Prije tačno 50 godina, 2. jula 1961. godine, u 61. godini života, stavio je pušku u usta, povukao obarač i prekratio sebi život.
Ovaj bokser, alkoholičar, raspusnik i lovac i nadasve veliki pisac, napisao je neka od najboljih proznih djela engleskog jezika - kratke, britke, precizne rečenice o vojnicima, ljubavnicima, lovcima, hrabrosti, strahu i smrti, za šta je zaslužio najveće svjetsko književno priznanje - Nobelovu nagradu.
Hemingvej je napisao sedam romana, šest zbirki kratkih priča i dvije knjige memoara. Dobio je Nobelovu nagradu za književnost 1954. godine.
Jednom prilikom je izjavio da ne žali za vremenom koje je, umjesto da radi, proveo pucajući na lavove, loveći nacističke podmornice, pijući, jureći za ženama ili pričajući priče po barovima.
Kada se Hemingvej ubio mnogi su se zapitali kako je čovjek koji je hrabrost definisao kao "plemenitost pod pritiskom" mogao da puca u sebe.
Proteklih 50 godina, razlozi za to djeluju sve manje misteriozni, kad se ima u vidu da je sklonost ka samoubistvu često nasljedna. Naime, Hemingvejev otac se, takođe, ubio i to pištoljem koji je ponio iz Građanskog rata.
Hemingvej je pio previše i predugo i nije mogao da prestane. Bavio se boksom, tukao se po kafanama i često bivao povrijeđen u saobraćajnim ili avionskim nesrećama. Patio je od glavobolja, nesanice i depresije. Počeo je da čuje glasove i da mu se priviđaju stvari...
U januaru 1961. godine rekao je svojoj supruzi Meri da više ne može da napiše ni jednu jedinu dobru rečenicu. A Hemingvej je pristajao samo na najbolje i kada to više nije moga da ostvari, prekratio je sebi život.
(Tanjug)