MONDO donosi priču o banjalučkim paraglajderima. Koliko je ovaj sport opasan, gdje se može trenirati i koliko može uticati na razvoj lokalne zajednice.
Vjekovna želja čovjeka bila je da se vine u nebo, da osjeti slobodu.
U današnje vrijeme slobodu, oni koji to žele mogu osjetiti i zahvaljujući paraglajdingu,a jedan takav klub postoji i u Banjaluci. Njegovo Puno ime je Airdrenaline paraglajding klub Banjaluka.
Jedan od najzaslužnijih za razvoj ovog sporta u Banjaluci i okolini je Aleksandar Santrač, koji je zajedno sa bratom Dejanom izveo jedan od prvih letova.
U razgovoru sa za naš portal prisjetio se kada i kako je to bilo:
„Interesantno je da smo mi prvi put poletjeli sa planine Vlašić još 1989. godine i to sa klasičnim padobranima tipa krilo. Gledali smo slike iz nekih časopisa o padobranstvu i odlučili da probamo isto. Planinu smo imali, hrabrosti i neznanja nije nedostajalo samo smo morali da bez ičijeg znanja u klubu "posudimo" tek kupljenje padobrane. Otišli, poletjeli, preživjeli i tako zauvijek otvorili paraglajding pandorinu kutiju”, prisjeća se Aleksandar prvog leta.
Kasnije je počeo da se “ozbiljnije” bavim ovim esktremnim sportom, ali je ubrzo došlo i “bolno” prizemjenje.
“U zimu 1990. godine u Banjaluku su došli instruktori paraglajdinga iz Slovenije. Na Vlašiću nas nekoliko tadašnjih padobranaca su obučili kako se leti paraglajderom. Onda je počeo rat i sve nas prizemljio na duži period”.
Ljubav prema paraglajdingu rezultovala je da su odmah po završetku rata ponovo se vratili nebu.
“Čim se rat završio mi smo se vratili nebu i paraglajdingu. U to vrijeme u BiH je bilo svega nekoliko pilota paraglajdera, a u Republici Srpskoj letjeli smo samo brat Dejan i ja. Najveća žalja nam je bila da jednom dođemo na poletište i da tamo već ima ljudi koji lete pa da onda svi zajedno družimo na nebu. U vrijeme kad internet i sve ostale blagodeti ovog doba nisu bile dostupne učili smo na svojim greškama ili smo po znanje išlu u Srbiju, gdje je već bilo više letača”.
Kada se se malo “naoružali” znanjem i iskustvom počeli su prenositi znanje i želju za letenjem na druge.
“Tako nas je uskoro već bilo desetak letača pa smo odlučili da se organizujemo kroz prvi paraglajding klub u Bosni i Hercegovini. Paraglajding klub Banjaluka Airdrenaline osnovan je 2001. godine kao kruna truda u tim godinama”, kaže Santrač.
Za proteklih 16 godina obučili su veliki broj pilota, međutim, kod njih nema hiperprodukcije.
“Do danas je kroz klub prošlo mnogo ljudi. Obično obučimo pet do deset pilota godišnje. U zadnjih nekoliko godina nismo obučavali nove članove zbog prirode posla kojim se bavimo”.
Riješili su da pauzu u obuci kandidata prekinu. Svi koji žele mogu da se prijave i počnu obuku za pilote. Donja granica je uzrast od 16 godina, s tim da kanidat mora imati potpisano odobrenje roditelja.
“Upravo zbog toga smo sad svi uzbuđeni pred početak ovogodišnje obuke. Paraglajding škola funkcioniše po najsavremenijim metodama školovanja. Obuka obično traje dva mjeseca ili osam radnih dana pošto radimo samo vikendom”, rekao je Santrač i objasnio nam kako izgleda obuka.
“Ujutro se nađemo na našim školskim terenima na Manjači i radimo teoretsku i praktičnu nastavu. Nakon završetka obuke pilot osvaja zvanje Open paragliding pilot što znači da može da leti na svim registrovanim terenima, ali samo uz prisustvo i odobrenje matičnog instruktora. To znači da pilot još uvijek nema potreban nivo znanja da odluči da li je neko mjesto i meteo situacija pogodna za letenje. Za one koji se odluče da ostanu u klubu imamo jos dva viša nivoa obuke i po završetku pilot osvaja zvanje sportskog pilota i može da ide na takmičenja”.
Prvo takmičenje na našim prostorima organizovano je 1998. godine.
“Prvo takmičenje na ovim terenima organizovano je povratnik iz Bugarske, naš kolega Vlado Kovačević na Čemernici. Bilo je to prvo veliko takmičenje u okruženju sa preko 70 pilota iz Slovenije, Srbije, Makedonije i Bugarske. Nakon toga paraglajding klub Airdrenaline organizovao je nekoliko takmičenje na Lisini kod Mrkonjić Grada”.
Paraglajding je sport koji pored toga što pruža ogromno zadovoljstvo pilotima može da bude veoma koristan i za lokalnu zajednicu.
“Mnogo je pilota i klubova po Evropi koji samo traže nove terene i mjesta za letenje. Ovi krajevi su svima interesantni jer su terenini na kojima se kod nas leti dosta pitomi, a troškovi letenja i života mnogo manji nego u Švicarskoj ili Austriji”.
Zanimljiv i poučan je primjer malog mjesta Kruševo iz Makedonije, koje se spaislo “nestajanja” zahvaljujući paraglajdingu.
“Ovaj mali već zaboravljeni gradić na jugu Makedonije koji je najpoznatji kao rodno mjesto pokojnog Toše Proeskog bio je bukvalno na rubu nestajanja. Smješten na 1200 metara nadmorske visine Kruševo je bio uspavani gradić iz kojeg su svi uglavnom odlazili. U blizini se nalazi odlično poletište sa kojeg su zaljubljenici u ovaj sport letjeli zmajeve i paraglajdere. Ubrzo je ekipa entuzijasta uz pomoć lokalne zajednice uredila poletište i počela organizovati takmičenje. Nakon deset godina rada i truda Kruševo postaje jedno od najpoznatijih letilišta u svijetu. Na ovo mjesto sada dolaze organizovane letačke grupe čak sa Novog Zelanda i Australije. Smještaj u Kruševu se mora rezervisati mjesecima unaprijed, a najbolji hotel je rasprodan i za sljedeću sezonu. Bukvalno jedno takmičenje se završava, a već sljedeceg dana počinje novo, i tako devet mjeseci godišnje”, objašnjavam nam Santrač kako se može spojiti llijepo i korisno.
Logično pitanje je može li se slično napraviti i kod nas?
“Republika Srpska isto tako ima fantastične uslove za letenje. Manjača, Mrkonjić Grad, Jahorina, Trebinje samo su neka od mjesta gdje se odlično leti. Medjutim, daleko najbolje mjesto za letenje sa ogromnim potencijalom je planina Klekovača sa Medenim poljem ispred sebe. Ovo mjesto bi bez imalo stida mogao da predstavim za nekom takmičenju za najbolje letilište u svijetu! Medjutim za to bi trebalo da se uloži nešto rada da se sredi put na vrh planine, da se proširi poletište i obezbijedi alternativno sletište. Opština Drniš na čijoj se toritoriji nalazi ovo poletište bi mogla da nauči ogromnu lekciju iz ove priče o Kruševu. Mi bi sa naše strane osim stručne pomoći mogli napraviti plan da za pet godina dovedemo Svjetsko prvenstvo u paraglajdingu na ovu planinu. To bi označilo Klekovaču i Drinić na svim svjetskom paraglajding mapama”, završava Santrač uz citat jednog od najvećih umova čovječanstva Leonarda da Vinčija:
"Kad jednom osjetiš let hodaćeš zemljom očiju uprtih u nebo zauvjek, jer tamo si bio i tamo ćeš uvijek želiti da se vratiš".