Pročitajte priču o Muhamedu Ćebi, najstarijem navijaču Sarajevo, koji je 70 godina uz klub i koji je napustio svoje vjenčanje kako bi gledao utakmicu svog kluba i OFK Beograda.
Postoje mnogi zaljubljenici u fudbal i sport, ali ih je jako malo kao što je Muhamed Ćebo zvani "Dedo", s 81 godinom najstariji navijač Fudbalskog kluba Sarajevo.
Uz voljeni klub je 70 godina, koliko traje i njegova istorija od osnivanja 1946. godine. Za tih 70 godina, koje je proveo uz klub, Ćebo je proživio mnoge lijepe trenutke i doživio bezbroj anegdota, toliko da ih se ne može svih ni sjetiti.
Podatak da je napustio sopstveno vjenčanje da bi gledao utakmicu FK Sarajevo - OFK Beograd najbolje ilustruje njegovu ljubav prema bordo boji.
Tada je, kaže, pokojni Asim Ferhatović Hase dao dva gola, a on se sretan vratio na vjenčanje sa svojom životnom saputnicom Hasijom, s kojom je već 55 godina u braku i s kojom je dobio dvoje djece, sina i kćerku. Kaže da su svi u porodici navijači Sarajeva izuzev kćerke Dine, koja je bivša košarkašica Bosne, i koja simpatiše Velež.
Kaže da je nemoguće sve iz njegovog života u detalje ispričati, ali puno toga je uspio zabilježiti na fotografijama, a ogromnu ljubav prema Sarajevu, ali i uopšte prema sportu, pretočio je u veliki broj almanaha koje je posvetio "bordo klubu", nastupu fudbalske reprezentacije BiH na Mundijalu, bh. rukometaša na Svjetskom prvenstvu, Amelu Tuki, sadašnjem selektor bh. fudbalera Mehmedu Baždareviću...
Preko 50 sveski napunio je isječcima iz novina koji svjedoče razvoju određenih događaja vezanih za FK Sarajevo, druge sportske kolektive i pojedince.
"Fudbal sam zavolio kao dječak, kada sam imao deset godina. Rođen sam na Vratniku 1936. godine, ali je Drugi svjetski rat učinio svoje, pa je otac odlučio da preselimo na Marijin dvor u Dolinu 22. Na Marijin dvoru sam pohađao osnovnu školu, a stadion '6. april' je bio veoma blizu. Stalno sam išao i gledao fudbalere kako treniraju, to mi se svidjelo. Malo pomalo išao sam iza gola dohvaćao im lopte, teške, blatnjave, mokre, suhe. I prali smo i sušili lopte, mazali ih vazelinom, šnjirali ih, kako bi dobili neki dinar. Tako sam postepeno upoznavao fudbalere, a kasnije sam im pomagao i u kuglani. Naravno, pohađao sam i školu redovno, ali nisam propuštao treninge", prisjeća se Ćebo svojih navijačkih početaka i nastavlja:
"Tako je bilo sve do 1950. godine. Tada je srušen '6. april', a Sarajevo je prešlo na stadion kod Skenderije. I tu sam nastavio, sa ostalom djecom da pomažem. Nikada nisam džaba ulazio na utakmice uvijek sam ulaz zaradio tako što sam pomagao oko stadiona, čistio ga ili radio nešto slično. Tako sam vremenom sve više i više volio fudbal. Prošlo je godina na Skenderiji i klub je prešao na pomoćni stadion Koševo. Tu sam dolazio redovno sve do 1957. godine, jer sam morao da odem u vojsku. Bio sam u dobrim odnosima sa upravom, igračima, sa svima u klubu. Vojsku sam služio u Somboru i upoznao mnoge prvoligaške igrače. Pošto sam i ja pomalo igrao, čak sam se malo 'metiljao' i po Sarajevu, nastupao sam za Naša krila, nekada deset, nekada 20 minuta, i tako."
Nakon vojske se vratio svojoj velikoj ljubavi FK Sarajevo. Zahvaljujući ljubavi prema klubu imao je priliku upoznati ljude šampione.
"Nastavio sam da idem na utakmice. Ubrzo je Sarajevo 1967. godine postalo šampion, a četiri godine ranije ja sam dobio kćerkicu, koja je Vahidinu Musemiću na proslavi titule odnijela buket cvijeća. Cijelo vrijeme sam gajio nadu da ću postići nešto kao navijač. Nije to samo, eto biti navijač. Treba ljubav dati i fudbaleru, i rukovodstvu, i ljudima koji te bodre i vole, a ne klevetati ih i omalovažavati. Teško je raditi u sportu. Uvijek kada sam dolazio u klub, slušao sam predsjednika i fudbalere, kako da se pripremimo za utakmicu. U stara vremena smo bili veoma bliski", priča Ćebo.
Prisjeća se da je u ta davna vremena na dan utakmice program počinjao ujutru u osam ili devet sati okupljanjem. Slijedio je odlazak na gradske utakmice nižeg ranga, druženje, pa tek onda glavni događaj dana - utakmica Sarajeva.
"Sa Sarajevom sam obišao cijelu Evropu. U doba Jugoslavije svaka je utakmica bila posebna, ali derbi je najveća i najbolja na svijetu. Kada je derbi Želje i Sarajeva, to je događaj tokom kojeg se duša i umori i odmori. Nismo ulazili u konflikt kao danas. Žao mi je što nema puno naše djece u našim klubovima, jer kupujemo strance koji su potrošeni. Njih ne mogu voljeti, mogu ih simpatisati, ali ne i voljeti. Zašto? Zato što s njima nisam porazgovarao ništa. Kao navijač uvijek sam govorio da publiku treba približiti ljudima koji igraju fudbal. Oni će ti dati moral da ne psuješ, da ne praviš nepotrebne scene. Tako smo mi radili. Bilo je raznih šala, farbali smo vikendice u bordo ili plavo, ali nikada se nismo posvađali ili pobili. Jedva smo čekali da dođe Zvezda, Partizan ili Dinamo", rekao je najstariji navijač "bordo kluba".
Ćebo naglašava da tokom 70 godina navijanja za Sarajevo niti jednom nije ušao na stadion, a da nije platio kartu ili kao dijete zaradio ulazak na utakmicu. Tako je jedan od svojih brojnih almanaha posvetio ulaznicama sa utakmica Sarajeva u kojem se nalazi preko 300 karata.
"Kao navijač Sarajeva od 1946. godine do danas sam kupovao karte. Nikada nisam želio džabe da uđem, ako nisam zaslužio. Svaku kartu sam kupio. Svaki derbi sam gledao, a prvi 1954. godine. Svaku sam ulaznicu platio. Moja supruga i ja uvijek zajedno idemo na utakmice. Ona nekada plati, a nekada ne, ali to je normalno, ipak, je dama. Ljubav prema sportu i svom timu, treba da veže prave navijače. Moram spomenuti ubistvo jednog našeg navijača Vedrana u Širokom Brijegu. To ne mogu da shvatim, odakle tolika mržnja", priča Dedo i okreće se utakmicama koje su mu ostale u pamćenju.
Ističe da mu je utakmica od 5. juna 1998. godine, kada je Željezničar u finalu plej-ofa pobijedio Sarajevo rezultatom 1:0, golom Hadisa Zubanovića u 90. minuti jedna od najtežih u njegovom navijačkom stažu.
"Sjećam se dobro kada nas je vodio Mehmed Janjoš, koji je i danas trener. Trebali smo osvojiti titulu na Koševu protiv Želje. To mi je najtužnija utakmica u životu. Dvije godine nisam sebi mogao doći zato što je Zubanović dao gol. Rekao sam i Mirsadu Dediću što ne obori Zubanovića, dobio bi crveni karton i oni ne bi pobijedili. Druga utakmica koju pamtim je Mančester junajted. Tada je bilo 40 ili 50 hiljada ljudi, kada uđete na stadion to je poseban osjećaj. Te dvije su najupečatljivije utakmice. Najsretniji sam bio 1967. godine kada smo osvojili prvenstvo", kaže Ćebo i naglašava da od rata, koji je završen 1995. godine niti jednu utakmicu Sarajeva na Koševu nije propustio.
Iako je strastveni navijač Sarajeva kaže da vrlo dobro pamti utakmicu polufinala Kupa UEFA iz 1985. godine, kada je Željezničar eliminisan od mađarskog Videotona.
"Išao sam i na Grbavicu gledati utakmice. Rado sam išao gledati Želju protiv jačih timova. Bio sam na utakmici kada je Željo ispao iz Kupa UEFA, i tada sam bio tužan. Tada je Ivica Osim vodio tim. Dvije ili tri minute prije kraja primili su gol i bilo je žalosno što Željo nije otišao dalje. Mada uvjeren sam da će takvih uspjeha biti, ali moramo dati šansu našim momcima, a ne strancima. Nije problem da igraju dva ili tri stranca, ali da većina tima budu naša djeca. Mislim da bi tada liga bolja, kvalitetnija", iznosi svoje mišljenje Ćebo.
Prilazeći Ćebinoj kući u ulici Tekija odmah se može primijetiti da u njoj živi strastveni navijač Sarajeva. Kapija je ofarbana u bordo boju, a kada se ona otvori čeka vas još veće iznenađenje. Osim što su stepenice ofarbane u bordo-bijele nijanse, po zidovima kuće su okačeni uokvireni isječci iz novina, plakati za utakmice, maketa fudbalskog igrališta, zastave Sarajeva na sve strane... Sve to što vidite jasno ilustruje njegovu veliku ljubav prema klubu s Koševa i fudbalu.
Dedo bi, kaže, volio da se vrati ona "stara" liga sa klubovima iz bivše Jugoslavije, ali istovremeno naglašava da nije vrijeme za takvo nešto.
"Kvalitet bi se sigurno poboljšao, ali bi to dovelo do miješanja politike u sportu, Te dvije stvari ne smiju se miješati, jer fudbal nije politika. Fudbal je ljubav koja spaja ljude", naglašava Ćebo.
Za kraj najstariji navijač Sarajeva, pokušao je uporediti navijanje danas i nekada.
"U navijanju se vidi drastična promjena. Prije navijači koji su se okupljali u kafanama, ispred ili na stadionu, nije bilo razlike ko za koga navija. Svi smo skupa sjedili i navijali. Vremenom je došlo do toga se ljudi razdvajaju. Sada se lome stolice, ubijaju se ljudi. Ranije se nije nešto takvo moglo desiti", kaže Ćeno, a onda se prisjetio jedne anegdote iz šesdesetih godina prošlog vijeka:
"Imao sam fiću i išli smo na gostovanje kod Hajduka u u Split da navijamo. Parkirao sam auto na Stradunu, pobijedili smo 1:0, a kada sam izašao kažu mi: 'Ćebo tvoj auto je na galeriji'. Pogledao sam niže i vidim prevrnut moj Fićo na galeriju. Odem do auta i upitam nekoliko visokih Sinjana zašto su to uradili? Nisu mi odgovorili, nego su uzeli auto, okrenuli ga i vratili na gume. Ovo je istina živa. Nakon toga su dobili aplauz od nas."
S obzirom da je gledao sve generacije fudbalera Sarajevo, Ćebo ima pravo na svoje mišljenje ko je najbolji igrač kluba svih vremena.
"Asim Ferhatović je najbolji fudbaler Sarajeva, a poslije njega Safet Sušić. Bilo je tu još sjajnih igrača, ali moram spomenuti i Saida Husejinovića. Otišao je u Dinamo i sada se vratio. On je ostavio finu uspomenu nama navijačima da ga volimo i pratimo. Nadam se da će nam ponovo pomoći, samo da ozdravi. Ima tu još mnogo igrača, kao što su Husref i Vahidin Muzemić, Mirsad Fazlagić, Janjoš...", smatra Dedo.
Ćebina želja je da Željezničar i Sarajevo otvore svoj muzej, u kojem bi se prikazala klupska istorija, ali i navijački rekviziti, rukotvorine, klupski simboli.
"Nisam samo ja ovako nešto napravio, vjerovatno ima još navijača koji se bave nečim sličnim vezanim za svoj klub. Volio bih da Željo i Sarajevo otvoren lijepi muzej, koji bi mogli prikazati ljudima sa strane. Gdje god sam bio u Njemačkoj, svaki klub ima svoj muzej. To je raj i bogatstvo. Kod nas ljudi ne znaju da se od toga može živjeti. Ove knjige koje sam napravio dat ću u humanitarne svrhe. Meni ne trebaju pare, ovo je ljubav prema sportu."
Bliži se 109. prvenstveni derbi gradskih rivala Sarajeva i Željezničara, koji će se 16. oktobra igrati na stadionu "Asim Ferhatović Hase - Koševo".
"Volim Sarajevo više od svega, ali volim i ostale klubove. Apelujem na sve navijače da budu dostojanstveni u navijanju. Ljubav prema klubu ostaje, ali moramo izbjegavati tuče, psovke, bakljade. To nam nije potrebno, nego nam treba da se zbližimo", poručuje Ćebo i dodaje da kad umre želi da ga umotaju u zastavu Sarajeva i spuste u zemlju, te se nada da će i na onom svijetu, ako postoji, navijati za svoj klub.