Prirodni uslovi u svim ruralnim krajevima svijeta određuju jelovnik i tako je već vijekovima.
Blidinje se nalazi na oko 1.200 metara nadmorske visine između snježnih vrhova Vran planine i Čvrsnice, niz koje se spuštaju šume i pašnjaci, sa borovom šumom.
Tokom posjete koja je trajala malo više od dva dana nismo stigli ni da obiđemo, ni da probamo sve, a ono što jesmo zaslužuje da se spomene u gurmanskim vodičima.
Ovdašnja planinska kuhinja je jednostavna kao i navike i život ljudi. Stalnih stanovnika ovdje nema mnogo, o čemu možete čitati u reportaži, ali i oni koji su tu nastavljaju da proizvode i pripremaju hranu na tradicionalan način
To znači: od onog što se ima. To su mlijeko (kravlje i ovčije), žitarice, malo jednostavnog povrća uz finese od prirodnog bilja.
U moderna vremena kada život u ovim krajevima, srećom, više nije samo puko preživljavanje, različitim kulinarskim metodama nastale su male varijacije na temu jela hajduka i stočara, ali suština je ista. Sve je izuzetno kvalitetno i zdravo.
Restoran Hajdučke Vrleti je pravo utočište da se sklonite sa vjetra koji zna da probija kosti usred dana u maju, ali takođe zna i da probudi apetit.
Unutra i na drugim mjestima ovog kraja najbolje se okrijepiti rakijom borovačom.
Ona se pravi se od borovih iglica i za razliku od raznih voćnih, aromatičnih rakija, osim mirisa i ukusa ima osvježavajući i razbuđujući efekat. Iako s alkoholom ne valja pretjerivati, kada ste na Blidinju i imate vremena svaki obrok treba i započeti i završiti borovačom.
Osnova za borovaču jeste loza u koju se dodaju vrhovi bjelokorog bora munike uz poseban zaslađivač. Ostavi se da stoji 40 dana na sunčevoj svjetlosti. Šumski rezervat Masna luka na Blidinju je zaštićeno stanište ovog četinara.
Za predjelo nakon rakije idealna može biti lučnica koja takođe zaslužuje malo objašnjenje.
Lučnica je ustvari domaće kiselo mlijeko sa maslom i bijelim lukom. Uz lučnicu se uvijek naručuje još neki dodatak, kao što je pura, ili u našem slučaju veliki ''spljošteni'' uštipci koji su posebnog oblika.
Pura ili izlomljeni uštipci - zaliju se lučnicom i dobija se fantastična kombinacija s kojom ipak ne treba pretjerivati. U pojedinim sjevernijim krajevima slično jelo ima drugačiji naziv.
Jedno od jela koje je u stalnoj ponudi je lešo jagnjetina koja se ovdje sprema na tradicionalan način. Pogled na pašnjake na kojima se napasaju stada, miris vjetra i osjećaj planinske klime koja se ponegdje miješa sa toplijim vazduhom garantuju da je malo mjesta na svijetu gdje jagnjetina može imati bolji ukus.
Treći na našem spisku blidinjskih specijaliteta, ali ne i na trećem mjestu, jeste sir iz mješine (mišine - kako kažu ljudi ovdje koji pričaju ikavskim govorom), ili sir iz mjeha.
Domaćini će se pohvaliti da je ovo jedan od najstarijih i najljepših primjera "sinergije" između ljudi i životinja.
Sir iz mješine je čuveni planinski, pastirski proizvod od ovčijeg ili kravljeg mlijeka. Njegova specifičnost je što sazrijeva u mješinama (balonima/kesama) od ovčije kože, koji su prirodna zaštita i konzervator za lako kvarljiv sir. Još nije smišljen industrijski način za proizvodnju.
Uz takva saznanja, nakon obilaska pašnjaka i razgovora sa domaćinom o životu na planini, sir iz mješine i puna tepsija pečenih pola od krompira bili su pravi praznik za nepce, na ''degustaciji'' koja je ustvari bila obilna gozba, u domaćinstvu porodice Ćavar.
Na stolu se još našla kajgana žuta kao sunce ( kokoške s proljeća - saznali smo - vole da kljucaju maslačak) i domaće maslo, cicvara, gusto kiselo mlijeko, kravlji sir, rakija, sok od višnje i jedan veliki tek ispečen hljeb.
Na Blidinju se pogača i hljeb prave često od raženog brašna, ali i od heljdinog. U oba slučaja pečeno tijesto tamnije boje ima snažan i poseban ukus i odlično se slaže uz sva jela ovog kraja.
Za kraj, zna se, najbolja je još jedna borovača.