Nakon dvije zapažene zbirke kratkih priča "Mandarinske patke" i "Nervus vagus i druge priče", književnica Milanka Blagojević objavila je novu knjigu – zbirku pjesama "Moj otac umire u poeziji".
Knjiga je objavljena u februaru ove godine u izdanju banjalučke izdavačke kuće Imprimatur.
Pjesme u knjizi "Moj otac umire u poeziji" raspoređene su u tri ciklusa i čitaocima nude jedan iskren i dirljiv portret gubitka, ali istovremeno i portret svega onoga što stoji nasuprot tom gubitku, što mu prethodi i što ima snagu da ga nadživi, bilo u sjećanju, bilo u malim radostima svakodnevice.
"Autorka kroz knjigu opisuje etape procesa prihvatanja smrti bliske osobe, ali kako se govor o smrti oca nastavlja kroz pjesme, dječiji ton postaje sve dominantniji nad odraslim. Postoji, dakako, razlog za tu inflaciju infantilnosti u stihovima. Kako govoriti o smrti oca nego kao njegovo dijete? Odraslost stvara knedlu u grlu, koju autorka često pominje u stihovima, a ta knedla ukida mogućnost govora. Knjiga „Moj otac umire u poeziji” sadrži puno pjesama sa kojima se lako saživjeti. Ton je neposredan, blizak i autorka je našla način da čitaoca vješto i nježno provede kroz bolne i teške teme. Ovo je knjiga o umiranju i o odrastanju kroz pristizanje svijesti o smrti, ali u jednakoj mjeri ovo je i knjiga o djetinjstvu koje nastavlja da živi s nama kroz cijeli naš život“, navela je urednica knjige Tanja Stupar Trifunović.
Milanka Blagojević rođena je u Banjaluci 1982. godine. Diplomirala je na Filološkom fakultetu u Banjaluci na Odsjeku za srpski jezik i književnost. Piše pjesme i kratke priče, koje je objavljivala u zajedničkim zbirkama mladih autora, književnim časopisima i na internet portalima.
Majka je Andrije, Arsena i Aljoše. Godine 2018. u izdanju Imprimatura izlazi zbirka priča „Mandarinske patke”, za koju osvaja nagradu „Čučkova knjiga” za najbolju prvu knjigu, a 2020. zbirka priča „Nervus vagus i druge priče”. Ovo je njena treća knjiga i prva zbirka poezije.
IZBOR IZ ZBIRKE
MOJ OTAC UMIRE U POEZIJI
Juče sam saznala otac je umro
ta vijest do mene putuje četiri godine
Moj otac umire u poeziji
nije bilo vremena
da se sagnem
umijem lice
počešljam kosu
pogledam u ogledalo
da saopštim sebi
otac ti je umro
Budi jaka
govorili su i gurali knedlu u grlo
Plakala sam u hodniku iz vratnih žila
i skupljala suze
od toliko soli
nagrizena mi je ključna kost
Vremena je malo
mrtvi ne govore
piju čaj od nane i ćute
pomno nas slušaju
Sa živima nikada načisto
govore
odlaze
i zaboravljaju riječi
u njima ništa ne ostaje
Moj otac umro je prije četiri godine
vijest sam primila juče
čučala je u meni i čekala
da se umijem
počešljam
pomilujem lice
saopštim
otac ti je umro
Mislim da stoji na onoj kapiji
i čeka me
toliko neizgovorenih riječi
prosipam ih po ulici
kao pepeo
samo sjedi
ćuti
pije čaj od nane
Mrtvi ne govore
pomno nas slušaju
sa živima nikada načisto
govore
odlaze
u njima ništa ne ostaje
Ni ti ni tvoji dugi prsti
CIRKUSKA PLESAČICA
Jednom sam bila cirkuska plesačica
hodala po žici
s jedne na drugu stranu
padala
ustajala
stajala uza zid
dočekivala noževe
Nekada su mi probijali stomak
puno sam krvarila
padala
ustajala
Onda sam bila zvijezda večeri
jahala slona
padala
ustajala
Publika je aplaudirala
sve je to predstava
šou
ti padovi
krvarenja
Zašto se to uopšte broji
ako čovjek naposljetku ustane
nastavi
To što ponekad u sebi
pada
raspada se
to publika ne vidi
i niko ne aplaudira
To se ne broji
SAN JE KUKAVICA
Ne treba spavati često danju
san je kukavica
san je smrt
samo noću
ako se baš mora kratko i čvrsto
Danju ako zaspiš oko šest ili sedam
zimi čak i oko četiri
i uhvati te onaj mrak
znaj da si umro
Taj mrak je drugi svijet
čuješ kako neko diše kraj tebe
taj neko je s onog svijeta
može se desiti da se i ne snađeš a umreš
u to predvečerje kad se pitaš
jesu li izdaje oprostive
imaš li još snage za početke
Sve se to desi u taj zao čas kad te prevari san
i umreš
buđenja nakon te smrti nisu više ista
i sad ne znaš šta bi sa ostatkom života koji ti je
poklonjen
(MONDO)