Možda bi lakše bilo da ih izmjerimo na nekom ’kantaru’“, našalile su se Banjalučanke i onda probale da okvirno iznesu neku brojku medalja: "Ne znam, sigurno više od 200, Tanja više od 500, a Jelena neznatno manje...", rekla je Slobodana, a mi konstatovali da bi najpametnije bilo da cifru zaokružimo na "hiljadarku".
Kao treneri u PK Vrbas su takođe vrlo uspješne, ali ono što je njima posebno važno je da su primjenile sva pozitivna iskustva iz banjalučkih plivačkih klubova, a odbacile „ono loše što je njima predstavljalo problem tokom treniranja“.
„Kod nas u klubu je zaista u pravom smislu te riječi ’zdrava sredina’“, naglasile su sestre Račić.
