Kapiten Norveške Bjarte Mirhol u intervjuu za MONDO govorio je o srebrnoj medalji sa SP, "jugo mentalitetu" koji im nedostaje, ali i o borbi sa rakom testisa, svom najvećem strahu…
Svako takmičenje ima svoje heroje. Nedavno održano Svjetsko prvenstvo u rukometu krunisalo je reprezentaciju Francuske kao novog-starog šampiona i potvrdilo dominaciju jedne od najboljih selekcija svih vremena.
Ipak, pored velikih heroja, onih koji su se okitli najsjajnijim odličjem, postoje i oni "heroji iz prikrajka", koji nisu u prvom planu, ali ćemo ih sigurno pamtiti i koji su jednaka ispiracija kao pobjednici.
Jedan od njih je Bjarte Mirhol, koji je kao kapiten predvodio reprezentaciju Norveške do istorijskog uspjeha, prve medalje za mušku reprezentaciju ikad.
Norveška je u finalu izgubila od Francuske rezultatom 33:26, ali će ostati upamćena kao reprezentacija koja je igrala najljepši rukomet na prvenstvu. Tokom Svjetskog prvenstva u Francuskoj kada se govorilo o norveškoj selekciji koristili su se isključivo epiteti "najbrži“, "najljepši“, a rukomet koji su igrali izabranici Kristijana Bergea označen je kao rukomet koji će svi igrati za par godina.
Taj rukomet odveo ih je do pobjedničkog postolja, i to prvi put u istoriji.
"Bilo je to ostvarenje sna. Radili smo vrlo naporno da dođemo do ovog uspjeha. Norveški rukomet se razvio tokom proteklih godina. Naš trud i rad tokom godina nas je doveo do ostvarenja sna, do našeg najvećeg uspjeha u istoriji – medalje“, rekao je Bjarte Mirhol, kapiten norveškog tima na početku razgovora za MONDO.
Igrali su Norvežani odlično posljednjih godina, ali uvijek je malo nedostajalo da naprave taj posljednji korak ka medalji. Zbog tog svega muška rukometna reprezentacija dobila je i nadimak - "Zamalo tim“.
"I ja sam počeo da tako razmišljam da smo zamalo tim. U reprezentaciji sam 15 godina, igrao sam na brojnim takmičenjima kada i jesmo bili taj 'zamalo tim'. Zato je ovaj uspjeh još veći za mene. To je san. Ovaj uspjeh ima dublje značenje za sve“, kaže Mirhol.
Kada je rukomet u Norveškoj u pitanju u prvom planu su oduvijek bile žene. Međutim nakon fantastičnih uspjeha ženske selekcije koja je dvostruki olimpijski, trostruki svjetski i sedmostruki evropski prvak konačno su i muškarci osvojili jednu medalju.
"U protekle dvije godine imali smo dobre rezultate. Bili smo na tri sekunde od medalje na Evropskom prvenstvu u Poljskoj. Ove posljednje dvije godine u preprezentaciji bili su naš izlazak iz sjenke ženskog tima“, kaže Mirhol.
Selektor Kristijan Berge napravio je odličan posao i sastavio tim sa kvalitetom, hemijom i borbenim duhom, iako nije nije imao igrače iz najboljih evropskih klubova, kao što je bio slučaj sa Francuzima ili Nijemcima.
Okosnica njegovog tima Bergerud – Sagesen – Mirhol, kao i većina reprezentativaca Norveške dolazi iz danske lige, ali Mirhol u tome vidi prednost.
"Danska liga je izuzetno izjednačena. To je vjerovatno najizjednačenija liga na svijetu. Možeš da igraš protiv posljednjeg i da izgubiš. Moraš da budeš koncentrisan sve vrijeme i na svakoj utakmici, inače ćeš da izgubiš. Danska ima toliko talenata, toliko dobrih igrača. Oni imaju toliko dobrih igrača koje svijet nikada neće vidjeti, jer ne mogu svi u reprezentaciju. Ja vam mogu nabrojati šest igrača koji igraju u dva posljednjeplasirana kluba na tabeli, a kvalitet su za reprezentaciju. To čini ligu tako interesantnom“, ističe Mirhol.
Norveška je stigla do finala Svjetskog prvenstva iako je na šampionat stigla sa vajld kartom, nakon poraza u baražu od Slovenije. U intervjuu za MONDO Mirhol je kritikovao sistem kvalifikacija, jer kako kaže nije pravedan
„Pravila se moraju mijenjati, nije u redu da takve ekipe poput Slovenije i Norveške igraju baraž za Svjetsko prvenstvo. Trebalo bi nešto mijenjati, promijeniti broj šešira za žrijeb možda, u svakom slučaju mora se nešto mijenjati da se ne dešava da izuzetno dobre ekipe propuštaju Svjetsko prvenstvo. To vam je kao da Engleska i Portugal igraju baraž u fudbalu. To nije u redu. Norveška je u svakom pogledu zaslužila da se nađe na SP u Francuskoj i to smo i pokazali na kraju krajeva svojim igrama i rezultatom koji smo napravili“, smatra Mirhol.
Istorijski uspjeh i srebrnu medalju Norveška je obezbijedila pobjedom 28:25 poslije u polufinalu nad Hrvatskom, koja je u posljednjoj sekundi regularnog dijela imala sedmerac za trijumf. Ipak, Bergerud je odbranio sedmerac Horvatu i odveo Norvešku u produžetke.
"U tom trenutku, dok je Horvat išao da izvede sedmerac mislio sam, 'evo ga, još jedno zamalo prvenstvo'. Srećom golman je odbranio i nakon toga sam znao, ovo je trenutak kada ćemo napraviti nešto. Osjećaj je kao rolerkoster. U jednom trenutku misliš gotovo je, ispadaš, a u drugom si pun samopouzdanja i hoćeš još jednu vožnju“, prisjeća se Mirhol odlučujućih trenutaka polufinala.
U produžecima je Norveška iskoristila psihološku prednost i bez mnogo problema stigla do trijumfa, a odlučujući igrač bio je upravo Mirhol, koji je zabio dva gola i izborio sedmerac u drugom produžetku.
"Moja najveća vrlina ili prednost u rukometu je moja kondicija. Znao sam kada smo otišli u produžetke da imam prednost u odnosu na njih. Znao sam to jer sam imao energije, osjećao sam se dobr. Dobio sam dodatnu snagu i sa mnogo samopouzdanja sam ušao u produžetke. Znao sam da imam dovoljno energije da izdržim do kraja".
Uslijedilo je finale u kojem je Norveška poražena od Francuske rezultatom 33:26. Mirhol ističe da njegova ekipa nije bila ispražnjena nakon što je obezbijedila prvu, istorijsku medalju, već da su jednostavno Francuzi bili bolji.
"Nije nam nedostajalo motiva, naprotiv. U finale smo ušli sa željom i motivacijom da pobijedimo, iako smo znali da je Francuska sjajna ekipa. Naš koncept igranja čvrsto u odbrani i trčanja u kontru kao ludi nas je doveo do finala, i nismo to radili samo na ovom prvenstvu, tako igramo zadnje dvije godine. Mi smo zaista vjerovali u naš način igranja rukometa i bili smo jako tužni poslije izgubljenog finala. Odlučujući trenuci bili su tih posljednjih pet minuta prvog poluvremena gdje smo izgubili nekoliko lopti, a mogli smo da odemo na odmor sa tri gola prednosti. Ako hoćeš da pobijediš Francusku u finalu, na njihovom terenu, pred toliko publike, moraš da odigraš najbolje u svakom segmentu igre. Ne smiješ da gubiš lopte, moraš da imaš više odbrana golmana, bolju odbranu. Izgubili smo malo snage u tim trenucima, a mislim i da smo u samo finale ušli malo umorniji nego Francuska. Kada su krenuli da nam zabijaju iz kontranapada bilo je preteško da uzvratimo, bili su previše dobri", kaže Mirhol.
Uprkos tome, srebro je za Norvešku istorijski uspjeh, a velike zasluge idu kapitenu, koji je u jednom trenutku ginuo na terenu, a već u drugom bodrio saigrače sa klupe, pa čak i završavao tajm-aute selektora Bergea.
"Imam odličan odnos sa svim trenerima, i u klubovima i u reprezentaciji. Selektor na tajm-autu govori o taktici, a ja se uvijek trudim da motivišem saigrače, to je to", objašnjava Mirhol.
Odlične igre tokom cijelog šampionata donijele su mu i lično priznanje. Kao najbolji pivot uvršten je u idealnu sedmorku Svjetskog prvenstva, čime je krunisao uspješnu karijeru.
BORBA ZA ŽIVOT
A ta karijera umalo je prekinuta 2011. godine dok je nosio dres njemačkog Rajn-Neker Levena.
U avgustu te godine Mirholu je otkriven rak testisa i uslijedila je borba za život – operacija, hemoterapije…
"Nikada nisam razmišljao da neću više igrati rukomet. Nisam razmišljao o tome da li ću preživjeti, nisam se bojao. Znao sam da će biti teško, ali sam to vidio i kao priliku da upoznam svoje tijelo. Zvuči možda pomalo ludo, ali bio je to interesantan period. Počinjao sam od nule, ili bolje rečeno iz minusa. Udebljao sam se 20 kilograma i ispao iz forme. Nikada gori nisam bio. Bilo je interesantno vidjeti kako će moje tijelo reagovati na trening. A sve se to desilo na vrhuncu moje karijere. Igrao sam za Rajn-Neker Leven, odigrao svoje najbolje prvenstvo sa reprezentacijom u Švedskoj… Bio sam na vrhuncu. Bio sam izuzetno motivisan da se vratim i igram rukomet. Ja obožavam da igram rukomet, to je najbolji posao na svijetu koji možete da imate. Odustajanje od rukometa nije bilo opcija za mene“, priča Mirhol.
Povratak na rukometni teren bila je njegova misija, ali je sebi je za početak postavio jednostavne ciljeve.
"Moj prvi cilj je bio da mogu da trčim, da normalno dišem. Morao sam malim koracima da krenem i htio sam da uživam u treningu. U početku je bilo jako teško. Trenirao sam po 15 minuta, a nakon toga morao da odspavam tri sata".
Malo po malo krenuo je i oporavak.
"Morao sam da idem korak po korak, da vidim kako tijelo reaguje. Bilo je nevjerovatno kako sam brzo napredovao. Svaki dan sam gledao kako mi se forma popravlja. Gledao sam u ogledalo i svaki dan bio sam mršaviji. Mogao sam da trčim sve brže i čak iako je to u suštini bilo jako sporo, za mene je to bila velika stvar, veliki uspjeh".
Nakon samo nešto više od dva mjeseca Mirhol se vratio na teren na meču protiv Gepingena. U prvih pet utakmica poslije povratka Mirhol je zabio 21 gol i pokazao da može ponovo da igra vrhunski rukomet.
"Letio sam… Nisam imao nikakav pritisak, niko nije očekivao da ću se tako brzo vratiti. Jednostavno, letio sam. Sve je bilo savršeno".
NAJVEĆA ŽELJA I NAJVEĆI STRAH
Do savršenstva je stigao i u privatnom životu.
Nakon što je pobijedio rak testisa Mirhol je sa svojom suprugom Šarlot dobio prvo sina Rasmusa, a nešto kasnije i ćerku Veslemoj.
"To je bio moj najveći strah kada sam obolio – bojao sam se da neću moći imati djecu. Ni u jednom trenutku se nisam plašio da ću umrijeti ili da više nikad neću igrati rukomet, ali sam mnogo razmišljao o tome da li ću imati djece. Jako sam želio da imam djecu. Ne mogu opisati osjećaj kada mi se rodio sin. On ima posebno mjesto u mom srcu, uvijek ćemo imati posebnu vezu“.
Da ima nešto posebno između njih pokazao je mali Rasmus pred početak Svjetskog prvenstva kada je napravio nešto što rade sva djeca, ali je time ujedno učestvovao u osvajanju prve norveške medalje.
"Pošto sam išao od kuće na neko vrijeme moj sin je htio da mi nacrta nešto da ponesem. Nacrtao je mene, sebe i mlađu sestru, a meni je oko vrata nacrtao medalju. Na početku šampionata bilo je lijepo imati to pored sebe, držao sam to u sobi i nosio iz hotela u hotel. Kako smo napredovali na šampionatu taj crtež je imao sve veće i veće značenje. U jednom trenutku shvatio sam da imam priliku da dođem kući svom sinu i donesem mu medalju, tu medalju koju je on nacrtao prije početka šampionata. To je bio moj najveći uspjeh u karijeri".
Mirholovi saigrači za njega kažu da je sportista za primjer, legenda, ali da je uprkos tome taj koji daje najviše na terenu i ne samo na utakmicama već i na treningu.
Na pitanje kako on sebe vidi, Mirhol, je mnogo skromniji.
"Ako bih morao da se opišem u nekoliko riječi to bi bilo – marljivi radnik. Nikada nisam bio taj koji najviše skače, koji trči najbrže, nisam najviši, ali svjestan sam svoje snage. Znam šta ne igram baš najbolje, ali isto tako ono što mogu da radim najbolje. Ja ne mogu zabiti 10 golova iz igre 'šest na šest', dakle moram protivnika da pobijedim u kontranapadu, kada odbrana nije baš postavljena najbolje. Tako razmišljam i trudim se da radim najbolje ono u čemu sam dobar“.
Pažnju svjetske javnosti Mirhol je privukao i prošle godine kada je zajedno sa Islanda Tobijasom Karlsonom i Gudjonom Sigurdsonom želio da na EP u Poljskoj želio da nosi kapitensku traku u duginim bojama. Iako im to nije dozvoljeno, kapiteni Norveške, Švedske i Islanda poslali su jasnu poruku podrške LGBT osobama.
"Za nas Skandinavce to je čak pomalo smiješno, da se uopšte postavlja pitanje odnosa prema LGBT osobama. Mi sve ljude u našoj zemlji posmatramo kao jednake. Sada je 2017. godina, to za mene nije ništa posebno, sve ljude gledam jednakim očima. Za mene su svi ljudi jednaki, bijelci, crnci, gej osobe, strejt… Za mene nije važno ko je kakav, svi su ljudi jednaki“.
Kada je danski rukometaš Danijel Svenson obolio od raka Bjarte Mirhol mu je odmah pružio podršku. Iako nisu igrali u istom timu, Mirhol ga je pozvao telefonom i rekao da mu stoji na raspolaganju ako želi da razgovara o bilo čemu što ga interesuje, te da njegova supruga isto tako stoji na raspolaganju Danijelovoj ženi.
"Rukomet je mali. Manje-više svi se poznajemo, pomažemo. Bio sam u kontaktua momcima koji su se našli u sličnoj situaciji, razgovarao s njima, pružao im podršku. Isto tako, kada sam ja to sve prolazio imao sam veliku podršku sa svih strana. Kada je Danijel obolio jednostavno htio sam da mu pomognem na bilo koji način, ako mogu".
Sa reprezentacijom Norveške htio bi da ostvari još jedan san, a to je nastup na Olimpijskim igrama, takmičenju na kojem je ova skandinavska zemlja nastupila samo jednom, i to prije 45 godina. Sljedeće Olimpijske igre održaće se 2020. godine u Tokiju, kada će on imati 38 godina…
"Imam ugovor do 2020. godine. Do tada mi predstoji još nekoliko vrlo uzbudljivih sezona. Olimpijske igre u Tokiju biće mi motivacija, trudiću se da ostanem u formi i da igram dobar rukomet. Ako budem dovoljno dobar, bilo bi sjajno da odem u Tokio. Ali ne razmišljam previše o tome, jer u rukometu ima dosta stvari na koje ti ne možeš da utiče, prije svega mislim na povrede. Vidjećemo…“ kaže Mirhol.
Na terenu uvijek daje maksimum, pogotovo kada igra protiv najboljih. Nekada u tom žaru borbe bude i varnica, kao što je bilo u meču grupne faze SP u Francuskoj kada se poslije utakmice "sukobio“ sa Nikolom Karabatićem, ili je bar tako izgledalo…
"To nije bilo ništa ozbiljno, jednostavno reakcija na izgubljenu utakmicu. Ja sam Nikolin fan. Pratim ga od početka, kako je napredovao. Gledao sam ga dok je igrao u Monpeljeu, Kilu, pa sve do danas, a znamo ko je on sada. To je definitivno najbolji igrač protiv kojeg sam igrao. Sa takvom igrom u odbrani, napadu, on je kompletan igrač“.
Na pitanje ko je najbolji igrač s kojim je igrao kaže:
"To nije neko ko je bio najbolji strelac, najbolji asistent… ali za mene je to Andi Šmid (igrali u RNL zajedno op.a.) zbog njegove genijalnosti. Nije najviši, niti ima najbolji šut, ali ima sjajan pregled igre i poznaje igru bolje od bilo kog“.
Na kraju razgovora za MONDO Mirhol je istakao da izuzetno cijeni jugoslovensku školu rukometa i igrače koji dolaze sa ovih prostora.
"Igrači sa vaših prostora imaju poseban mentalitet. Bilo bi dobro kada bi skandinavski igrači imali malo tog 'jugo mentaliteta'. Igrači iz eks-Jugoslavije ne razmišljaju mnogo o posljedicama, oni jednostavnu svaki put izlaze na teren sa željom da pobijede. To je sjajno u sportu“,zaključio je kapiten norveške reprezentacije.