Godišnjica smrti srpskog nobelovca

Vojnomedicinska akademija u Beogradu je tog 13. marta saopštila da je Andrić umro u 1.15, a u času smrti imao je nepune 83 godine. Pred samu smrt, u svojoj bilježnici je ostavio zapis: "Pomisao na smrt izaziva, već sama po sebi, kod čoveka strah. A kod književnika i svakog 'javnog radnika' dolazi uz to još i odvratnost od glupih i neiskrenih nekrologa koji nas čekaju..."

Ivo Andrić je bio jugoslovenski književnik i diplomata Kraljevine Jugoslavije, član Srpske akademije nauka i umjetnosti. Dobitnik je Nobelove nagrade za književnost kao državljanin SFR Jugoslavije, 1961. godine, za roman "Na Drini ćuprija", kao i za cjelokupni dotadašnji rad na "istoriji jednog naroda".

Ivo Andrić je rođen 9. oktobra 1892. godine u Dolcu pored Travnika u tadašnjoj Austro-Ugarskoj. Djetinjstvo je proveo u Višegradu gdje je završio osnovnu školu, a 1903. godine upisuje sarajevsku Veliku gimnaziju, najstariju bosansko-hercegovačku srednju školu. Slovensku književnost i istoriju studira na filozofskim fakultetima u Zagrebu, Beču, Krakovu i Gracu.

Doktorsku disertaciju "Razvoj duhovnog života u Bosni pod uticajem turske vladavine" Andrić je odbranio na Univerzitetu u Gracu 1924. godine.

Pripovjedač snažne imaginacije, izuzetan poznavalac Bosne, odlikovao se vanrednom čistotom jezika i stilom, prefinjenim psihološkim analizama.

Svoju prvu pjesmu "U sumrak" objavio je 1911. godine u "Bosanskoj vili".

Andrić je imao veoma uspješnu diplomatsku karijeru: godine 1920. postavljen je za činovnika u poslanstvu u Vatikanu, a potom je radio kao diplomata u konzulatima u Bukureštu, Trstu i Gracu. U to vrijeme objavio je zbirku pjesama u prozi "Nemiri", pripovjetke "Ćorkan i Švabica", "Mustafa Madžar", "Ljubav u kasabi"...

Tokom 1927. godine radio je u konzulatima u Marseju i Parizu, a naredne godine u poslanstvu u Madridu. Iste godine objavljena je njegova pripovijetka "Most na Žepi". Od 1930. do 1933. godine bio je sekretar stalne delegacije Kraljevine Jugoslavije pri Društvu naroda u Ženevi. U to vrijeme objavio je prvi dio triptiha "Jelena, žena koje nema".

U periodu između Prvog i Drugog svjetskog rata nalazio se na funkciji opunomoćenog ministra i izvanrednog poslanika jugoslovenske vlade u Berlinu (1939.). Po izbijanju Drugog svjetskog rata, zbog neslaganja sa vlastima u Beogradu podnosi ostavku na mjesto ambasadora i vraća se u Beograd.

Za vrijeme Drugog svjetskog rata živi povučeno u svom stanu u Beogradu, na Zelenom vencu, za koga je rekao da je najružnije mjesto na svijetu, ne dozvoljavajući bilo kakvo štampanje i objavljivanje svojih djela. U isto vrijeme piše svoja najbolja djela koja će kasnije doživeti svjetsku slavu.

Godine 1954. postao je član Komunističke partije Jugoslavije i prvi predsjednik Saveza književnika Jugoslavije. Prvi je potpisao Novosadski dogovor o srpskohrvatskom književnom jeziku. Te godine štampao je u Matici srpskoj roman "Prokleta avlija".

Sve Andrićeve lirske pjesme koje za njegova života nisu bile sabrane u knjigu objavljene su posthumno, 1976. godine u Beogradu, pod nazivom "Šta sanjam i šta mi se događa".

Neka od njegovih najpoznatijih djela su: romani "Na Drini ćuprija", "Travnička hronika", "Gospođica", "Prokleta avlija", "Omer-paša Latas" (nedovršen), zbirke pripovjedaka "Nemirna godina", "Žeđ", "Jelena, žena koje nema", "Znakovi", "Deca", "Kuća na osami", putopisi i skice "Staze, lica, predeli", meditativna proza "Znakovi pored puta", "Eseji, kritike, članci", "Sveske"....

(Srna)